U prigodi pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj i Godine obitelji Ured za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije priredio je Tjedan braka od 6. do 13. veljače u samostanu sv. Frane na Obali u Splitu. Svaku je večer bilo misno slavlje, a potom prigodno predavanje. Prvo predavanje, u nedjelju 6. veljače, održao je prof. don Luka Vrljičak, pedagog u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji "Don Frane Bulić" u Splitu, na temu "Obitelj i katolička škola". U uvodnom dijelu predavač je zahvalio predstojniku Ureda za pastoral obitelji, prof. dr. don Josipu Čoriću, pozvavši sve prisutne na zahvalnost Stvoritelju na daru života i roditeljsku ljubav iz koje smo svi došli na svijet. "Biti otvoren novom životu najveći je dar - molimo za čestite roditelje koji će širiti kulturu života i civilizaciju ljubavi", kazao je prof. Vrljičak citirajući riječi budućeg blaženika Ivana Pavla II. istaknuvši kako samo dobri i čestiti roditelji, koji vjeru žive, mogu dati ispravan odgoj svojoj djeci.

U Hrvatskoj postoji 12 katoličkih škola čiji su osnivači vjerske zajednice, od toga su dvije osnovne (u Požegi i Šibeniku) i dva doma za djevojke (u Dubrovniku i Zagrebu). Splitska Nadbiskupijska gimnazija djeluje već 311 godina - od 10. travnja 1991. priznata je kao privatna škola s pravom javnosti koju danas pohađa 230 đaka, a u njoj je zaposleno 30 djelatnika. Kroz svoj dugogodišnji rad škola je njegovala temeljni cilj - prenošenje znanja i odgoj djece, kroz izgrađivanje identiteta, solidarnosti i odgovornosti mladih naraštaja. Da bi se postigli dobri rezultati u obrazovanju i odgoju, najvažniji su temelji. "Mi gradimo na vašim temeljima, dragi roditelji", naglasio je predavač upozorivši na suvremene opasnosti koje prijete djeci i obiteljima kroz ovisnosti, nasilje, virtualni svijet računala i mobitela, medijsko nametanje lažnih vrjednota. Ukazao je na sve veći gubitak izgrađene duhovnosti kod srednjoškolaca zbog nefunkcionalnih obitelji i slabog pohađanja župskog vjeronauka te  nastojanja splitske gimnazije da đacima bude drugi dom, "produžena obitelj", mjesto otkrivanja identiteta mladih, zajedništva u različitosti, stjecanja znanja i nastavak dobrog obiteljskog odgoja. Važno je mlade  naučiti da biraju dobro i odbacuju zlo, usvajaju istinu, pravednost i dobrotu jer čovjek može biti visoko naobražen pa ipak zao i nepravedan. Stoga je vlastiti primjer roditelja nezamjenjiv u odgoju, istaknuo je prof. Vrljičak - zajedno s djecom ići na nedjeljnu misu, njegovati obiteljsku molitvu, prenositi im ljubav prema Riječi Božjoj, sakramentima, posebno Euharistiji - to je cilj kršćanskog obiteljskog odgoja. "Dijete je dragocjeno blago koje vam je Bog povjerio!" - poručio je roditeljima  naš blaženik, kardinal Alojzije Stepinac. Dijete je biće slobode, savjesti, biće emocija, srca i vrlo je odgovoran i trajan poziv svima da se neprestano trudimo što bolje odgajati mlade u zrele ljude koji će ljubiti Boga i čovjeka. U tome nam je potrebna pomoć i zagovor Svetih i pouzdanje u Nebeskog Oca da poput bl. Alojzija možemo reći: In Te, Domine, speravi, zaključio je don Luka pred prepunom dvoranom roditelja i mladih, nakon čega je uslijedila vrlo živa rasprava.

