Studijski dan svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije održan je u srijedu, 25. rujna u marijanskom svetištu u Vepricu. Program je započeo euharistijskim slavljem koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metroplit mons. Zdenko Križić, a u koncelebraciji su bili nadbiskup u miru mons. Marin Barišić, generalni vikar mons. Franjo Frankopan Velić i pastoralni vikar don Edvard Punda te kanonik Prvostolnog kaptola u Zagrebu i generalni postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mons. Juraj Batelja. Liturgijsko pjevanje predvodio je kapelnik splitske prvostolnice maestro don Šime Marović, a svetoj misi prisustvovalo je oko sto svećenika.

U svojoj homiliji nadbiskup je pojasnio evanđeoski ulomak iz evanđelja po Luki koji govori o misijskom poslanju učenika za koje im Isus daje upute koje govore da svoje pouzdanje moraju staviti u Boga. Isus je djelovao u vremenu velikih protivština njegovoj poruci, ali je bilo i onih trenutaka kada je narod tražio da ostane s njime trajno, a to je ujedno iskustvo svakoga svećenika. „Iluzija je očekivati da ćemo biti od svih prihvaćeni i voljeni, mora se računati i s drugačijom stvarnošću,“ istaknuo je nadbiskup i rekao da se svećenik nikada ne smije obeshrabriti i da ništa ne smije blokirati njegovo poslanje i djelovanje. Isus i njegov duh nositelji su poslanja upućenog učenicima i zato im Isus ne dopušta nositi ikakvu drugu sigurnost, već želi da njihova jedina sigurnost bude on sam i uvjerenje da im uz njega neće ništa faliti. Imati druge sigurnosti osim Boga bila je trajna napast za vjernike kroz cijelu povijest spasenja, a to se ogleda u životu izabranog naroda koji je unatoč brojnim Božjim interventima teško svu svoju sigurnost stavljao u Boga. Nadalje je mons. Križić podsjetio da Bog naše povjerenje u njega često testira raznim kušnjama koje nije uvijek lako podnijeti te postavio pitanje gdje se nalazi naša sigurnost – u Bogu ili u vlastitim snagama? Rečeno je pojasnio na primjeru mane koju Bog daje u izobilju, ali postavlja jasnu regulativu oko njezina prikupljanja čime narodu, a time i svakome od nas, želi pomoći da postanemo svjesni da to ne pripada nama, već je Božji dar. „Bog ne dopušta da se skupi mane za sljedeći dan jer želi svaki dan preko mane imati susret sa svojim narodom“ ističe mons. Križić te pojašnjava da uzeti višak ne znati drugo nego da sutra ne zavisim od Boga. Međutim, višak prikupljene mane bi se narodu ucrvao i redovito se takva naša sigurnost ucrva, a upravo u tome da želimo biti autonomni od drugih i od Boga te imati svoje vlastite sigurnosti, i leži naša napast. Zato je Isus svoje učenike odgajao u pouzdanju i vjeri koja je spremna sve staviti na kocku, a iz takve će vjere onda moći činiti čuda. Ako Isusov učenik ide za tim da se u svemu osigura neće biti pravi i izgubit će vjerodostojnost jer će drugi primjetiti da njegova sigurnost nije u Bogu. Zaključno je nadbiskup poručio da je za svećenika posebno važno trajno nositi svijest da se neće održati ako se ne osloni na Boga.

Radni dio studijskoga dana započeo je izlaganjem „Svećenička duhovnost blaženog Alojzija Stepinca“ don Vedrana Torića, biskupskog vikara za kler, koje je pripremio sljedeći knjižicu Celestina Tomića „Ministerijalno svećeništvo u životu i učenju blaženog Alojzija Stepinca“ te pismo pape Franje svećenicima. Na samom početku predavanja don Vedran je istaknuo da je bl. Alojzije Stepinac bio svećenik po mjeri Kristova srca i da je sva njegova svećenička duhovnost izvirala iz vjernosti Kristu, Crkvi i povjerenom mu narodu. Iz Stepinčevih pisama čitamo njegovu svijest da je svećeništvo Božji dar za koji se uvijek mora zahvaljivati te također onu da svećenička služba mora biti proslava Isusa Krista. Predavač je također pojasnio da je nadbiskupu Stepincu posebno na srcu bila želja da svećeništvo doživi svoje sakramentalno bratstvo, da budu jedno srce i jedna duša, a zbog toga je poticao na svećeničke sastanke na kojima bi se svećenici međusobno poticali na dobro da izdrže u kušnjama života. Redovito je posjećivao takve svećeničke sastanke, a iz zatočeništva slao je okupljenim svećenicima duhovne misli i poruke. Svećenik je u prvom redu čovjek molitve i nužno je da osjeća potrebu da se s vremena na vrijeme osami u molitvi, a nadbiskup je svećenike iz Krašića poticao na dnevno razmatranje te da budu duhovno izgrađeni ljudi. Iz svega ovoga proizlazi da se svećenička duhovnost hrani molitvom, a nadbiskup Stepinac bio je svijetli primjer iste. Bl. Alojzije također je svećenike poticao na to da ne propuštaju kateheze i propovijedi jer ih svećenička duhovnost nosi u žaru za propovijedanje. Posebno je inzistirao i na redovitom sakramentu pomirenja jer samo onaj svećenik koji ima iskustvo Božjega milosrđa na vlastitioj koži može biti donositelj istoga. Također je bio veliki poklonik euharistijskom Isusu, a tvrdio je da glavni predmet svećeničke ljubavi mora biti Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu iz kojega se svećenička duhovnost hrani. Nadbiskup je posebno na srce svećenicima stavljao molitvu za nova duhovna zvanja te pobožnost prema Mariji od koje svećenici mogu učiti čistoću, poslušnost i spremnost za žrtvom. Zaključno je don Vedran apsotrofirao da se duhovnost jednog svećenika nalazi u vjernosti i vraćanju na evanđeoske izvore. Nakon toga je poručio svećenicima da u bl. Alojziju Stepincu imaju svjedoka i zagovornika te ga zamolio da moli za svećenike Splitsko-makarske nadbiskupije kako bi bili „svećenici po mjeri Kristova srca, vjerni sve do smrti, ako treba i smrti na križu“.

