Splitsko-makarski nadbiskup u miru Marin Barišić proslavio je u nedjelju 14. srpnja zlatnu misu u crkvi Presvetog Srca Isusova i Marijina u Mliništu u rodnoj župi Vidonje.

U suslavlju, uz župnika don Mladena Margetu, bili su: naslovni biskup ninski Martin Vidović, apostolski nuncij u Gruziji i Armeniji mons. Ante Jozić, nadbiskup barski Rroko Gjonlleshaj, šibenski biskup Tomislav Rogić, hvarski biskup Ranko Vidović, zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić, šibenski biskup u miru Ante Ivas, kotorski biskup u miru Ilija Janjić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše te brojni svećenici.

Pozdravljajući sve nazočne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike, među kojima i predstavnike civilne vlasti, nadbiskup Barišić je u uvodu propovijedi izrazio zahvalnost Gospodinu na daru 50 godina svećeništva, od kojih je 31 godinu bio u biskupskoj službi.  „U ovoj crkvi, koja je još bila u izgradnji, Gospodinu sam rekao: Evo me! Hoću! Hoću s milošću Božjom! Za odgojiti jedno dijete potrebno je čitavo selo, mudra je narodna izreka i to je istina koju nosim u svom životu“, naglasio je mons. Barišić, prisjetivši se vremena svog odrastanja.

 „Odgajale su nas riječi, djela, život i vjera naših župljana u vremenu koje nije bilo normalno i naše“, dodao je. Uz zahvalnost Bogu, zahvalnost je uputio svojim pokojnim roditeljima, ocu Ivanu i majci Matiji, braći i sestrama, rodbini, svim župljanima, živima i pokojnima, župnicima, profesorima, odgojiteljima, nadbiskupima Frani i Anti, kolegi Petru i svima koji su na svoj način utkali dio sebe u njegov odgoj i obrazovanje. 

„Budući da su nas odgajale i obitelj i župna zajednica, nikakvo čudo da su se Gospodaru žetve u maloj župi Vidonje odazvali toliki mladi za duhovna zvanja – 20 svećenika, od kojih i trojica biskupa, te brojne redovnice“, naglasio je. Osvrnuvši se na liturgijska čitanja, nadbiskup je istaknuo da u Lukinu evanđelju, o čudesnom ulovu, Isus poziva Šimuna Petra tek  nakon što je priznao svoju grešnost. „Samo onaj tko je svjestan svoje grešnosti, prikladan je slijediti Isusa, dok takozvani pravednici, ostaju pasivni na mjestu“, naglasio je. Iz toga evanđeoskog događaja, dodao je nadbiskup, uzeo je i geslo za svećeničko ređenje, preveden na neretvanski izričaj: „Oni istegnuše lađe na pristupak, ostaviše sve i pođoše za Isusom.“ 

Foto: Anita Jurčević

Bez Duha Svetoga ljudske usne ne bi mogle učiniti da kruh i vino postanu Kristovo Tijelo i Krv, pojasnio je mons. Barišić, te pozvao vjernike na sudjelovanje na misama. „Ne možemo bez nedjelje – tako su govorili progonjeni kršćanski mučenici prvih stoljeća. Danas, za osobni, obiteljski i društveni život, za zdravlje i spasenje naše civilizacije, nedjelja je još potrebnija. Potrebna nam je neradna nedjelja, a još više slavljenička, euharistijska nedjelja. S radosnim slavljem Kristova uskrsnuća, nedjelja postaje prvi dan novog tjedna, preobraženje našeg srca i odnosa, na zdravlje i spasenje“, rekao je.  „Braćo i sestre, svojim molitvama  i svjedočenjem vjere, ohrabrujte i nas svećenike. Grešni smo i ograničeni ljudi. Od ljudi smo uzeti, za ljude“, rekao je te potaknuo vjernike da mole za nova duhovna zvanja. 

„Gospodine Bože, i meni nevrijednom, udijelio si milost svećeništva u kojem sam doživio tolike radosti, a i u poteškoćama, prepoznao Tvoju ruku. Ne koristi mi, zamoliti Te, da strpljenja imaš sa mnom, da mi dadeš vremena. Dok Ti iskreno zahvaljujem na 50. obljetnici Svetog reda, osjećam  potrebu, još Ti nešto povjeriti – ‘velik je raskorak  između Tvoga povjerenja  i  razine moga odgovora!’ U velikom sam dugu prema Tebi i braći ljudima, kojima si me poslao da im budem svjedok, navjestitelj Radosne vijesti života. Zato zahvaljujem svim onim pobožnim bakama, hrabrim studentima i studenticama, zauzetim časnim sestrama  i brojnim suradnicima na Špinutu, kao i brojnim vrijednim suradnicima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, stručnim i odgovornim laicima Kristovim vjernicima, za vrijeme moje biskupske službe“, zaključio je propovijed zlatomisnik Barišić. 