Drugoga dana u ponedjeljak 7. veljače, prigodno predavanje na temu "Patološko kockanje" održao je mr. don Boris Vidović, profesor psihologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. "Kocka je danas sveprisutna ovisnost, a patološko kockanje spada u skupinu poriva ili nagona, obilježeno je ugodom te je opasno za kockara i druge", kazao je na početku mr. Vidović. U svome je izlaganju iznio 10 kriterija po kojim se prepoznaje kockara, a da bi se nekoga proglasilo patološkim kockarom potrebno je da ispunjava pet od deset spomenutih kriterija. Naglasio je da je kod adolescenata tri puta veća vjerojatnost da će imati problema s kockom nego kod odraslih i da to većinom čine iz zabave, socijalizacije ali i radi zarade. Međutim, istraživanja su pokazala da su najčešći oni koji kockaju u dobi od 35 do 45 godina (54-58 % populacije). Sličnost kocke s ostalim ovisnostima (drogom, alkoholom...) je u nesposobnosti da se zaustavi ili kontrolira ovisnost te nijekanje ozbiljne depresije, a razlika je u tomu što je kod kocke riječ o ovisnosti o akciji, a kod droge, alkohola o materiji. Nadalje, kod kockara je izvanjski teže prepoznati ovisnost nego kod narkomana ili alkoholičara. Podsjetio je da se na Internet stranicama Hrvatske lutrije nalazi upitnik kako prepoznati je li riječ o ozbiljnoj ovisnosti o igri odnosno kocki. Iznio je poražavajući podatak da je na kladionice u Hrvatskoj u 2008. godini kroz automat blagajne prošlo 970 milijuna kuna, a u prvih deset mjeseci 2009. godine svega 380 milijuna kuna. U Hrvatskoj ima više od 2600 kladionica i oko 250 automat-klubova. Gotovo svaki drugi građanin sudjeluje u nekom od oblika klasične lutrije, oko 50.000 je patoloških kockara, a oko 200- 300.000 je onih koji su u rizičnoj skupini. To je više nego ovisnika o narkoticima i jednako kao i alkoholičara - oko 250.000. Mr. Vidović je naglasio da i kod te ovisnosti obitelj ima veliku ulogu. "Obitelj je temelj zdravog društva i zdravog čovjeka. Ono što razgrađuje čovjeka, razgrađuje i društvo. Što je više obiteljskih i drugih problema to je osoba bliža ovisnosti o kocki", istaknuo je predavač dodavši da 50 % spada na nasljedni faktor a 50 % na individualne razlike, što znači da utječe obitelj, ali i odgovornost samoga pojedinca. Posljedice patološkog kockanja za obitelj su razarajuće te raste svaki oblik nasilja (verbalni, psihički, fizički). Obitelj se u tom slučaju treba financijski odvojiti od kockara, sve učiniti da potraži stručnu pomoć i razviti zajednički plan i program. Prevencija je u svakom slučaju pravovremena edukacija i osnaživanje aktivnosti koje promiču opće dobro, a intervencija je - o kojoj se potrebni podaci mogu naći na stranici www.kockanje.info - u psihoterapiji, obiteljskoj terapiji, grupama samopomoći... Na kraju je svoga izlaganja mr. Vidović istaknuo kako je podloga za razvoj ovisnosti nedostatak smisla života, nedostatak ideala i dobrih motiva tj. zanemarivanje duhovnog zdravlja. Potom je uslijedila živa rasprava, koju je koordinirao prof. dr. don Josip Čorić, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije.

