Nakon dobivenog dokumenta Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih (nihil obstat), u travnju 2010. pokrenut je postupak za proglašenje blaženim i svetim fra Ive Perana što se vodi u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu po kojem je fra Ivan ubrojen među sluge i službenice Božje. Svečano je otvorenje dijecezanskog postupka proslavljeno 27. ožujka u Kaštel Starom, rodnom mjestu sluge Božjega. Svečano misno slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić uz koncelebraciju provincijala sv. Jeronima fra Josipa Sopte, mons. Josipa Delića, fra Bernardina Škunce, župnika don Lovre Šole te tridesetak biskupijskih i redovničkih svećenika, većinom iz provincije sv. Jeronima, uz pratnju župnog zbora. Misnom slavlju nazočilo je mnoštvo župljana, Kaštelana te rodbine, među kojima su bile fra Ivanove sestre Jela Bralić i Anka Lučić, dok je treća - Vinka Baldani u Australiji (odsutna). Za zabavni dio programa pobrinula se klapa HRM "Sv. Juraj" i župni zbor 'Košljun' iz Punta sa Krka, dok je kroz program vodio fra Ansemo Stulić.

U propovijedi nadbiskup Barišić se nakratko dotakao pročitanog Evanđelja - kako je Gospodin došao radi nas i želi nam se približiti, ulazi u našu stvarnost prihvativši naše potrebe povezujući sve to sa fra Ivanom Peranom koji je bio jedinac sin sa tri sestre. Fra Ivan bi nam danas imao mnogo toga reći o vjeri, ljubavi prema Bogu koju je primio od svojih roditelja i produbio je u franjevačkom redu u duhovnosti sv. Franje. Sveti život fra Ivana Perana očitovao se do mjere herojskog življenja kršćanskih i redovničkih kreposti u redovitim životnim prilika, ali se vrhunac njegova sveta života najsnažnije očitovao u dvaput doživljenom susretu sa smrću - u herojskom podnošenju osude na smrt strijeljanjem od komunističkih vlasti i u vjerničkom prihvaćanju prirodne smrti.
Vicepostulator fra Bernardin Škunca je napomenuo da događaj osude na smrt može se nazvati 'drugo krštenje' fra Ivana Perana. To mučeničko krštenje dogodilo se polovicom rujna godine 1947. Nakon prve godine odsluženja vojnog roka u montiranom je procesu komunističkog režima fra Ivan optužen kao "intelektualni vođa zločinačke grupe", kao neprijatelj narodne vlasti koji veli "da je Stepinac osuđen bez dokaza i da svaka vlast koja se borila ili se bori protiv Crkve propada" te je u procesu zaključeno da se "za njega traži najstroža kazna koja postoji u našem zakonu", stajalo je u njegovoj optužnici. I doista, 23. rujna iste godine, u vojnom sudu u Ljubljani Ivan Peran je osuđen  na smrt strijeljanjem s još petoricom kolega. Nakon žalbe na Vrhovni vojni sud u Beogradu, fra Ivanu je kazna preinačena na pet godina strogog zatvora s prisilnim radom. Tu je on imao mogućnost svjedočiti ljubav Božju prema zatvorenicima, prema onima koji su trpjeli bez smisla, postupati ljudski i vjernički čak i prema svojim mučiteljima, gdje su mnogi osjetili snagu tog svjedočenja i bili su kažnjeni zato što postupaju dobro prema njemu. Fra Ivan je u tamnici ponovo otkrio Krista te svjedoči o osjećaju nakon osude: "Nikad se ne osjećah tako blizu Bogu i bio sam miran. Tiho sam pjevušio melodije gregorijanskog korala, a mnoge sam znao napamet". U istoj samici fra Ivan doživljava svu snagu vjere, o čemu opet svjedoči: "Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu moleći: Oče naš, koji jesi na nebesima - Bože, opraštam svima. Ti oprosti meni, ustat ću, skinuti rubac s očiju. Živio Krist Kralj! Pucajte! Ja sam nevin! Nikad nisam bio tako blizu, prisan Bogu, Boga tek što ne vidjeh, ali ga osjećah u sebi i oko sebe - raj, sveci, sveci duhovi, sve  mi je bilo na dohvatu". Smirenost fra Ivanove duše u tom strašnom času treba nazvati vrhuncem kršćanskog vjerovanja, himnom smisla mučeništva s Kristom raspetim i uskrslim, protokom Spasiteljeve krvi s Kalvarije koja s Križa čini da potpuno nevin čovjek, vjernik-osuđenik na samrti  moli za svoje progonitelje i pjeva hvale Bogu. Krepost vjere fra Ive Perana najviše  je došla do izražaja kada je on svoju osudu na smrt primio s punim predanjem u volju Božju. Zanimljivo je što on nikada nije izrekao niti jedne riječi o ljudima koji su ga sudili i osudili premda su ga mnogi na to navodili. Imao je čudesni dar praštanja kojemu je poticaj i snaga u molitvi.