Potom se prisutnim svećenicima obratio mons. Batelja i predstavio knjigu „Blaženi Alojzije Stepinac i Splitsko-makarska (nad)biskupija“ te ustvrdio da je Stepinac, najsvijetliji lik Crkve u Hrvata, u splitskoj Crkvi ostavio dubok svjetleći i preobražavajući trag. Mons. Batelja nabrojio je brojna mjesta koja je Nadpastir posjetio u Splitsko-makarskoj biskupiji te podsjetio na njegovu borbu za očuvanjem sjemeništa i franjevačke gimnazije u Sinju, ali i bogoslovije u Splitu. Približio je njegovu darežljivost prema splitskoj Crkvi koja je bila u potrebi, a to je pokazivalo svekatoličku i svehrvatsku širinu njegovih obzorja. Živopisno je izložio i brojne druge teme koje knjiga obrađuje posebno se osvrnuvši na duboko jedinstvo i poštovanje između nadbiskupa Stepinca i biskupa Bonefačića te nadbiskupa Franića u brojnim temama s kojima se tadašnji episkopat borio. U knjizi je također opširno opisan položaj Katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji te borba Stepinca i Bonefačića za razvoj jedinstvene Katoličke akcije te prava Crkve koja su joj bila uskraćivana od strane vlasti pod pritisicima Srpske Pravoslavne Crkve. Poslije je istaknuo spremnost Stepinca da pomogne vagonima karitativne pomoći cijeloj Dalmaciji koja je uslijed posljedica rata trpila od velike gladi tvrdeći da je sveta dužnost svih onih koji žive u plodnim krajevima gladnu braću spasiti od gladi. Nadalje je autor posebno opisao odnos bl. Stepinca s istaknutim likovima naše Crkve: don Franom Bulićem, dr. Antom Trumbićem, dr. Ivom Politeom, o. Antom Antićem, o. Antom Gabrićem. U knjizi je autor također sabrao brojna umjetnička djela posvećena kardinalu Stepincu koja su rasprostranjena po cijeloj splitskoj Crkvi te ustvrdio da ih možda ima više nego u Zagrebu, a to pokazuje duboku zahvalnost i ljubav koju ovaj narod ima prema blaženiku. Zaključno je predavač ustvrdio da je žrtvom splitsko-makarskih biskupa i nadbiskupa Stepinca u episkopatu stvorena sloga koja je u komunističkim progonima očuvala jedinstvo hrvatskog naroda i njihovu čvrstu povezanost sa Svetom Stolicom koja je jamčila njihovu opstojnost. Podsjetio je na Stepinčeve riječi da je narod onakav kakav su mu svećenici i podsjetio ih da je svećenik za Stepinca ponajprije misnik na kojega spada da nasukanom svijetu pomogne upravo preko žrtve svete mise. Na samom kraju svog izlaganja mons. Batelja je podsjetio na riječi splitskih pastira mons. Franića, mons. Jurića i mons. Barišića koji su svjedočili pred Papom o Stepinečvoj svetosti, isticali da je on naša dika i naš ponos, naše zlato i fenomen.

Po završetku predavanja uslijedila su pitanja svećenika nakon kojih su: pastoralni vikar don Edvard Punda, don Mijo Šurlin, v. d. ekonoma te generalni vikar mons. Franjo Frankopan Velić prisutnim svećenicima iznijeli neke teme vezane uz aktualnosti mjesne Crkve. Potom se obratio nadbiskup i podijelio svoju završnu pastirsku riječ. Rekao je da je bl. Alojzije Stepinac čovjek koji uči kako biti svećenik i podsjetio na misao ovoga blaženika kako svećenik sam ne ide ni u pakao ni u raj, nego uvijek sa sobom vodi druge. Nadbiskup je na posljetku zahvalio svećenicima na dolasku i sudjelovanju te izrazio uvjerenje kako je studijski dan svima bio na korist. Okupljeni svećenici su na kraju svi zajedno izmolili „Anđeo Gospodnji“ te se zadržali u zajedništvu za obiteljskim stolom.