Trećega dana, u utorak 8. veljače, predavanje na temu "Briga za zdravlje i obiteljsko zajedništvo" održala je dr. Danijela De Micheli Vitturi. O temi je govorila iz iskustva svoga tridesetogodišnjeg rada u ordinaciji i dvadesetogodišnjeg rada u Savjetovalištu za obitelj na području prirodnog planiranja obitelji te kao supruga i majka osmero djece. "Obitelj, kao najmanja stanica društva, neizbježni je skrbnik kad je u pitanju održavanje zdravlja i skrb o nemoćnima i bolesnim. Međutim, ta skrb postaje sve duža i zahtjevnija, budući da je sve više bolesti od kojih se odmah ne umire", naglasila je dr. Vitturi. "Želimo li imati cjeloviti pristup zdravlju nužno ga je promatrati iz cjelovite perspektive ostvarenja ljudske osobe. Prema kršćanskom shvaćanju, osoba može biti cjelovita i u stanju patnje i bolesti, a njezin integritet ne prestaje ni samom smrću jer se nastavlja u eshatološkoj dimenziji. U tom smislu govorimo ne samo o dostojanstvu zdrave nego i bolesne osobe, pa čak i o dostojnom umiranju", kazala je dr. Vitturi.  Kako u prenošenju brojnih vrednota, tako i u brizi za zdravlje neizostavna je uloga obitelji, istaknula je predavačica te nastavila: "U dinamici obiteljskog života važno je prilagodljivo slijediti zahtjeve obiteljskih ciklusa. Od prenatalnog razdoblja do duboke starosti, obitelj ima važan utjecaj na održavanje zdravlja svakog pojedinca. Suradnja svih članova obitelji uključuje ne samo brigu o bolesnicima nego i sve što je potrebno da se zajedništvo živi u zdravlju, ravnoteži i funkcionalnoj sposobnosti obavljanja svagdanjih zadataka." Posredstvom obitelji baštinimo ne samo porijeklo, prezime, navike, stan, imovinu i možda zanimanje nego i zdravlje i bolest kroz naraštaje. Predana nam je i vjera kao faktor obiteljskog zajedništva. Ona osmišljava zajedništvo, prenosi vrijednosti, daje smisao podnošenju patnje i nedaća, koje se nekima provlače kroz naraštaje. Obitelj, oblikovana vjerom i molitvom, Božjom riječju, postaje blagoslov i zdravlje svojih članova, ustvrdila je predavačica. Podsjetila je da postoje brojne socijalni, društveni i crkveni oblici pomoći bolesnicima i njihovim obiteljima, koje treba trajno poticati i razvijati, a neke od njih (poput Centra za palijativnu skrb), nažalost, u našem društvu nisu osobito iskorištene. Svoje je predavanje dr. Vitturi zaključila govorom o ljubavi kao temelju zdravlja i obiteljskog zajedništva: "Živjeti u ljubavi i za ljubav osnovni je temelj i zadatak svake, a pogotovo kršćanske obitelji. Život u ljubavi uključuje i prihvaćanje zdravlja i bolesti, radosti i žalosti, smrti i života u vjeri da nismo sami na putu i da je ovaj hod u ljubavi samo jedna mapa na putu koji unatoč boli, patnji i smrti vodi potpunom zdravlju - vječnoj Božjoj ljubavi".

Četvrtoga dana, u srijedu 9. veljače, predavanje na temu "Ljubav ne traži svoje" održao je dr. fra Ante Vučković. Nekoliko uvodnih riječi o predavaču iznio je prof. dr. don Josip Čorić, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije. Za svoje je izlaganje dr. Vučković uzeo Pavlov hvalospjev ljubavi (1 Kor 13, 1-13). Taj se tekst, iako se ne tiče direktno braka, uzima ga se jer se tiče ljubavi, ljubavi i u braku. Pavao ne govori ni o erotskoj ni o prijateljskoj ljubavi nego o agape - najvišem obliku ljubavi iz kojega bi htio da svi crpimo i učimo. Smještajući u kontekst poslanicu Korinćanima dr. Vučković je kazao kako je ona rezultat Pavlove pastoralne brige za zbrku koja se dogodila u zajednici koju je osnovao, zbrku oko darova Duha Svetoga, oko pokazivanja Duha kroz ljudsko zajedništvo i zbrku koja se pretvarala u idolatriju ljudi i darova. Pavao nije htio razdvojiti ljubav na jednu a darove na drugu stranu nego je pokušao spasiti darove uranjujući ih u ljubav. Pavao misli da je moguće da netko ima autentične darove Duha Svetoga i da bude loš čovjek i vjernik, odnosno da ih krivo živi, da ih upotrebljava na krivi način te šteti više nego koristi sebi i zajednici. Pavao hoće da ti darovi ostanu živi, ali da budu utopljeni u ljubav jer ih ona tada opravdava i daje im pravu mjeru, naglasio je dr. Vučković.

