Salonitanska biskupija

Današnja Splitska nadbiskupija nasljednica je stare Solinske biskupije i kasnije nadbiskupije, koja je nestala u vihoru avarsko-slavenske provale u prvoj polovici 7. stoljeća. Prvi poznati biskup misionar, koji je djelovao u Solinu i na širem području ondašnje rimske Dalmacije bio je sv. Venancij, mučen u Duvnu 257. godine. Prvi rezidencijalni solinski biskup bio je sv. Dujam, koji je mučen 10. travnja 304. godine, za vladavine cara Dioklecijana. Pokopan je na starokršćanskom groblju na Manastirinama. U istom je progonu bilo mučeno još kršćana od kojih se posebice spominju: svećenik Asterije i đakon Septimije, te vojnici: Telij, Antiohijan, Gajan i Paulinijan, kao i ugledni solinski bojadisar tkanina, rodom iz Akvileje, sv. Anastazije (Staš). Biskup Dujam bio je pokopan na Manastirinama, gdje je početkom 5. st. u njegovu čast podignuta bazilika 48 x 21 metar. Svećenik Asterije i četvorica vojnika pokopani su na Kapljuču, gdje je kasnije u njihovu čast podignuta bazilika nazvana Pet mučenika, dok je sv. Anastazije (Staš) bio pokopan na Marusincu. 1 nad njegovim je grobom u 5. stoljeću podignuta bazilika 45 x 23 metra. U današnjem Stobreču, nekadašnjem Epetiumu, bio je mučen sv. Feliks ili Felicije. Njegove se relikvije danas nalaze u crkvi sv. Frane na Obali u Splitu.

Solinska biskupija, zalivena krvlju svojih mučenika, brzo se, nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu 313. godine, povećavala brojem novih vjernika, što potvrđuju ostaci velebnih crkava u Saloni iz ranokršćanskog razdoblja, između kojih se posebice ističe katedrala, nazvana Bazilika urbana (Gradska bazilika) 58 x 28 metara, koju je započeo graditi biskup Simferijc (397.-405.), a završio njegov nasljednik Hezihije (406.-418.), vrlo poznat u ondašnjem kršćanskom svijetu, koji se dopisivao s vodećim ljudima ondašnje Crkve: papom Zosimom, sv. Ivanom Zlatoustim, sv. Jeronimom i sv. Augustinom. U 6. stoljeću solinska je biskupija postala nadbiskupijom i za vrijeme nadbiskupa Honorija u Solinu su održana dva pokrajinska crkvena sabora 530. i 533. godine. Tada je u njezinom sastavu bilo 12 sufraganskih biskupija.

Splitska biskupija

Nakon što je stara Solona oko 614. godine u avarsko-slavenskoj navali opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanov palači u Splitu. Ti solinski kršćani, uz odobrenje Svete Stolice, obnovili su svoju nekadašnju solinsku nadbiskupiju, ali ne više u razorenom Solinu, nego u svom novom obitavalištu, u Splitu. Prvi nadbiskup, obnovljene solinske nadbiskupije sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju (Velikoj Gospi). To se po svoj prilici dogodilo između 642. i 650. godine, za pape Ivana IV. ili njegova nasljednika Teodora I. Nadbiskup Ravenjanin prenio je iz Manastirina tijelo sv. Dujma u splitsku katedralu, u kojoj se nalazi i danas, pa će se tijekom vremena po Dujmovim relikvijama često nazivati katedralom sv. Dujma, iako je njezin naslovnik Uznesenje Marijino. Poslije Ivana Ravenjanina, prvog nadbiskupa obnovljene Solinske nadbiskupije u Splitu, teče neprekinuti niz splitskih nadbiskupa sve do danas.

Splitski su nadbiskupi sa svojim svećenstvom imali vrlo značajnu ulogu u pokrštenju Hrvala. Oni su uspostavili prijateljske odnose s prvim hrvatskim knezovima, a poslije s kraljevima i dali značajan doprinos učvršćenju mlade hrvatske države i uspostavi hrvatskog kraljevstva. U 10. stoljeću jurisdikcija splitskog nadbiskupa-metropolita protezala se sve do obala Drave i Dunava. Splitski su nadbiskupi od početka 13. stoljeća nosili časni naslov primasa Dalmacije i čitave Hrvatske («Dalmatiae ac totius Croatiae primas»).'