Ostatak života, što predstavlja više od pedeset godina, fra Ivan je pokazao svoju dubinsku blizinu življenja s Bogom. Izgledao je kao redovnik-svećenik koji se sav pretvorio u molitvu. Fra Bonaventura Duda  je nazočio njegovim sprovodnim obredima te nakon misnog slavlja svjedočio: "Pater Ivo Peran je najistaknutiji franjevac u nas, i to pod mnogim vidovima. Napose ističem njegovu radosnu žrtvu sebedarja u zatvoru, a onda njegov provincijalat, njegovo ustrajno magisterstvo, njegov založeni liturgijski pastoral€¦ Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova kauza". Mjesni biskup mons. Valter Župan je u sprovodnoj besjedi između ostaloga posvjedočio kako se za fra Ivana Perana  može reći da je u njemu Isus bio trajno nastanjen i da je doživljavao isto što i apostol Pavao: 'Živim, ali ne živim više ja, nego u meni živi Krist'. Uz navedene, postoje još mnoga pismena svjedočanstva  o glasu svetosti fra Ive Perana i čuvaju se u arhivu na Košljunu.
Fra Ivan Peran je rođen u Kaštel Starom kod Splita 25. lipnja. 1920. od oca Ivana i majke Nedjeljke, r. Pilić, a na krštenje 01. kolovoza 1920. dobio je ime Felicij. Ime mu je pohrvaćeno i Srećko što se kroz školovanje vidi njegovim u svjedodžbama. Već kao dječak zaželio je krenuti u redovnički poziv. Njegov otac je prvo uputio zamolbu u internat dominikanaca u Bolu na otoku Braču, gdje je molba odbijena zato što je mali Srećko jedino muško dijete u obitelji. Na ustrajnu želju sina, otac se obratio franjevcima na Poljudu gdje je za šk. g. 1931./32. Dječak primljen kao kandidat provincije klasične gimnazije  na Badiji kod Korčule. U dječaka Srećka tada još nije bilo jasne spoznaje o veličini poziva kojim je krenuo. U njemu je bila težnja za igrom: najprije športskom, potom igrom u načinu razmišljanja, pjevanja i sviranja, pisanja duhovnih i literarnih uradaka - sve to obilježava fra Ivana do te mjere da je s pravom nazvan 'Božjim igračem' kao i sam sv. Franjo asiški.  Ta je želja u njemu rasla do zanosnog služenja Bogu u radosti življenja. Školovanje je započeo u Kaštel Novom, nastavio na Poljudu, na Badiji kod Korčule (uz pomoć i podršku don Ivana Valetina). Novicijat je završio na Košljunu, maturu u Dubrovniku, teologiju u Splitu. Za svećenika je zaređen u Dubrovniku 8. kolovoza 1943. odine. 1946. odlazi u vojsku i kao vojnik, zbog odvažnog svjedočenja svoje vjere, bio je zatvoren i od vojnog suda u Ljubljani osuđen na smrt strijeljanjem kao neprijatelj i rušitelj postojećeg sustava Nakon žalbe smrtna osuda mu je promijenjena u pet godina strogog zatvora s prisilnim radom. Nakon zatvora odslužio je vojni rok u Zemunu. U Provinciji je, nakon vojske, obavljao važne službe: učitelj novaka, profesor u biskupijskom sjemeništu u Pazinu, u Franjevačkoj gimnaziji na Poljudu, gvardijan u Dubrovniku, definitor u više navrata, provincijal u tri mandata (1973-1982). U žaru vjere provodi čitav život kao odgojitelj mladih franjevaca, profesor crkvene glazbe i zborovođa, u sve to vrijeme pak kao česti putujući navjestitelj Evanđelja mnoge zadivljuje radosnim svjedočenjem kršćanske vjere i franjevačkog poziva. Dugi niz godina bio je voditelj posjetitelja na Košljunu, franjevačkom otočiću kod Punta na otoku Krku, gdje proveo najveći dio svojeg redovničkog života, od kojih posljednjih 21 godinu u kontinuitetu. Umro je u samostanu na Poljudu u Splitu, 14. rujna 2003. godine na glasu svetosti u 83. godini života, 67. godini redovništva i 60. Godini svećeništva. Sahranjen je u grobnici franjevačkog samostana na Košljunu, kod Punta na otoku Krku 18. rujna. Dva biskupa, oko 150 svećenika, brojne časne sestre i mnogi Kristovi vjernici svojom su nazočnošću, a neki i riječima, posvjedočili da je umro redovnik sveta života. U hrvatskoj javnosti fra Ivo je postao poznat i obljubljen po svojoj pučkoj misi (peranovoj misi), jedinoj koja je kod Hrvata općenito prihvaćena (skladao je veći broj pučkih misa). Bio je jedan od rijetkih hrvatskih crkvenih glazbenika koji je dušu pučkog liturgijskog pjevanja osjećao iznutra, kao dio sebe. Glazbom se fra Ivo počeo baviti za svoga školovanja u Badiji kod Korčule. U glazbi su ga podučavali poznati hrvatski crkveni glazbenici: fra Bernardin Sokol i fra Kvirin Orlić. Temeljito glazbeno obrazovanje stekao je u glazbenim školama Sorkočević u Dubrovniku (ondje je diplomirao srednju glazbenu školu) i Njegoš u Kotoru. Kao izvanredni student upisao je studij muzikologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ali ga je prekinuo kad je bio izabran za provincijala u svojoj provinciji. Napisao je oko stotinjak vokalno-instrumentalnih skladbi, uz brojne pripjevne psalme. Osim spomenute hrvatske pučke mise, poznate su još dvije Peranove mise za zborove: u C- i D-duru - obje, zbog svoje pjevnosti, jednostavnosti i duhovne privlačnosti, vrlo drage i sad već udomaćene kod manjih zborova. Važnija su mu djela: Sveti Franjo pred Dubrovnikom, recital za soliste, zbor, glasovir i orkestar, skladan prigodom 750. obljetnice prisutnosti Male braće u Dubrovniku (1985.); Apokalipsa, oratorij za soliste, zbor, orkestar i orgulje (1988.) i oratorij Preobraženje (1997.), inspiriran događajima iz Domovinskog rata.
