"Ovaj novoizgrađeni Dom za starije i nemoćne dar je Boga i ljudi. On je blagoslov ne samo za provinciju Družbe sestara Služavki Malog Isusa i grad Vrgorac nego i za našu nadbiskupiju. Ovo zdanje neka bude svjetionik, duhovna oaza i pomoć potrebnima da preko požrtvovne sestara bude prepoznatljiva Božja ljubav za malog čovjeka", kazao je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić predvodeći misno slavlje, u nedjelju 23. siječnja u Vrgorcu, za vrijeme kojega je blagoslovljen i otvoren Dom za starije i nemoćne "Imakulate". "Mali Isus kojega vi vidite u svakome čovjeku bit će ovdje prisutan u nemoćnima i starijima. Današnji svijet cijeni čovjeka ukoliko je snažan, zdrav i uspješan, a ukoliko nije u tim kategorijama on je teret društvu i te osobe često bivaju napuštene. To je donio današnji stil života. Međutim, tamo gdje su baka i djed u kući život je dublji, mudriji, cjelovitiji. Oni najbolje prenose tradiciju, vrijednosti, pa i samu pobožnost i vjeru", naglasio je nadbiskup Barišić u svojoj prigodnoj homiliji. Podsjetio je na još dvije bitne odrednice današnjega doba: starije koji žele biti mladi i mlade koji ne žele odrasti. Najčešće se to događa kada bježimo od odgovornosti. Najljepše je živjeti ono što jesmo, bili stariji ili mlađi, donoseći životne odluke i preuzimajući odgovornost za njih, poručio je nadbiskup. Parafrazirajući riječi "Svakidašnje jadikovke" Vrgorčanina Tina Ujevića, svoj je govor zaključio riječima: "Kako je radosno biti star, a biti mlad! Neka to ne bude jadikovka nego slavopojka."

Pripremni radovi za gradnju doma započeli su još 1999. kada su pripadnice Družbe sestara Služavki Malog Isusa otkupile građevinsko zemljište od oko 690 metra četvornih, a kamen temeljac za Dom položen je 23. siječnja 2003. godine. Kako kaže časna sestra Aneta Krističević, dosadašnja ekonoma i kućna predstojnica samostana u Vrgorcu, koja je nadzirala gradnju Doma svih ovih godina, bez pomoći talijanskog kapucina o. Maurizia Annoni i humanitarnoj udruzi "Opera Franceskana per i poveri" te brojnih donatora koji su financijski pomogli gradnju, teško bi završili Dom. Svima njima pismenu zahvalu odsutne provincijalne glavarice s. Sandre Midenjak pročitala je njezina zamjenica s. Krucifiksa Ivelić. Isus kaže da je plemenitije davati nego primati. Želim da sestre ne budu škrte u svom davanju, želim da uvijek budu otvorena srca osobito prema siromasima koji su najbliži Isusu Kristu i koji su najpotrebniji naše pomoći u društvu, kazao je najveći dobročinitelj ovoga projekta o. Maurizio. Sestre su mu u znak zahvalnosti darovale sliku ak. slikara Josipa Botterija Dinija. U misnom su slavlju, koje je  svojom pjesmom uzveličao mješoviti župni zbor iz Vrgorca, sudjelovali brojni svećenici pod vodstvom vrgoračkog župnika fra Petra Vrljička, predstavnici gradskih vlasti i javnih službi na čelu s gradonačelnikom Borislavom Matkovićem te brojne redovnice Družbe sestara Služavki Malog Isusa od kojih su neke došle čak i iz Zagreb i Sarajeva. 