Govoreći o obilježjima ljubavi, koje je Pavao nabrojio, upozorio je kako sitničavost, uskogrudnost, zavist razaraju svaku zajednicu pa tako i redovničku i bračnu. Ljubav je velikodušna, širokogrudna, dobrostiva, ljubav ne traži svoje. "Ljubav ne traži ništa što nije njezino, ne traži ništa tuđega. Ljubav se pokazuje tamo gdje netko traži tuđe dobro, gdje se netko interesira više za tuđe emocije nego za svoje, gdje mu je stalo više do drugoga nego do sebe samoga. To je zapravo ono kako mi shvaćamo Boga, odnosno kako smo otkrili Boga kroz Isusa Krista. Bog zainteresiran za naše dobro, za čovjekovo dobro, zainteresiran da čovjek ima ispunjen život. To je njegova prvenstvena nakana", istaknuo je dr. Vučković te dodao: "Mi slutimo da se približavamo Bogu i ljudima kad se odvažimo na to da nam drugi bude važniji. Točno znam da se ljubav dogodila kad pulsiram od sreće jer je drugi usrećen a ja sam mu dao prednost. To je ono što mi radimo u svakodnevnom životu u banalnim stvarima. Netko je dobio nešto nezasluženo i taj dio je obilježje ljubavi koja čini čovjeka širim, daje mu snagu da sam može činiti ono što je dobio". Ljubav ne pamti zlo. Ona nije zlopamtilo i nikad ne reagira čineći zlo, ne reagira iz povrijede nego iz izvora dobrote. Ona uvijek pokriva tuđe slabosti. Ona traži da slabost voljenih (supruga, supruge, djeteta, oca, majke, brata, prijatelja) ne izlazi vani. Ljubav sve vjeruje. "Ljubav najviše ubija nepovjerenje, a najviše živi ako ima otvorena vrata i ako smijem biti to što jesam, ako nema zabranjenih tema, riječi i emocija, ako mi je to dopušteno i ako to dopustim drugome onda ona živi i može rasti do prekomjerja. Svi smo negdje između ta dva kraja, stoga je ovaj tekst dobar jer iz njega možemo crpsti za svoju žeđ i smisao u poteškoćama u kojima se nalazimo i za hod prema više ljubavi, besplatnosti i slobode", poručio je dr. Vučković.  Predavanje je izazvalo brojna pitanja nazočnih, koji su ispunili crkvu sv. Frane.

Petoga dana, u četvrtak 10. veljače, predavanje na temu "Obitelj i duhovna zvanja" održao je dominikanac o. Petar Galić, OP. Božji poziv zahvaća čitavoga čovjeka i odnosi se na konkretnu osobu s imenom i prezimenom. Dužnost je obitelji da onoga, koji osjeća Božji poziv na duhovno zvanje, ohrabri i pruži mu svesrdnu podršku, kazao je na početku o. Galić. U svome je izlaganju govorio o tomu što Bog traži, a što obećava u svom pozivu. Bog traži poslušnost svom glasu i vršenje Njegove volje, a obećava trajno vodstvo i usmjerenje. Govoreći o izazovima suvremenoga doba, koji htjeli mi to ili ne priznati - otežavaju odluku mladoga čovjeka odazvati se Božjem pozivu na duhovno zvanje, predavač je naglasio da je danas više u pitanju manjak vjere negoli manjak zvanja.

