Čestitku za Uskrs 2024. splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića prenosimo u cijelosti.

„Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20,20)

Draga braćo i sestre, dragi vjernici!

Ako bismo željeli samo letimično pogledati stanje našega društva i poteškoće s kojima se ono danas susreće, mogli bismo ustvrditi kako u životima ljudi sve više prevladava stanje koje nazivamo depresijom, anksioznošću, tjeskobom. Današnje društvo i vrijeme obojeni su nezadovoljstvima koje se polako promeću u tjeskobna stanja okupirajući pritom srca i bitno utječući na kvalitetu međuljudskih odnosa. Ne možemo ustvrditi da je ovo stanje usko povezano uz siromaštvo i neimaštinu. Razlozi su puno dublji i oni su uvjetovani unutarnjim stanjem.

Ova „suvremena pandemija“, kako je nazivaju neki znanstvenici, se očituje u traženjima koje čovjeka uvlače u želju i postupke ostvarenja trenutnih zadovoljstava koja poput virusa smrti kradu životnu vedrinu i bude brojna pitanja na koja se često ne nalaze primjereni odgovori. U takvim nevoljama, čovjeku je ponekad potrebna i stručna pomoć koja se prepoznaje u psihološkim i psihijatrijskim pomagalima, ali pritom ne smijemo zaboraviti i istinsku duhovnost. Čovjeka, njegove površne želje, i život po njima, lako odvuku u žalost i tjeskobu, strahove i nemir.

Iz evanđeoskih odlomaka koji govore o događajima povezanim uz dan Isusova uskrsnuća, možemo primijetiti da su slično iskustvo doživjeli i Isusovi učenici. Nakon Isusove muke evanđelisti svjedoče da je učenike obuzeo panični strah i oni u tom strahu nastavljaju živjeti kao zatvorenici. Ivan veli da „su učenici u strahu bili zatvorili vrata“ (Iv 20,19), a Luka pak kaže da su bili „snuždeni“ (Lk 24,17).

Tjeskoba, strah, zatvorenost, snuždenost lako zaustave naš život vežući nas za jedan trenutak našeg poraza, ukopaju nas u prošlost i čine nas taocima naših slabosti. I mi sami, koji se u Boga pouzdajemo, nerijetko se nađemo u situacijama koje su nam teško prihvatljive i emocionalno vrlo iscrpljujuće. Život kao da se zaustavi te nam se sama od sebe nametnu pitanja: Kako se oduprijeti takvim stanjima? Kako održati radost i vedrinu u tužnim vremenima? Što učiniti kad su temelji uzljuljani? (usp. Ps 11,3).

Uskrs nudi odgovor na ta pitanja. Zato je to događaj koji treba slaviti, ali to je moguće samo ako taj događaj „dotaknemo“, ako nam uđe u pamet i srce. Isusovo uskrsnuće nije događaj pustog oživljavanja prolaznog ljudskog tijela, nego darivanje novoga života koji plodi istinskom radošću (usp. Rim 6,4). Ta se novost u biblijskom izričaju poistovjećuje s otvaranjem očiju i ustajanjem iz smrti. Onaj tko se Kristovim uskrsnućem dadne „dotaknuti“, tome se otvaraju oči za Božju prisutnost koja daje jamstvo u pobjedu života bez obzira kakve bile vanjske ili unutarnje okolnosti. To iskustvo Božje prisutnosti daje osobi snagu da se izvuče iz svojih teških stanja, da pobijedi određene smrtne okove navezanosti na različite oblike zla i iziđe na svijetlo života. Psalmist vapi Gospodinu riječima: „Prosvijetli mi oči da ne zaspim na smrt“ (Ps 13,4), ili na drugom mjestu: „Odvrati oči moje da ne vide ništavost“ (Ps 119,37).

Snagu uskrsnuća u svakodnevnom životu očitujemo time što se znamo otrgnuti od djela koja prazne i urušavaju naš život, što ne dopuštamo životu da bude usmjeren na ništavost, što nismo grozničavo usredotočeni samo na „imati“, nego iznad svega na „biti“, i što računamo na Boga koji nas neće nikada ostaviti same. Kada nemamo dovoljno sigurnosti da je Uskrsli s nama, onda tjeskoba, i kod malih poraza, ovlada našim životom i učini ga mučnim.

