Povijest salonitanske i splitske mjesne Crkve

Grad Salona i počeci Salonitanske crkve

Današnja Splitska nadbiskupija nasljednica je stare Solinske biskupije i kasnije nadbiskupije, koja je nestala u vihoru avarsko-slavenske provale u prvoj polovici 7. stoljeća.

Salona je započela svoju povijest nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja kao važna luka i trgovište na istočnoj obali Jadranskoga mora. Prvo oblikovanje u grad zacijelo zahvaljuje grčkim trgovcima i kolonistima. Pod rimsku je vlast došla vjerojatno 78. ili 77. god. prije Krista. Gaj Julije Cezar ju je uzdigao na razinu rimske kolonije. Ona se potom razvila u upravno, gospodarsko i novčarsko središte Ilirika te u veliki lučki grad, usporediv s tada najvažnijim gradovima na obalama Jadranskoga mora: Akvilejom i Ravenom.

Kad se o svemu tomu vodi računa, onda se pitanje o mogućim počecima širenja kršćanstva u tomu gradu i ustroja tamošnje crkvene općine, biskupije, već u apostolsko ili najdalje u prvo poslijeapostolsko doba, nameće samo od sebe. Na vjerojatnost tako ranog ukorjenjivanja kršćanstva i Crkve u tomu gradu stvarno upućuje općepoznata činjenica da se ono tada širilo s istočnih obala Sredozemnoga mora, poglavito iz Palestine i Sirije, zahvaljujući trudu mnogih upornih vjerovjesnika, koji su kopnenim i morskim putovima stizali najprije u maloazijske i grčke gradove, a brzo zatim i u ostale gradove u Sredozemlju, barem u one veće i važnije, osobito u one koji su bili na moru ili blizu morske obale. Kršćansku su poruku prenosili apostoli, njihovi učenici i razni suradnici. Evanđeoska poruka je već tijekom 1. stoljeća stigla u barem neke od primorskih gradova tadašnje rimske Dalmacije, zacijelo najprije u Salonu, glavni i najveći među njima, a prometno i trgovački živo povezan s Italijom i s raznim zemljama istočnoga Sredozemlja, prije svega s Egiptom i Sirijom.

Salonitanska će crkva ipak postati poznatom i glasovitom najviše po svojim svetim mučenicima: Anastaziju, biskupu Mavru Solinskom, Dujmu i Venanciju,  Asteriju,  Antiohijanu, Gajanu, Pavlinijanu, Septimiju i Teliju, iz vremena posljednjega i najkrvavijega progona što ga je, u nastojanju da obori kršćanstvo, poduzela rimska država za vladavine cara Dioklecijana koji je objavio četiri edikta protiv kršćanske vjere.

Image
Image

Od Salone do Splita

Najslavniji je i poslije od svih svetih salonitanskih mučenika najštovaniji bio i ostao mjesni biskup sv. Dujam, u nas pučki najčešće nazivan Duje (izvorno latinski Domnius i Domnio).Spomendan njegova mučeništva upisan je u najstarije martirologije sveopće Crkve. Njegovo štovanje u Solinu i Splitu traje neprekidno već 1700 godina. Pogubljen je zbog toga što se nije pokorio ediktu cara Dioklecijana izdanom početkom godine 304., kojim je naredio da svi pojedinačno žrtvuju pred likovima rimskih poganskih božanstava, među koje su ubrajani i carevi.

Nakon što je stara Salona oko 614. godine u avarsko-slavenskoj navali opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanov palači u Splitu. Ti solinski kršćani, uz odobrenje Svete Stolice, obnovili su svoju nekadašnju solinsku nadbiskupiju, ali ne više u razorenom Solinu, nego u svom novom obitavalištu, u Splitu.

Prvi nadbiskup, obnovljene solinske nadbiskupije sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju. To se po svoj prilici dogodilo između 642. i 650. godine. Nadbiskup Ravenjanin prenio je iz Manastirina tijelo sv. Dujma u splitsku katedralu, u kojoj se nalazi i danas, pa će se tijekom vremena po Dujmovim relikvijama često nazivati katedralom sv. Dujma, iako je njezin naslovnik Uznesenje Marijino.

Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata.

Zvonik je vjerojatno izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.

 

Makarska biskupija

Makarska biskupija postojala je već u 6. stoljeću, kada se njezin biskup Stjepan navodi na solinskom crkvenom pokrajinskom saboru 533. godine. Poslije toga, pa sve do 14. stoljeća biskupska stolica vjerojatno nije bila popunjavana. Njezin je teritorij za kraće vrijeme pripadao Hvarskoj biskupiji (1185.-1192.), a potom Splitskoj nadbiskupiji (1192.-1320.), da bi oko 1320. ponovno bila obnovljena samostalna Makarska biskupija. Ni poslije toga biskupska stolica nije bila redovito popunjavana. U 17. i 18. stoljeću redovito je imala svoje biskupe, ali je uza sve to snagom bule pape Leona XII. Locum Beati Pelri biskupija jednakopravno pridružena splitskoj biskupiji s kojom je imala zajedničkog biskupa. Bilo je odredeno da splitski biskup ima pomoćnog biskupa koji će rezidirati u Makarskoj. Treba reći da se ta odluka nije redovito poštivala, nego samo povremeno.

Trogirska biskupija

Trogirska biskupija ima svoje početke u 8. stoljeću, ali poslije toga nije bila redovito popunjavana. Tek od 11. stoljeća postoji neprekinuti slijed trogirskih biskupa sve do ukinuća biskupije 1828. godine. Tada je Trogir sa svojom širom okolicom, Kaštelima i drugim otočkim župama, pripao splitskoj biskupiji, a dio njezina zapadnog primorja i zagorske župe pripali su Šibenskoj biskupiji. A poslije ukinuća biskupije 1828. godine u Trogiru je ostao Zborni kaptol, koji postoji i danas. Trogirani se nisu mogli lako pomirili s novim stanjem, naime, da jc njihova znamenita katedrala i grad bez biskupa, pa su u drugoj polovici 19. st. od Svete Stolice isposlovali privilegij da dobiju mitronosnog opata, koji je imao pravo nositi biskupska obilježja: mitru, štap i prsten, iako nije bio biskup. Taj je privilegij ukinuo papa Pavao VI. 1967. godine.

Tako Splitsko-makarska nadbiskupija danas ima tri kaptola: Prvostolni kaptol u Splitu. Zborni kaptol u Makarskoj i Zbomi kaptol u Trogiru.