"Božji naum je naum ljubavi. Bog zove iz ljubavi, a mi mu iz ljubavi odgovaramo. Obitelj je povlašteno i nezamjenjivo mjesto na kojem se otkriva veličina ljubavi. Gledajući roditelje kako se vjerno ljube, živeći svakodnevnu zahtjevnost ljubavi, djeca uče - ne samo razumom nego cijelim bićem - da ljubav nije nejasan osjećaj, više ili manje prolazan, nego slobodna i zahtjevna odluka koja traje i koja obuhvaća cijelog čovjeka", kazao je o. Galić te nastavio: "Bog nas poziva da mu odgovorimo u slobodi. Ne postaje se svećenik ili redovnica iz obveze, nego iz osobne odluke donesene u potpunoj slobodi. Bog hoće sinove, a ne robove. Bez slobode nema prave ljubavi, a sloboda se odgaja". Govoreći o tomu što znači biti dobar svećenik naglasio je da je on prvotno dobro izgrađen čovjek, ali i da se "milost katkad iskazuje na čudesne načine u pogrješno izgrađenim, čak potpuno neuravnoteženim osobama, poput divnog cvijeta koji raste na isušenoj zemlji. Svi pak vrtlari znaju da je berba to bolja što je bolje zemlja. Bog sije, ali mi moramo pripremiti zemlju. Dobar je svećenik sretan što je muškarac, a dobra je redovnica sretna što je žena. Ne posvećuje se svoj život Bogu u svojevoljnom celibatu iz straha ili zbog odbacivanja seksualnosti. Naprotiv, što bolje shvaćamo ljepotu seksualnosti u Božjem naumu (koja se ne svodi na "genitalnost"), to više shvaćamo veličinu posvećenog celibata. Na tom je području uloga obitelji ključna. 'Tijekom adolescencije', piše jedna redovnica, 'gledajući svjedočanstvo ljubavi i nježnosti svojih roditelja, bila sam uvjerena da je brak vrlo lijep i dobar. U obitelji smo mnogo razgovarali o ljubavi i o seksualnost'." Podsjetio je i na riječi Ivana Pavla II. izrečene prigodom pedesete obljetnice njegovoga svećeničkog ređenja: "Zahvalni smo Gospodinu što je od nas htio učiniti svoje službenike. Zahvalni smo i ljudima, posebno onima koji su nam pomogli da dođemo do svećeništva, i onima koje je Božja providnost stavila na put našega zvanja. Svima zahvaljujemo, počevši od roditelja koji su za nas bili mnogostruki Božji dar." Na kraju svoga predavanja vratio se na ulogu obitelji odnosno roditelja apelirajući da podrže duhovno zvanje svoje djece. Roditelji ne smiju djecu pritiskati svojim ambicijama. Oni trebaju gajiti i razvijati otvoren i zdrav dijalog te davati pozitivni i zdrav primjer u svim područjima života. Bog za svoj plan treba obitelj i roditelji su dobili svoje roditeljsko poslanje i posebnu milost sudjelovanja u tom planu. Da bi razumjeli tu svoju zadaću trebaju crpsti pouku iz primjera koje donosi Biblija.

