Prvi ciklus ovogodišnjih duhovnih vježbi za vjeroučitelje Splitsko-makarske nadbiskupije održao se od petka, 11. listopada do nedjelje, 13. listopada 2024. godine u Duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru, a voditelj duhovnih vježbi bio je fra Ante Vučković.

U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, više od trideset vjeroučitelja započelo je svoje druženje u petak zajedničkom večerom. Nakon večere, okupili smo se u kapelici sv.. Terezije Avilske na večernjoj molitvi i kratkoj šutnji u kojoj je svatko od nas promislio o nedaćama koje nas svakodnevno sputavaju da bismo bili bliže Bogu.

Sljedećeg dana, svježi i naspavani, krenuli smo sa subotnjim programom: jutarnja molitva u kapeli sv. Terezije Avilske, doručak, a onda su uslijedile duhovne vježbe u kojima smo razmatrali naš život i odnos s Bogom kroz odabrane tekstove evanđelja svetoga Marka.

Glavna misao na početku duhovnih vježbi bila je molitva slijepca Bartimeja „Gospodine Isuse, smiluj mi se“. Tom molitvom, fra Ante je želio naglasiti da ona nije važna samo za Bartimeja nego i za nas danas, jer i mi poput Bartimeja znamo biti slijepi u svojoj vjeri. Vjera označava povjerenje prema nekome i ona se odvija dvosmjerno. Bog vjeruje nama, našim sposobnostima, ali i mi vjerujemo u Boga, Njegovu ljubav i zaštitu. Međutim, ostanemo li slijepi, ogrnuti plaštem, ne možemo vidjeti sve ono što nam Bog daje. Poput slijepca Bartimeja, trebamo baciti ogrtač sa sebe i poći za Kristom. Da bismo lakše razumjeli što sveti Marko želi reći u svom evanđelju, fra Ante nam je to opisao uz primjer udisanja i izdisanja. Kako bismo se održali na životu važno je da dišemo, bez disanja nemamo života, mrtvi smo. Takav je i naš odnos s Bogom, „mi udišemo Božju milost, a izdišemo svoju grešnost; udišemo ljubav koju primamo od drugih, a izdišemo mržnju; udišemo mir, a izdišemo nemir i tako dalje“. Ovom usporedbom lakše smo spoznali važnost Boga i njegove prisutnosti u našim životima.

Kroz jedanaesto poglavlje Markovog evanđelja, razmatrali smo Isusa koji nosi tuđe terete. Slikom magarca (Mk 11,1-14), koji je inače služio sirotinji i nosio teret, Marko je želio pokazati tko je Mesija, ali i tko smo mi danas- nositelji tuđeg tereta. Uz pomoć Isusa ja pomažem nositi tuđi teret. Uz Njegov primjer shvaćamo da ne može samo meni osobno uvijek biti dobro, nego treba biti i drugima dobro. Trebamo se naučiti primiti dobro, ali i davati dobro, a to najčešće činimo upravo preuzimajući tuđi teret na sebe da bi drugom olakšali i da drugome bude dobro. To je duhovnost duše svakoga čovjeka jer se kršćanin bavi drugima, a ne samo sa samim sobom. Zbog toga „Gospodinu treba nositi terete običnih ljudi, jer kad spoznamo da možemo služiti Bogu, tada uz Njegovu pomoć možemo odriješiti svoje terete. (usp. Mk 11,4: „Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga.“)

Kako bismo i sami promišljali o evanđeoskom tekstu, fra Ante nas je podijelio u skupine u kojima smo trebali razmatrati dva teksta iz Markovog evanđelja, a to su Neplodna smokva (Mk 11, 12-14) i Izgon trgovaca iz Hrama (Mk 11, 15-19). Nakon nekog vremena, okupili smo se ponovo svi zajedno, te je svaka skupina, čitajući i razmatrajući ova dva teksta iznijela svoje misli i doživljaje.

Nakon zajedničkog ručka i poslijepodnevnog odmora, vježbe su nastavljene promišljanjem teksta o osušenoj smokvi, vjeri i molitvi. Fra Ante naglašava kako je vjera zapravo povjerenje koje se uvijek mora odvijati u dva smjera. To iskustvo povjerenja mi doživljavamo svakodnevno u odnosu s drugima bio to Bog, naši roditelji, djeca, učenici u školi, prijatelji ili ljudi koje susrećemo na ulici. Odnos povjerenja je najvažniji u ljudskom odnosu. Povjerenjem možemo mijenjati sve ono loše u dobro i zato je ono toliko važno za nas. Tako se i molitvom mi povjeravamo Bogu. Kroz razgovor s Njim prepuštamo svoj teret Njemu, odrješavamo sve svoje brige i vjerujući u dobro osjećamo se bolje.

Na kraju dana potaknuti promišljanjem evanđeoskih tekstova izmolili smo zajedno večernju molitvu, a onda je u šutnji svatko od nas iskazao svoje povjerenje Bogu kroz zahvalu za svoj život i sve ono što nam je On darovao.

U nedjelju, 13. listopada, duhovne vježbe započeli smo jutarnjom molitvom, zatim nedjeljnim euharistijskim slavljem u crkvi sv. Ilije Proroka, a nakon toga smo nastavili sa završnom raspravom. Fra Ante je ukratko sažeo glavne misli, a vjeroučitelji su iznijeli svoje komentare, osobna iskustva, doživljaje i pohvale.

Tijekom duhovnih vježbi fra Ante je bio otvoren za motivaciju, ispovijed ili osobni razgovor, kao i za zajedničko druženje i na tome mu hvala. Ispunjeni radošću i mirom u srcima uputili smo se svojim kućama kako bismo i plodove ovih duhovnih vježbi koje smo primili prenijeli na svoje obitelji, župnu zajednicu, među vjeroučenike u školi te ostalu braću i sestre u Kristu.