Župa Solinskih mučenika svečano je proslavila blagdan Kraljice mučenika i dvadesetu godišnjicu posvete župne crkve u četvrtak, 26. rujna, svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Zdenko Križić.

U koncelebraciji su bili mjesni župnik don Ante Matešan, don Stipan Šurlin, župnik Župe Gospe od Otoka i don Renato Pudar, nadbiskupov tajnik. Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti župni zbor. Prije početka svete mise župnik don Ante je zahvalio Bogu na ovako velikom danu za župnu zajednicu, nadbiskupu na pastirskom pohodu i odazivu za slavljenje euharistije, Marijinim ratnicima na prisutnosti u proslavi Dana župe i umjetniku Hrvoju Marku Peruzoviću koji je izradio križni put za župnu crkvu, ali i slike Kraljice mučenika i Isusova krštenja koje su nakon misnoga slavlja bile blagoslovljene.

Nadbiskup je u homiliji podsjetio prisutne vjernike da je crkva mjesto zajedničkog štovanja Boga, posebnoga susreta s Njime i mjesto gdje mu prinosimo sebe i svoje potrebe te primamo novo svjetlo i snagu za naš životni hod. Salomon, židovski kralj koji je prvi sagradio Hram ipak je, nakon divljenja i čuđenja tako veličanstvenom zdanju, počeo sumnjati hoće li svemogući i veliki Bog boraviti u tom hramu, odnosno hoće li boraviti na zemlji s ljudima. „Drugim riječima, pitanje ima značenje – zar je zbilja velikom Bogu toliko stalo do ljudi, zar ih toliko voli da želi s njima biti blizu i uvijek boraviti s njima“, nastavlja nadbiskup te ustvrđuje da ovo pitanje do danas nije minulo. Salomonu zasigurno nije bilo jasno da Bog neće biti samo u hramu, nego gdje god da jesu ljudi vjere, a hram će biti samo mjesto posebnog susreta između Boga i ljudi. „Da bi do ovoga susreta došlo nije dovoljno samo doći u hram, crkvu, nego je potrebno živjeti s Bogom i izvan crkve!“, ističe mons. Križić i dodaje da je problem raskoraka u čovjekovu ponašanju u crkvi i izvan nje aktualan i danas. Mnogi se ponašaju tako kao da ih Bog vidi samo kad su u crkvi, ali kada iziđu iz nje dopuštaju si svako nepoštenje i nemoral što pokazuje da je njihova razine vjere oskudna. Oni koji se tako ponašaju neće susresti Boga ni u crkvi jer je prije svega potrebno nositi Boga u svom srcu.

„Kada osoba nosi Boga u srcu, ona sebi neće dopustiti nekakav dvostruki život!“, ustvrdio je nadbiskup i dodao da Bog želi da čovjekovo srce bude najljepši Božji dar. Ovo naravno ne znači da nam crkva kao mjesto okupljanja i štovanja Boga ne treba, već samo da u njoj Boga nećemo naći ako ga nismo donijeli u svojoj nutrini. Kada u evanđelju Isus Zakeju govori da mu je boraviti u njegovoj kući ne želi mu reći da više ne mora dolaziti u hram, nego da Boga najprije mora primiti u hram svoga srca da bi se onda u hramu dogodio poseban susret s Bogom. U tom smislu i Pavao prvim kršćanima poručuje da je Božja želja da oni budu njegov hram. Isusova velikosvećenička molitva također završava željom da im on bude u srcu, a sve ovo pokazuje da se prvi i najsnažniji susret s Bogom događa u našoj nutrini. Potom je, prepričavši iskustvo odslušanog intervjua jednoga talijanskog komunističkog novinara s nobelovcem koji je bio vjernik, nadbiskup ustvrdio da Bog za nas kao da i ne postoji ukoliko ga nema u našem srcu. „Draga braćo i sestre, danas kada radosno slavimo dvadesetgodišnjicu posvete ove crkve, ove Božje kuće, zahvalimo od srca Gospodinu što želi boraviti s nama i biti pomoćnik u našim kušnjama i nevoljama,“ pozvao je nadbiskup i zaželio da ne bude mjesto Božjeg boravka samo ova crkva nego i svaka obiteljska kuća i srce svakog vjernika ove župne zajednice. Potom je podsjetio vjernike kako je potrebno da ponekad zastanemo i prisjetimo se da smo u Božjoj prisutnosti, da ga zazovemo da s nama bude i ostane i prati sve članove naše obitelji. Zaključno je nadbiskup izmolio Salomonovu molitvu i tako Gospodina zamolio da mu oči dan i noć bude otvorene nad ovom crkvom i narodom koji će mu iz nje upravljati molitve.

Nakon misnoga slavlja uslijedio je blagoslov spomenutih slika, a potom su župnik i umjetnica Jozica Kudus nadbiskupu poklonili sliku Svete obitelji. Nadbiskup se od srca zahvalio autorici te ustvrdio kako su svi članovi Svete obitelji prikazani sa zatvorenim očima u jednom meditativnom stavu poniranja u vlastitu nutrinu, baš kako je i govorio u homiliji, te obećao da će slika naći mjesta na zidu njegove sobe.