Godine 1900. utemeljitelju Družbe sestara Služavki Malog Isusa sluzi Božjem nadbiskupu Josipu Stadleru dolaze u Sarajevo delegacije iz Vrgorca i mole ga da pošalje svoje sestre u Vrgorac, iz kojega je već bilo nekoliko sestara u Družbi. Nadbiskup Stadler 1904. godine dolazi u Vrgorac kod tadašnjeg župnika s namjerom da vidi mogućnost dolaska sestara u ovu župu, i da li bi se mogla dobiti dozvola od strane državnih vlasti da sestre njeguju siromašne, zapuštenu djecu i siromašne starce i starice prema svrsi svoje Družbe. Splitski biskup Nakić u siječnju 1905. godine piše nadbiskupu Stadleru da kupi kuću u Vrgorcu i otvori zavod za redovnice jer je ovaj dio Biskupije bio najpotrebniji vjerskog odgoja. Nadbiskup Stadler 20. veljače 1905. javlja biskupu Nakiću da je prema njegovoj želji kupio u Vrgorcu najljepšu kuću, od Mate Martinca, u blizini crkve. Početkom rujna 1906. Stadler šalje sestre u Vrgorac, a kuću i sestre stavlja pod zaštitu Marije i naziva je "Zavod Imakulate". Kuću su mještani nazvali "golubinjak" radi toga što su sestre kad bi pogledale na prozor izgledale kao golubice. Sestre su u kući otvorile zabavište, vodile domaćinsku školu, radile kao učiteljice u Vrgorcu i Kotezima, svirale u crkvi, te posjećivale stare i bolesne po župi. Nažalost, 1917. god. sestre su morale napustiti Vrgorac, ali su se 1934. god. ponovno vratile i nastanile u sadašnjoj kući na vrgorskoj pjaci. Vrgorska župa odgojila je 24 časne sestre, od kojih deset sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su bile desna ruka župnicima Vrgorca i okolnih župa, koji su u ovom samostanu nalazili topli kutak molitvenog i obiteljskog zajedništva. Poučavale su vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, te dvadeset godina vodile domaćinstvo kod župnika. Zbog potreba današnjeg vremena i ovoga kraja, Provincijalna uprava je odlučila učiniti nešto za potrebe starijih, siromašnih i nemoćnih. Obilazeći teren Vrgorca i Božjim nadahnućem odlučeno je da se kupi ona prva kuća zvana "Golubnjak", koju je za sestre kupio nadbiskup Stadler, a sada je bila stara i napuštena. U ovoj kući, koja je bila u vlasništvu obitelji Raos, rođena je pok. s. Inviolata Raos i Blaženka Raos. Obitelj Raos, koja više nije tu stanovala, bila je sretna da se kuća proda sestrama i tako ponovno bude vlasništvo sestara, a sestre sretne da njihov "Golubinjak" ponovno bude pod zaštitom "Imakulate". Provincija je kuću kupila 18. ožujka 1999. godine. Bila je trošna: Trebalo ju je srušiti i na istom mjestu pripremiti teren za gradnju novog doma-samostana, u kojem je predviđen dio za stanovanje sestara, a ostalo za smještaj starih i nemoćnih osoba. Nadbiskupski ordinarijat u Splitu i Vrhovna uprava Družbe podržali su potrebe i želju sestara i dale potrebne dozvole za izgradnju samostana. Nadbiskup Barišić je 22. siječnja 2003. svečano blagoslovio kamen temeljac za Dom-samostan, a 23. siječnja 2011. blagoslovio i njegovo otvaranje. Projekt ovog samostana, čija je nova predstojnica s. Hrizanta Barišić, izgradilo je poduzeće AGZ iz Omiša na čelu s arhitektom Ivom Ćurlinom. Mnoge tvrtke i osobe su uključene u izvedbu radova, a nadzornici radova bili su: Petar Danolić i Zvonko Bosančić. Uređenje kapele osmislio je ak. slikar fra Ante Branko Periša, stoji, između ostaloga u pismu zahvale provincijalne glavarice.
Završetkom Doma "Imakulate" Vrgorac je dobio suvremenu ustanovu za skrb o starijim i nemoćnim. Novoizgrađeni Dom ima četrdeset kreveta, a svaka soba ima vlastiti sanitarni čvor. Vrgorčanima je namijenjeno trideset ležaja, dok je preostalih deset predviđeno za časne sestre. Za funkcioniranje Doma bit će potrebna i radna snaga pa je i to razlog za zadovoljstvo u Vrgorcu.