Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Vinko Sanader ispraćen je na posljednji počinak u petak, 11. listopada 2024., na Gradskom groblju Lovrinac u Splitu u 66. godini života i 40. godini misništva. Euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup u miru mons. Marin Barišić u koncelebraciji s hvarskim biskupom mons. Rankom Vidovićem, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem i pastoralnim vikarom don Edvardom Pundom i uz sudjelovanje više od 120 svećenika. Na svetoj misi pjevao je katedralni zbor župe sv. Lovre u Trogiru i Papa bend iz župe Gospe od Otoka u Solinu.

U svojoj homiliji mons. Barišić rekao je kako se od malih nogu nalazimo u raznim situacijama, bliže rečeno na brojnim ispitima, koji u nama izazivaju neizvjesnost i strah. Jedan takav ispit koji je za sve nas neizbježan, a ujedno najvažniji je upravo ispit kroz našu smrt koji je toliko osoban da nam u njemu nitko ne može pomoći. Ipak, ako se prisjetimo svih položenih ispita za života vidimo da su oni najprije izazivali strah, ali po njihovu završetku, prolasku, nastupila bi radost, zadovoljstvo i iznenađenje. „Ja vjerujem da ovaj ispit zrelosti koji prolazi kroz našu smrt i po našoj smrti ima iste te karakteristike“, ustvrdio je propovjednik. Na svakom ispitu važno je i tko nas ispituje, a kako bismo otkrili tko nam je komisija na Posljednjem ispitu dobro je prisjetiti se riječi sv. Pavla koji je duboko zašao u otajstvo spasonosne Božje ljubavi. U Rim 8 Pavao ističe da Bog svoga Sina nije poštedio, već ga je za nas predao te on uskrsnuli sjedi zdesna Ocu gdje se zauzima za nas te nas ništa neće rastaviti od ljubavi Božje.

Nadbiskup nastavlja govoreći da mi živimo život pod optužbom koju često sami sebi namećemo te apostrofira da nas Bog ne optužuje, već nas opravdava i tako nam pomaže položiti ovaj zadnji ispit koji nama sa svojim sposobnostima i kvalitetama nije moguće položiti. „Božja ljubav je tolika jaka i snažna da nam daje jednu nadu, jedan optimizam“, ističe nadbiskup te podsjeća da nas ta Božja ljubav poznaje i prati otpočetka našega života u kojem nam često upućuje pitanje: „Gdje si?“, kako se ne bismo udaljili od nje. Don Vinko je ovaj Božji glas čuo puno puta za vrijeme svog života te mu se uvijek spremno odazivao riječima: „Evo me, Gospodine. S tobom sam. Kome da idem? Tko ima riječi života vječnoga?“, rekao je mons. Barišić i ponovio da je Božja ljubav toliko jaka da sve one koji dolaze Sinu na konačnom životnom ispitu ne obara, nego promovira. Ta promocija je konačna i trajna i smrt tu više nema prostora, već nastupa život. Nadbiskup se također prisjetio don Vinkova pastoralnoga djelovanja u sredinama u koje je bio poslan te ustvrdio da je svugdje ostavio dubok trag, a posebno u radu s mladima i obiteljima. Okarakterizirao ga je kao svećenika koji je ljubio Boga, Crkvu i svoj narod, koji se nije štedio i koji je bio iznimno savjestan i odgovoran te tako dao primjer. Naposljetku se prisjetio don Vinkove revne brige za majku Ivanku te poželio da mu posljednji ispit bude radostan i da osjeti očinske riječi: „Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga“.

Prije sprovodnih obreda pastoralni vikar don Edvard Punda ukratko je prikazao život i djelovanje pokojnog don Vinka. Prisjetio se njegova rada u Omišu, Opuzenu, Solinu i Trogiru te istaknuo da je bilo dovoljno pročitati prisjećanja ljudi na društvenim mrežama kako bi se jasno vidjelo da je riječ o svećeniku čiji se život ne da jasno opisati. Iako je sam govorio kako u pastoralu nitko ne smije biti zakinut, njegovo je svećeničko služenje prvotno obilježila njegova posvećenost mladima. Posebno ga je krasila sposobnost organizacije i vođenja pa je osim pokretanja brojnih projekata, stvarao zborove mladih i obiteljske zajednice. Poznat je bio i po svom sportskom duhu, ali i humanitarnom i kulturnom djelovanju. U domovinskom se ratu posebno istaknuo pomažući izbjeglim svećenicima, a sudjelovao je u izdavanju i pripremi brojnih knjiga, radijskih emisija, pjesmarica. Svoje životne križeve nosio je dostojanstveno i postojano, a umro je 4. listopada, na isti dan kada je kao solinski župnik primio papu sv. Ivana Pavla II. Don Edvard također je prenio riječi koje su u svojim sažalnicama Splitsko-makarskoj nadbiskupiji uputili riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić i s. Terezija Pervan, provincijalna glavarica sestara Služavki Malog Isusa u Splitu.

Na kraju se u ime kolega oprostio don Vinkov generacijski kolega i katedralni župnik don Ante Mateljan koji se emotivno prisjetio brojnih zajedničkih trenutaka te istaknuo da je don Vinko 40 godina uspješno igrao na Božjem igralištu, a da je na kraju odigrao utakmicu života. Zaželjevši don Vinku pokoj vječni brojni narod predvođen biskupima, svećenicima i obitelji pokojnika uputio se na grobnicu svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije kako bi ukopali posmrtne ostatke. Okupljeni oko mjesta posljednjeg počivališta, svećenici su zajednički otpjevali „Salve regina“, a potom su uslijedili sprovodni obredi nakon kojih su solinski Pučki pivači Gospe od Otoka zapjevali pjesmu „Ja sam uskrsnuće i život“. Nakon blagoslova biskupi su još jednom izrazili sućut obitelji, a brojni su se vjernici ostali pomoliti na grobu svoga župnika.