Uz zahvalnost zlatomisniku za sve što je učinio za župu, Splitsko-makarsku nadbiskupiju, za Crkvu općenito, po završetku misnog slavlja, nadbiskupu su, uz čestitke, uručeni i brojni darovi biskupa te don Damira Bistrića, rodbine, prijatelja i predstavnika vlasti. Čestitku pape Franje, pročitao je don Renato Pudar, tajnik splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića, a čestitku uz prigodni dar uručio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Nakon misnog slavlja, koje su animirali župni pjevači, slavlje je nastavljeno uz domjenak u restoranu.

--------------------

PROPOVIJED NADBISKUPA U MIRU MARINA BARIŠIĆA

Draga braćo i sestre Kristovi vjernici,

Poštovani biskupi, svećenici, redovnici, redovnice !

1. Danas, sa svima vama, u svojoj rodnoj župi Vidonje, Gospodinu želim iskreno i skrušeno zahvaliti na daru pedeset godina svećeničkog ređenja, od kojih 19 godina u svećeničkoj a 31 i u biskupskoj službi.

„Ovo je dan što ga učini Gospodin! Radujmo se i kličimo njemu!“ Njegovi su svi dani i godine, vrjemena i vjekovi. Njegov je bio dan i 14. srpnja 1974. Prostrt među vama, ovdje pred oltarom, u ovoj crkvi, nakon zaziva Svi svetih, u dubokoj šutnji, Gospodin mi je, snagom svoga Duha Svetoga, po polaganju biskupovih ruku, udijelio dar svećeničkog reda. Na ovom istom mjestu u crkvi koja je bila još u izgradnji, u zajednici vjernika gdje sam ponikao i odrastao, Gospodinu sam rekao: „Evo me! Hoću! Hoću s milošću Božjom!“ Danas zajedno sa svima vama i pokojnim svjedocima, koji se s nama iz neba raduju, želim reći: Hvala ti, Nebeski oče, na daru života, vjere i povjerenja, što si meni nedostojnom povjerio svećeničku službu.

2. Jedna mudra narodna izreka kaže: „Za odgojiti jedno dijete, potrebno je čitavo selo!“ Ovu istinu nosim u svome životu. S obiteljskim domom, nas je u Vidonjama odgajala naša župna zajednica, svi mještani; osjećaj povezanosti i zajedništva u dobru i u zlu,   odgovornost i solidarnost sa potrebnima, obiteljska krunica na kraju napornog dana u radnoj odjeći i događaj radosnog nedjeljnog slavlja u misnom odijelu. Odgajale su nas riječi i djela, život i vjera naših župljana, u vremenu koje nije bilo ni normalno ni naše. Uz zahvalnost Bogu, svoju zahvalnost upućujem svojim pokojnim roditeljima, ocu Ivanu i majki Matiji, braći i sestrama, rodbini, svim župljanima, živima i pokojnima, vrijednim župnicima, profesorima, odgojiteljima, nadbiskupima Frane i Anti, kolegi Petru i svima koji su na svoj način utkali dio sebe u moj odgoj i obrazovanje. Budući da su nas odgajale i obitelj i župna zajednica, nikakvo čudo, da su se Gospodaru žetve u maloj župi Vidonje, odazvali toliki mladi za duhovna zvanja: 20 svećenika, od kojih su tri biskupa i brojne časne sestre. Božji je to dar i naše župe Crkvi i Domovini.
3. Draga braćo i sestre, Gospodin trajno poziva, već u Starom zavjetu, o čemu nam danas u prvom čitanju govori o svom iskustvu poziva prorok Amos: „Gospodin me uze od stada … i reče mi: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu'“. (Am 7, 15). Sveti Pavao u poslanici Efežanima svjedoči nam o Onom koga Bog Otac posla, a koji nas ljude nastavlja pozivati. Bog nas je u Isusu Kristu blagoslovio svakim blagoslovom, zemaljskim i nebeskim. U svojoj Utjelovljenoj ljubavi, Ljubljenome Sinu, smislu života i povijesti zagrli nas i uzljubi, (Ef 1,3-14). Evanđelje nam donosi slanje dvanestorice učenika i način na koji ih Isus želi vidjeti u svijetu. U svojoj Velikosvećeničkoj molitvi za svoje, Isus moli Oca: „Kao što ti mene posla u svijet tako i ja posla njih u svijet. I za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini.“ (Iv 17,18-19). Isus Krist, Utjelovljena Božja riječ, od Oca poslan, poziva nas grješne i ograničene za svoje suradnike. Doista, poziva bolesne i grješne, jer zdravih i pravednih, savršenih i samodostatni, među ljudima nema. U Lukinu evanđelju o čudesnom ulovu, Isus poziva Šimuna Petra, tek nakon što je Petar priznao tko je i što je: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ Samo onaj tko je svjestan svoje grješnosti prikladan je slijediti Isusa, dok takozvani pravednici ostaju pasivni na mjestu. Grješni pozvani Petar sve ostavlja i ide za njim. Iz ovoga evanđeoskog događaja, uzeo sam motiv gesla za svećeničko ređenje, preveden u naš neretvanski izričaj: „Oni izvukoše lađe na pristupak, ostaviše sve i pođoše za Isusom“, (Lk 5,11).