Potom je nadbiskupov tajnik don Mario Popović pročitao hrvatski prijevod konkregacije za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega fra Ivana Perana. Nakon toga je nadbiskup Barišić imenovao članove komisije sudišta: dr. don Josipa Delića za delegiranog sudca, dr. fra Juru Brkana za promicatelja pravde i gospođicu Renatu Jukić za bilježnika. Za članove komisije povijest i arhivistiku: dr. Josip Sopta - predsjednik (provincijal sv. Jeronima), dr. Franjo Verčić, mr. Ivan Milovčić i dr. Antun Bozanić. Za članove komisije teologa imenovani su: dr. Mladen Parlov - predsjednik, dr. Stipe Nosić, dr. Mirjana Benezić, dr. Božidar Mrakovčić i dr. Jerko Valković. Za bilježnika (ad kazum) imenovan je mr. Mijo Škurlina. Nakon toga su imenovani članovi položili privolu na sv. Evanđelje. Ranije je na prijedlog provincijala fra Josipa Sopte generalni postulator za kauze svetih franjevačkog reda imenovao za vicepostulatora fra Bernardina Škuncu, koji je također prisegnuo na sv. Evanđelje. Potom je nadbiskupu Barišiću vicepostulator predao popis od 35 svjedoka o svjedočanstvu svetosti fra Ivana Perana, koji će pred sudištem položiti svoje svjedočanstvo. Potom je nadbiskup Barišić proglasio postupak otvorenim, nakon što su ispunjeni svi preduvjeti.
Uz znak zahvalnosti da je prihvatio voditi ovaj radosni postupak, provincijal fra Josip Sopta je darovao nadbiskupu Barišiću umjetničku fotografiju koja predstavlja slugu Božjeg fra Ivana Perana. Potom je zahvalio svima koji su nazočili  na ovom lijepom događaju, ponajprije nadbiskupu Barišiću i vicepostulatoru fra Benardinu Škunci, svim članovima komisija kao i župniku don Lovri Šoli koji im je otvorio vrata prelijepe crkve, kao i srce predivnih Kaštela iz kojih su dolazili i neka dolaze brojni franjevci. - Neka Gospodin blagoslovi ovaj prvi korak u kanonizaciji sluge Božjeg fra Ivana  Perana i njegov zagovor sve nas prati, zaključio je provincijal Sopta. Otac Ivo je volio putovati i uvijek je išao autostopom, uživao je susresti nove ljude. Do cilja mnogi su mu pomogli da ga povezu naprijed (roditelji, sestre, rodbina, živa zajednica u Kaštel Starom, braća u provinciji - franjevci, Alozije Stepinac€¦) On je došao do cilja, a mi smo na putu i potrebni su nama oni koji će nas povesti i ohrabriti te neka ovo današnje slavlje bude naše stopiranje na slugi Božjem da nas ohrabri i prihvati bar jednu dionicu bliže Gospodinu Isusu Kristu ovdje, a i konačnom cilju - u kući Oca Nebeskoga te neka nam ovo bude blagoslovljen događaj koji će nam puno značiti i od kojeg ćemo puno naučiti i svjedočiti, zaključio je nadbiskup Barišić, koji vjeruje da je život fra Ivana najveća garancija da ovaj postupak beatifikacije  može doći do cilja - svetosti. Navedene kreposti i široki glas svetosti fra Ive Perana dolazi nam kao aktualna duhovna potreba u našoj Crkvi i kao vedri sveti glas za naš hrvatski narod, i to baš u ovom času kada se zbog sve glasnijih svjetonazorskih i medijskih silnica potiru kršćanske vrijednosti.