Tijekom vremena crkvena vlasi splitskog nadbiskupa-metropolita počela se smanjivali. Glavni uzrok tomu leži u slabljenju državne moći i konačnom gubitku hrvatske državne samostalnosti. Pod sam kraj 10. stoljeća iz splitske je metropolije isključen Dubrovnik, kada je osnovana Dubrovačka nadbiskupija i metropolija. a to će se isto dogoditi i sa Zadrom 1154. godine. Ugarski kralj Ladislav osnovao je biskupiju u Zagrebu 1094. godine, koju je izuzeo ispod crkvene vlasti splitskog metropolita i podložio je melropoliji u Kaloči u Mađarkoj. U 16. stoljeću nadbiskupija je teško stradavala u turskim prodorima, ali se i u tim teškim prilikama održala, makar na skučenom slobodnom prostoru, i brinula se preko svojih požrtvovnih svećenika da narod pod turskom okupacijom sačuva pradjedovsku kršćansku vjeru.

Konačno je austrijska vlast 1828. godine, iz političkih razloga, uspjela prisiliti Svetu Stolicu da dokine Splitsku nadbiskupiju i metropoliju i svede je na status obične biskupije, te za cijelu crkvenu pokrajinu Dalmaciju zadrži nadbiskupiju i metropoliju u Zadru, gdje se nalazilo sjedište austrijske političke vlasti. Takvo je stanje potrajala do 1969. godine, kada je zauzimanjem tadašnjeg splitskog biskupa Frane Franića papa Pavao VI. bulom «Qui vicariam» od 27. srpnja 1969. uspostavio Splitsko-makarsku nadbiskupiju i Splitsku metropoliju. Tom je bulom Makarska biskupija ukinuta i zajedno je sa dotadašnjom Splitskom biskupijom uzdignuta na dostojanstvo Splitsko-makarske nadbiskupije, a nova crkvena pokrajina s biskupijama: dubrovačkom, hvarskom, kotorskom i šibenskom nazvana je Splitskom metropolijom.

Današnja Splitsko-makarska nadbiskupija sastoji se od nekadašnje tri biskupije: splitske, makarske i trogirske.


Makarska biskupija

Makarska biskupija postojala je već u 6. stoljeću, kada se njezin biskup Stjepan navodi na solinskom crkvenom pokrajinskom saboru 533. godine. Poslije toga, pa sve do 14. stoljeća biskupska stolica vjerojatno nije bila popunjavana. Njezin je teritorij za kraće vrijeme pripadao Hvarskoj biskupiji (1185.-1192.), a potom Splitskoj nadbiskupiji (1192.-1320.), da bi oko 1320. ponovno bila obnovljena samostalna Makarska biskupija. Ni poslije toga biskupska stolica nije bila redovito popunjavana. U 17. i 18. stoljeću redovito je imala svoje biskupe, ali je uza sve to snagom bule pape Leona XII. Locum Beati Pelri biskupija jednakopravno pridružena splitskoj biskupiji s kojom je imala zajedničkog biskupa. Bilo je odredeno da splitski biskup ima pomoćnog biskupa koji će rezidirati u Makarskoj. Treba reći da se ta odluka nije redovito poštivala, nego samo povremeno.


Trogirska biskupija

Trogirska biskupija ima svoje početke u 8. stoljeću, ali poslije toga nije bila redovito popunjavana. Tek od 11. stoljeća postoji neprekinuti slijed trogirskih biskupa sve do ukinuća biskupije 1828. godine. Tada je Trogir sa svojom širom okolicom, Kaštelima i drugim otočkim župama, pripao splitskoj biskupiji, a dio njezina zapadnog primorja i zagorske župe pripali su Šibenskoj biskupiji. A poslije ukinuća biskupije 1828. godine u Trogiru je ostao Zborni kaptol, koji postoji i danas. Trogirani se nisu mogli lako pomirili s novim stanjem, naime, da jc njihova znamenita katedrala i grad bez biskupa, pa su u drugoj polovici 19. st. od Svete Stolice isposlovali privilegij da dobiju mitronosnog opata, koji je imao pravo nositi biskupska obilježja: mitru, štap i prsten, iako nije bio biskup. Taj je privilegij ukinuo papa Pavao VI. 1967. godine.

Tako Splitsko-makarska nadbiskupija danas ima tri kaptola: Prvostolni kaptol u Splitu. Zborni kaptol u Makarskoj i Zbomi kaptol u Trogiru.