Šestoga dana, u petak 11. veljače, predavanje na temu "Posljedice anarholiberalizma na brak i obitelj" održao je konventualac mr. fra Žarko Relota, koji je na papinskom sveučilištu u Rimu magistrirao iz pastorala obitelji te ima dugogodišnje iskustvo rada u pastoralu obitelji. U svome je izlaganju govorio o posljedicama koje pojedini fenomeni imaju na brak i na obitelj, odnosno na neke pojave koje dovode danas u krizu brak i obitelj. No, na je samom početku istaknuo kako je obitelj u krizi otkada postoji, odnosno od onoga trenutka kad su se Adam i Eva odvojili od Božjega projekta i krenuli svojim vlastitim putem želeći vršiti svoju, a ne volju Božju, pa do današnjega dana. Obitelj je bila u krizi i onda kad su braća digla ruku jedan na drugoga i kad je Abraham otjerao Hagaru od sebe nakon što mu je poslužila; kad David gleda u susjedovo dvorište i kad Salomonu nije dovoljno ni nekoliko stotina žena da zadovolji sve njegove potrebe; obitelj je u krizi i u Isusovo vrijeme ako Isus Samarijanki govori "pet si muževa imala, a i ovaj s kojim sada živiš nije ti muž"€¦

"Stara latinska izreka kaže 'sublata causa tollitur effectus', odnosno uklonivši uzroke uklanjamo i posljedice. To vrijedi i za negativne posljedice na brak i obitelj. Međutim, s obzirom da se dugo nismo bavili uzrocima krize braka i obitelji sada moramo govoriti o posljedicama", naglasio je mr. Relota. U tom je svjetlu govorio o postavkama anarholiberalizma koje su utjecale na evanđeoski nauk o braku i obitelji jer su dovele do sljedećih pojava u društvu: pretjeranog individualizma; (ne)kulture relativizma ("Muški model reklamira ruž za usne i haljine" - Jutarnji list, 11. veljače 2011.); nedostatka odgovornosti ili barem bojazan od odgovornosti, unatoč favoriziranju osobne slobode pojedinca i njegove samokontrole; manjka želje za sklapanjem braka osobito zato što se o braku i o obitelji većinom samo negativno govori; gesla "non serviam" - nema ugađanja drugome; uvjerenja da ne može tako stara, staromodna, konzervativna i nadiđena institucija kao što je Crkva, u današnjem progresivnom društvu s liberalnim opredjeljenjima, određivati nekome kakav brak treba imati, s kim će ga sklopiti, koliko će taj brak trajati€¦; znanstvenog modernizma u kojem je seksualnost tehnički odvojena od prokreacije i prokreacija je tehnički odvojena od seksualnosti; dostignuća u kojem ljudsko biće koje se rađa ne mora više imati biološki istog oca i majku; mita o samoostvarenju "sic et simpliciter" (ostvari svoje želje, inače nećeš biti sretan); potomstva kao proizvoda tehnoloških instituta; artificijelne kontracepcije, izravne sterilizacije, autoerotizma, predbračnih odnosa€¦ Iz takvih stavova, naglasio je mr. Relota, nastala su brojna anarholiberalna pitanja usmjerena Crkvi kao što su: Zašto se Crkva miješa u pravo žene na pobačaj? Otkuda joj pravo da određuje dokle će trajati bračna ljubav i kad će je isti prekinuti? Kako može diktirati nekome prema komu će usmjeriti svoje osjećaje: prema osobi istoga ili suprotnoga spola? Zašto želi ograničiti mogućnosti znanosti glede eksperimentiranja na zametcima? Otkuda joj pravo da sprječava supružnike bez djece da do njih dođu surogat majkom, umjetnom oplodnjom€¦?

