Svetkovina sv. Franje Asiškoga svečano je proslavljena u petak, 4. listopada, u samostanskoj crkvi Presvetog Otkupitelja u Franjevačkom samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili gvardijan samostana o. Ante Ante fra Domagoj Volarević, magistar franjevačkih bogoslova fra Siniša Balajić, dekan Katoličkog bogoslova fakulteta fra Šimun Bilokapić, odgojitelji Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu te još dvadesetak svećenika. Misno slavlje animirali su ministriranjem i pjevanjem franjevački bogoslovi pod orguljaškom pratnjom Ante Čavline.

Nadbiskup je u homiliji izdvojio nekoliko događaja iz života ovoga sveca koji su imali odlučujući utjecaj za njegov duhovni rast do dubokog iskustva Krista da je kao i Pavao mogao reći: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“. U prvom je redu nadbiskup podsjetio da se o prvih dvadeset godina Franjina života ne zna puno, već jedino da je slijedio ispraznosti koje mu je nudila okolina koja je u tom vremenu težila za priznanjem, slavom, ovozemaljskim ispunjenjima. Ipak, Franjo nije bio duhovno neosjetljiv čak ni tada, a to se vidi iz njegova pomaganja siromasima koje je bilo uistinu velikodušno i svesrdno. Ovaj se svetac poslije uputio u rat u kojem je Asiz bio poražen, a Franjo je završio u zarobljeništvu doživjevši tako veliko poniženje, a potom se i razbolio. Ovi porazi pomogli su mu da svome životu dade novo usmjerenje, bude još darežljiviji, osjetljiviji na siromahe i na Boga. „Bog ima svoju pedagogiju davanja i oduzimanja, ranjavanja i liječenja“, ustvrdio je mons. Križić i rekao da tako Bog Franju pomalo odgaja, a on sve više počinje osjećati da ga Bog na nešto poziva, ali nije bio siguran na što.

U povijesti spasenja vidjeli smo puno puta kako Bog od osobe traži da iziđe iz svoje sigurnosti, a u tim trenucima inzistira da ima povjerenja u njega, da mu se prepusti, ali da istovremeno radi na sebi i lomi pretjerane navezanosti na sebe i svoje interese. Franjo prilikom hodočašća na grob sv. Petra susreće siromahe koji prose te im se pridružuje kako bi istinski osjetio život siromaha – onih koji su u svemu ovisni o dobroti drugih. Propovjednik pojašnjava kako Franjo ovakav potez ne čini kao nekakav igrokaz, već kao iskreni čin vjere i poniznosti. „Franjo je ovdje po prvi puta jače slomio sebe i svoj ego, zgazio svoj ponos i učinio sebe malim“, zaključuje nadbiskup i ističe da je za duhovni život iznimno važno naučiti prositi upravo zbog poniznosti koja je temelj svim drugim krepostima. Potrebno je znati moliti druge, pitati određena dopuštenja, tražiti mišljenje drugoga i pomoć, oproštenje, ali isto tako biti svjestan da u svemu tome mogu biti odbijen, ali svejedno ne odustati od novih pokušaja prošnje. Ponizno prositi iznimno je važno za autentično življenje molitve jer onaj tko u poniznosti ne zna moliti ljude nikada neće naučiti u poniznosti moliti Boga. U ovom je smislu iskustvo poistovjećivanja sa siromasima Franji puno duhovno pomoglo.

Fotogalerija: fra Mate Šakić

Drugi bitan događaj u Franjinu životu je susret s gubavcem, čovjekom koji u tom vremenu ne pripada nikome. Franjo u trenutku kada ugleda ovoga čovjek biva duboko ganut njegovom situacijom te silazi s konja, daje mu novca i poljubac. Ovim činom Franjo je doživio istinsku preobrazbu sebe i osjetio je da je više primio od gubavca nego što mu je dao. Gubavac mu je pomogao u oslobođenju od samoadoracije i tako se događa radikalna promjena života u kojoj s dobrih namjera Franjo prelazi na djela. U ovom susretu bio je pozvan učiniti nešto čemu se protivi sama narav, a na ovaj način u njegovu se životu mijenjaju ljestvice vrijednosti. Nakon čina poniznosti koji zahtijevaju heroizam, on dolazi do objave Boga i glavnih vrijednosti u životu čovjeka, slike Božje, te postaje svjesniji svog unutarnjeg svijeta. „Svi mi imamo neke naše gubavce pred kojima se moramo lomiti ako želimo veća duhovna postignuća“, ističe nadbiskup i dodaje da se ta lomljenja moraju događati zbog Boga, a ne zbog nekakvih skrivenih interesa. Kada se ti lomovi čine iz čiste vjere i ljubavi, onda oni preobražavaju život. Međutim, ako se događaju iz neke lažne poniznosti kojom želimo izbjeći velike stvari koje se od nas traže, tada samo raste naša oholost. U tim je trenucima svima lako reći da smo nitko i ništa te se poniziti do poda kako bismo to breme prenijeli na neka tuđa leđa. „Sv. Franjo nije tražio tuđa leđa, nego je podmetnuo svoja i zato je Bog preko njega mogao učiniti silna djela“, zaključuje mons. Križić.

Na kraju svete mise prisutnima se obratio gvardijan fra Domagoj Volarević koji se zahvalio dragom Bogu na lijepom vremenu i milosnom trenutku, nadbiskupu Križiću što je predvodio misno slavlje i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi proslave. Posebno je pozdravio bogoslove Centralnog bogoslovnog sjemeništa koji svake godine sudjeluju u proslavi te mnoštvo vjernika koje se ove godine okupilo kako bi zajedno s franjevačkom braćom proslavila njihova nebeskog zaštitnika i utemeljitelja Reda Manje braće.