U utorak, 15. svibnja 2012., na gradskom groblju 'sv. Ivana' u Metkoviću, pokopani su posmrtni ostaci s. Dominike Vidović, članice splitske Provincije sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sprovodne obrede predvodio je fra Lukica Vojković, kapelan župe sv. Ilije u Metkoviću, uz nazočnost petorice svećenika, brojnih sestara Služavki Malog Isusa, rodbine i vjernika. Pjevanje su predvodili pučki pjevači župe sv. Ilije. Prije pokopa od pokojnice se u ime Provincije oprostila s. Maneta Mijoč, i ocrtala nazočnima životni put s. Dominike.

Nakon sprovodnog obreda, u samostanskoj kapeli, ispunjenoj rodbinom, sestrama i vjernicima, slavljena je sv. Misa koju je predslavio mons. Mile Vidović, u koncelebraciji s don Stankom Vrnogom i don Radojkom Vidovićem. Pjevale su sestre pod vodstvom s. Vedrane Krstičević. U prigodnoj homiliji mons. Mile je posebno istaknuo vjerničku hrabrost pokojne s. Dominike, koju je na osobit način pokazala prigodom svoga ulaska u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa u jeku Drugoga svjetskoga rata 1943. godine. Pokazala je i neobičnu hrabrost i pouzdanje u Boga i u najtežim danima što ih je Družba doživjela 1949. godine, kada se i sama našla u onim izbjegličkim kolonama sestara u kojima su sestre pod prisilom komunističke vlasti morale napustiti Bosnu i u bijegu tražile spas. Svojom pojavom i vedrinom duha ona je ulijevala ohrabrenje svima nama, posvjedočio je mons. Mile.
Sestra Dominika Vidović, rođena je 9. 09. 1924. u Vidonjama, u uzornoj katoličkoj obitelji oca Joze i majke Ivane rođene Matić. Godine 1943. dolazi u kuću maticu Družbe sestara Služavki Malog Isusa u Sarajevu i priprema se za redovnički život. Godine 1945. tu je započela novicijat. Privremene redovničke zavjete položila je 1946., a doživotne 1952. u Zagrebu. Poslije nje u Družbu sestara Služavki Malog Isusa došle su i dvije njezine sestre: pok. s. Boromea i pok. s. Krispina.
Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta s puno ljubavi radi u kući ËťEgipatËť u Sarajevu, u kojoj su bila smještena muška siromašna i nezbrinuta djeca. Ovdje ostaje do 29. lipnja 1949., kada su vlasti Bosne i Hercegovine dale nalog da 1. srpnja sve redovnice moraju napustiti Sarajevo i Bosnu, a kuće sa svim što je u njima, djecu i starice, o kojima su sestre s ljubavlju i požrtvovno brinule, ostaviti i sve predati u ruke vlasti.
Nakon odlaska iz Sarajeva dolazi u biskupsko sjemenište u Splitu, u kojem su sestre vršile službu domaćica. Ovdje požrtvovno radi od  1. rujna 1949. do 26. rujna 1956., kada su komunističke vlasti sudskom presudom donesenom nakon montiranoga procesa zabranile djelovanje gimnazije i sjemeništa, te bogoslovnog sjemeništa, i u njih smjestili vojnu bolnicu. Tako je s. Dominika i ovdje doživjela progon vlasti. Premještena je u Mandaljenu kod Dubrovnika. Od 1958. do 1962. živi u samostanu u Omišu, gdje radi kao sakristanka u župskoj crkvi, uređuje crkvu i crkveno rublje. Od 1962. do 1968. vrši službu predstojnice u samostanu u Perastu, a zatim tri godine radi u zajednici u Prčanju.  Godine 1971., imenovana je za prvu provincijalnu savjetnicu i zamjenicu provincijalne glavarice. Ovu službu vjerno vrši kroz šest godina, a ujedno i službu predstojnice u provincijalnoj kući, u samostanu sv. Ane u Splitu. Bila je to prva Provincijalna uprava, nakon što je, zbog povećanog broja sestara, Družba podijeljena u tri Provincije: splitsku, sarajevsku i zagrebačku. Pred Provincijalnom upravom našao se veliki zadatak formiranja i organiziranja života u Provinciji. Godine  1977. Provincija preuzima vođenje domaćinstva u svećeničkoj kući u Grottaferrati, u Rimu. Sestri Dominika povjerena je služba domaćice u ovoj kući, u kojoj požrtvovno i zauzeto radi do 1994. godine. Brižna je domaćica u službi hrvatskim svećenicima koji žive u ovoj kući, koji u teško komunističko vrijeme nisu mogli dolaziti u Domovinu. Vrata ove kuće otvorena su i hrvatskim svećenicima koji su ovdje dolazili na odmor iz drugih europskih i prekomorskih zemalja, jer nisu smjeli poći u svoju Domovinu Hrvatsku. Ovdje često navrate visoki crkveni i civilni gosti, svećenici i sestre koje studiraju u Rimu, oni koji dolaze na liječenje, i prolaznici. Sestre tiho i samozatajno rade, vjerne i pouzdane u svom ljudskom i redovničkom svjedočenju. Spremne na službu Kristu i bližnjima. Sestra Dominika kao brižna domaćica zasigurno je bila duša tih gostoprimstava. Bila je vrsna kuharica, spretna u svim domaćinskim poslovima. Izuzetno snažna i marljiva, pobožna, odlučna i čvrstog karaktera. Poštivala je i cijenila sve svećenike, a na osobiti način domaćina ove kuće mons. Fabijana Veraju, koji je, duša u ostvarenju izgradnje i opreme novog samostana sestara Služavki Malog Isusa u Metkoviću od početka do kraja, a s. Dominika skupa s njim prati i bdije nad izgradnjom i dovršenjem samostana.
Kad joj je zdravlje bilo slabije došla je u samostan u Metkoviću. I tada ne miruje. Uz molitvu, koliko može, pomaže u kuhinji. Zadnje tri godine bolest je napredovala, i većinom je vezana uz bolesnički krevet. Svoje boli i patnje združuje s Kristom. Molitvom i strpljivim podnošenjem bolesti bez sumnje pridonosi duhovnom dobru redovničke zajednice, kao i župe sv. Ilije i cijelog mjesta.
Dana 13. svibnja, okrijepljena otajstvima svete vjere po rukama kapelana fra Lukice, preselila se u Dom Očev. Majka Marija, koju je na osobiti način štovala, primila ju je u rajskoj slavi u svoj majčinski zagrljaj.