Nudeći potrebne i moguće odgovore Crkve predavač je naglasio da Crkva ne smije šutjeti i da treba govoriti proročkim glasom. "Ona mora biti svjesna da živimo u modernom, sekularnom, laičkom, anarholiberalnom društvu i da to društvo svoj modernizam definira upravo preko društva koje razlikuje pravo i moral. Modernom je društvu, koje je zadojeno anarholiberalizmom, stalo da pokaže kako svatko ima pravo na svoje vlastite odabire neovisno o tome bilo to moralno ili ne; moderno društvo, koje se hvali svojim anarholiberalizmom, daje znanosti pravo da čini što je god čovjeku moguće, neovisno o tome jesu li znanstvena eksperimentiranja moralna ili ne; moderno društvo, u čijim je temeljima anarholiberalizam, želi svoju modernost potvrditi lažnim humanizmom, a sve na štetu morala; moderno društvo sa svojom ideologijom anarholiberalizma želi isključiti katolički nauk iz javnosti te zanijekati i izbrisati katoličku vjeru iz društvenoga konteksta", upozorio je mr. Relota te dodao: "Budući da je Crkvi stalo do postojanja čovječanstva ona zbog toga i insistira na vrednoti braka i obitelji i pokušava tu vrednotu prikazati kao spasonosnu za budućnost čovjeka i svijeta. Ona je uvjerena u svoje poslanje i ne može apstrahirati od pologa vjere koji joj je Krist ostavio. Ne može se prilagođavati ili dodvoravati svijetu ili čovjeku. Osobito ne onda kad primijeti da modernizmi prijete čovjekovoj opstojnosti i da sekularna država - zbog svoje tobožnje širine ili potrebe ugađanja svima - vodi svijet autodestrukciji". Cilj je, zaključio je mr. Relota, izbjeći negativne posljedice anarholiberalizma. Ako već ne u čitavom društvu onda barem među vjernicima kod kojih se primjećuje veliki raskol između 'liturgijske nedjeljne Crkve na jednoj i nereligiozne svakodnevice na drugoj strani'.

Sedmoga dana, u subotu 12. veljače, glumac HNK u Splitu Trpimir Jurkić izveo je monodramu "Zapisi iz nevremena". Trpimir je bivši salezijanski suradnik, praktični vjernik, suprug i otac četvero djece. Napisao je tri drame: "Milosrdni Samaritanac€ť za koju je dobio nagradu Marin Držić, "Kajin i Abel€ť  koja je nagrađena nagradom Marul i"Nevažne priče€ť. U svom je autorskom radu "Zapisi iz nevremena€ť, koji je nastao prema tekstovima preminulog svećenika, povjesničara umjetnosti i intelektualca don Branka Sbutege, za svoju jednosatnu predstavu odabrao don Sbutegine novinske kolumne, eseje i priče objedinjene u knjizi "Kurosavin nemir svijeta" te se koristio novinskim i snimkama televizijskih razgovora s poznatim svećenikom. Već četvrtu sezonu predstava je na repertoaru HNK-Split, a osim u Splitu Jurkić ju je igrao u Nikšiću, gdje je nagrađen specijalnom nagradom žirija, zatim u Mostaru, Ljubuškom, Dubrovniku, Klisu, Gatima, Umagu, Zagrebu, Vukovaru, Iloku i Frankfurtu. Gledajući ga oduševljenog Sbutegom i njegovim mislima dojam je gledatelja i slušatelja da Trpimir u svakom svom pokretu, izgovorenoj riječi i grimasi lica; kao praktični vjernik, duboko proživljava Sbutegine riječi: "Što vrijedi nekom Branku sav svijet zadobiti, a vjeru u spasenje na križu izgubiti? Baš ništa." Brojni okupljeni puk, u ispunjenoj dvorani, na kraju je predstave dugotrajnim aplauzom nagradio Trpimira, njegov uradak i izvedbu. Uslijedile su brojne zahvale i pitanja upućena glumcu, a tijek je koordinirao predstojnik Ureda za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije prof. dr. don Josip Čorić, koji je u nedjelju 13. veljače, zadnjega dana programa, održao predavanje na temu "Svjetski dan braka€¦i još nešto". U ozračju proslave 100. rođendana NK "Hajduk" i Svjetskoga dana braka dr. Čorić je zahvalio svima koji su uzveličali proslavu, osobito domaćinima konventualcima iz samostana sv. Frane na Obali u Splitu na čelu sa župnikom mr. fra Žarkom Relotom, voditeljici Obiteljskog savjetovališta Splitsko-makarske nadbiskupije dr. Aniti Strujić-Vladanović, svim predavačima i nazočnima istaknuvši da je prvotni cilj ovoga vrlo dobro posjećenog Tjedna braka u Splitu dobra priprava za dolazak Svetoga Oca ali i nastavak rada s obiteljima u župnim obiteljskim zajednicama.