4. Svećenik „od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu…“, (Hebr 5,1).

Tko je izvor i gdje je temelj svećeničkog reda? Isus Krist, jedini Veliki svećenik! Veliki četvrtak, Dvorana posljednje večere, dan uspostave Euharistije i svećeničkog reda. Gospodinove svete riječi: „Uzmite i jedite … Uzmite i pijte ovo je moje Tijelo. Ovo činite meni na spomen!“ Gospodin, trajno prisutan u Otajstvu vjere, povjerio je sebe i svoje poslanje svojim učenicima. Osposobio ih je da u slavlju Euharistije i sakramenata vjere, smiju i mogu djelovati 'in persona Christi' - ne samo u njegovo ime nego u osobi Njega samoga, posuđujući mu svoje lice, glas, sebe same. Uvodeći ih u dubine Božje ljubavi prema Ocu i prema ljudima nazvao ih je svojim prijateljima. Euharistija i sveti red bitno su povezani, na što nas podsjeća sveti papa Ivan Pavao II: „Euharistija i sveti red plodovi su istoga Duha. Kao što je u svetoj misi (Duh Sveti) tvorac pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, tako je u sakramentu svetog reda tvorac svećeničkog reda i biskupskog posvećenja.“ (Dar i Otajstvo, str. 46) Stoga, svećenik nad darovima kruha i vina moli: „Smjerno Te molimo Gospodine, udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove koje Ti donosimo za žrtveni prinos da postanu Tijelo i Krv tvoga Sina, Gospodine Isusa Krista, koji nam je povjerio slaviti sveta otajstva“. (III Euh). Duha svetoga zaziva i na vjernike. „Pogledaj Gospodine prinos Crkve svoje, onu istu žrtvu po kojoj si nam darovao pomirenje; okrijepi nas Tijelom i Krvi Sina svoga, ispuni njegovim Svetim Duhom te u Kristu budemo jedno Tijelo i jedan Duh“ – za preobrazbu društva i svijeta.

5. Bez Duha Svetoga ljudske usne ne bi mogle učiniti da kruh i vino postanu Kristovo Tijelo i Krv. Čudesan je to Božji dar svojoj Crkvi, pred kojim, nakon pretvorbe koju prati duboka sabranost i šutnja, ponizno i smjerno kličemo: „Tajna Vjere!“ Doista, tajna ljubavi Božje, susret Boga i čovjeka, milosti i grješnosti, Neba i zemlje, Vječnosti i vremenitosti. S pravom svaki vjernik a osobito oni kojima je Gospodin udijelio dar svetog reda, mogu se sa psalmistom iskreno zapitati: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje!“ (Ps 116,12-13). Euharistija je najdublji čin zahvalnosti Bogu i ljudima. Svećenik izgovarajući svete riječi pretvorbe: „Uzmite i jedite, .. uzmite i pijte“, riječi su to 'svete, božanske nazdravice', poput naših radosnih događaja kada jedni drugima kažemo: „Nazdravlje! Živjeli!“ Doista, euharistijska gozba uključuje cjelovito zdravlje, autentično življenje i što je najvažnije, naše spasenje. „Na spasenje!“, tako predsjedatelj na svršetku mise pozdravlja koncelebrante i poslužitelje oltara.

6. Braćo i sestre, potrebna nam je ova nedjeljna spasonosna, sveta nazdravica za naš normalni, ljudski i kršćanski tjedni ritam života. „Ne možemo bez nedjelje“, tako su govorili progonjeni kršćanski mučenici prvih stoljeća. Danas, nama ljudima XXI. stoljeća, za osobni, obiteljski i društveni život, za zdravlje naše kulture i za spasenje naše civilizacije, nedjelja je još potrebnija! Da, potrebna nam je neradna nedjelja ali još više slavljenička, euharistijska nedjelja. Jedino sa pashalnim dinamizmom, Uskrsloga Krista, naši križevi i smrt ne završavaju s Velikim petkom, niti naš život u trajnoj grobnoj zarobljenosti Velike subote. Gospodin, koji k nama dolazi, kojega susrećemo u nedjeljnom euharistijskom slavlju, sveta je naša nazdravica, smislu i životu nas ljudi naše povijesti. S radosnim slavljem Kristova uskrsnuća, nedjelja postaje prvi dan novoga tjedna, preobraženje našeg srca i odnosa, na zdravlje i spasenje!