Vidimo to i kod Isusovih učenika. Kada su ostali bez Isusa završili su u strahu i „snuždenosti“. Ali kada su ga ugledali uskrslog evanđelist veli: „Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina!“ (Iv 20,20). Tek po prepoznavanju Gospodina strah iščezava, tjeskoba nestaje, a tuga se poput dima rasplinjuje (usp. Ps 37,20). Kako je važno znati uočiti Gospodinovu prisutnost u našim tjeskobnim situacijama, u našim strahovima i životnim gorčinama kada nam život bude teško uzdrman. Isus nam je dao sigurnost da je s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20), ali je važno da i mi tu istinu prihvatimo, iskusimo,  i očuvamo živom u našim srcima. U prepoznavanju Uskrsloga svaka naša patnja zadobiva smisao i dade se pretvoriti u nadu i vedrinu.

Radost koju donosi Krist u živote svojih učenika nije neki društveni konstrukt koji se mjeri kriterijima zabavnosti. Radost kršćanina nije površno veselje i zabava koje izazivaju salve smijeha te se zadržavaju na nekom časovitom trenutku, nego je ponajprije zbilja čovjekova odnosa s Bogom. Tko s Bogom gradi svoj život, tome ni jedan posao nije uzaludan i taj u svemu pronalazi smisao koji obnavlja radost života. Zato je temelj naše kršćanske radosti uskrsnuće Kristovo.

Sa zbiljom uskrsnuća mi se ne susrećemo teoretski, nego životno. Vjera u uskrsnuće se rađa, jača i raste samo po susretu s Uskrslim. U temelju naše vjere nije susret s idejom, nego s osobom Isusa Krista. Papa Benedikt XVI ustvrđuje: „Slabljenje vjere u Isusovo uskrsnuće kao svoju posljedicu ima i slabljenje svjedočanstva vjernika. Doista, ako u Crkvi oslabi vjera u uskrsnuće, sve se zaustavlja, sve se raspada“. (Kateheza, 26. ožujka 2008.).

Taj se susret s Kristom zbiva ponajprije u molitvi. Bez molitve život radosti vrlo brzo usahne, iscrpi se, pokaže svoju promjenjivost i nestalnost. Iskrena molitva napaja radošću jer nas utemeljuje u Riječi – Smislu koji raspršuje svaki naš besmisao. Zato će molitva Crkve reći: „Tjeskoba bi me uhvatila kad ne bi znao za dobrotu tvoju, Gospodine!“ (Časoslov II., str. 224).

Molitveni život omogućuje kušanje Božje dobrote koja nas čupa iz naših tjeskobnih stanja. Papa Franjo ističe: „’Radost evanđelja ispunja srca i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Sa Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa’ (EG, 1). Ne zaboravimo to. I ako netko od nas ne primjećuje tu radost, neka se upita je li našao Isusa. Evanđelje ide ruku pod ruku s radošću, uvijek, to je veliki navještaj.“ A onda upozorava: „Ili naviještamo Isusa s radošću ili ga ne naviještamo, jer drugi način naviještanja Isusa ne može donijeti pravu Isusovu stvarnost. Eto zašto nesretan kršćanin, tužan kršćanin, nezadovoljan kršćanin ili, još gore, ogorčen i mrzovoljan kršćanin nije vjerodostojan. Takav će govoriti o Isusu ali mu nitko neće vjerovati!“. (Kateheza, 15. studenog 2023.).

Braćo i sestre, nemojmo dopustiti teškim životnim stanjima da nam ukradu kršćansku radost. Mi smo pozvani biti svjedoci Krista Uskrsla, ali to ćemo moći biti samo ako i sami budemo radosni.

Hranimo našu radost u molitvi promatrajući Krista koji nam otvara oči za svoju prisutnost i blizinu u svim iskušenjima života. Naša najbolja priprema za Jubilejsku 2025. godinu, kao i naše najljepše svjedočanstvo za Isusa Krista, bit će u našem radosnom životu. Za tu radost potrebno je proći putem vazmene pedagogije koja nas odgaja da u smrti možemo vidjeti život, da u tragedijama ne izgubimo nadu, da nam se u odbačenosti ili poniženosti ne ugasi ljubav. Isus nam poručuje u našim životnim nevoljama: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (Mt 14,27).

Neka nam ovi sveti dani, koji su pred nama, pomognu ukloniti bezumnost pameti naše i sporost srca našega da vjerujemo uskrslom Gospodinu i ostanemo u njegovoj ljubavi. Tada će naš život biti jači od svakog oblika smrti.

Svima vama, kao i vašim dragima, želim radost Krista Uskrsla sa željom da tu istu radost svakoga dana dijelite s drugima i svjedočite gdje god se nalazili.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs.

✠ Zdenko Križić,

nadbiskup splitsko-makarski