7. Uskrsli Gospodin poziva nas zemaljske hodočasnike u Svetište nad svetištem – na euharistijsku gozbu. Euharistija i sveti red međusobno su povezani. Bez svećenika nema Euharistije. Zamislite nedjelju u vašem mjestu, u vašem životu bez nedjeljne svete mise. Naš narod prati ozbiljna demografska kriza. Dakako, potrebna su nam nova zvanja i zanimanja na svim poljima društvenog života, osobito odgovornih roditelja, očeva i majki, ali za cjelovit, normalan, spasonosan život, potrebna su nam nova duhovna zvanja, oni, koji će na Gospodinov poziv radosno reći: „Evo me, Gospodine!“ Neka Bezgrješna Djevica, naša duhovna majka, bude svima pozvanima zaštita i ohrabrenje. Sam Gospodin Isus poziva nas na molitvu za zvanja: „Žetva je velika… Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2). Svi smo mi bez obzira na zvanje i ulogu u društvu, pozvani biti radnici u istoj žetvi, svatko u svom redu i molitvom i svjedočanstvom života. Sveti Petar podsjeća sve krštenike: “… budite uvijek spremni na odgovor svakomu, koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama…“ (I Pt,3,15).

8. Braćo i sestre, svojim molitvama i svjedočenjem vjere, ohrabrujete i nas svećenike koji smo se već odazvali Božjem pozivu. Dobro smo svjesni da Božji dar imamo u glinenoj posudi.   Grješni smo i ograničeni ljudi. „Od ljudi smo uzeti, za ljude. .. u odnosu prema Bogu.“ Stoga sveti red je „socijalno- društveni“ sakrament, koji nam je darovan za darivanje. Dar nama osobno ali za druge. Sveti red u službi je općeg svećeništva, svih krštenika kao i svih ljudi. Svećeničku službu, sveti Augustin je izrazio ovim riječima: „Dok me straši biti za vas, tješi me biti s vama. Za vas sam biskup, s vama sam vjernik“. Ove riječi svetog Augustina prate život svakog biskupa i svakog svećenika. Dok druge tješimo i ohrabrujemo, i sami smo potrebni ljudske i Božanske pomoći. Pomozi nam, Gospodine, da mi tvoji svećenici i biskupi, u buci našeg vremena, nikada ne prečujemo ono pitanje koje si postavio triput Petru: „Šimune Petre, Ljubiš li me?“ Samo povezani s Tobom, izvorom ljubavi, val ljubavi nosi nas prema braći i sestrama, za koje si nas pozvao i među koje si nas poslao. Val ljubavi, koji si na dan našega ređenja izlio u srca naša po Duhu Svetom koji nam je dan.

   P. S.

Gospodine Isuse Kriste, jedini i Veliki svećeniče! Svoju Crkvu obdario si Otajstvom svoje ljubavi i darom svećeničkog reda. I meni nevrijednome udijelio si milost svećeništva, u kojem sam doživio tolike radosti, a i u poteškoćama, prepoznao sam Tvoju ruku. Dok Ti, Bože, iskreno zahvaljujem na pedesetoj obljetnici svetog reda, osjećam potrebu, još nešto Tebi povjeriti: Velik je raskorak između Tvoga povjerenja i razine moga odgovora. U velikom sam dugu prema Tebi i braći ljudima, kojima si me poslao da im budem svjedok-navjestitelj Radosne vijesti života. Zato, Gospodine, želio bih danas zahvaliti svim onim pobožnim bakama, hrabrim studentima i studenticama, zauzetim časnim sestrama i tolikim suradnicima na Špinutu, kao i tolikim vrijednim suradnicima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, stručnim i odgovornim laicima Kristovim vjernicima, za vrijeme moje biskupske služe.

Gospodine Bože, ne koristi mi zamoliti Te, da strpljenja imaš sa mnom, da mi dadeš vremena, kako bih Ti sav dug podmirio. Bojim se da bi svoj neizmjerni dug još više uvećao. Preostaje mi jedina nada: Tvoje neizmjerno milosrđe! Milosrdni, Oče naš, što Ti mogu, danas, na pedesetu obljetnicu dara svetog reda reći, nego: Iskreno, Hvala! I skrušeno, Oprosti! Amen!