„Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi“ nova je knjiga prof. dr. sc. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Autor u knjizi, koju je objavila Kršćanska sadašnjost, temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju.

Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa“ je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji.

Knjiga je podijeljena u 13 cjelina te sadrži 196 stranica.

U uvodnom djelu objašnjen je pojam ranokršćanske umjetnosti te povijesno – kulturni kontekst njezina nastajanja. Prvo i drugo poglavlje uvode u svijet simbola rane Crkve, njihov odnos s antičkom kulturom i religijom kao i specifično teološka vrela kršćanskog umjetničkog izražavanja. Treće poglavlje bavi se najranijim prikazima Krista, osobito likom Dobrog pastira. U četvrtom i petom poglavlju obrađuju se ikonografski modeli oranta i sakramenata, prizora spasenja i drugih biblijskih likova u kontekstu pogrebnog slikarstva u kršćanskim katakombama. Šesto i sedmo poglavlje tematizira nastanak i razvoj starokršćanske arhitekture: od kućne crkve do bazilike.

U osmom je poglavlju obrađen simbol križa, temeljni simbol kršćanstva. Povijesnim prikazom križa kao znamena vjere, ritualne geste pa preko primjera salonitanskih križeva, autor dovodi čitatelja do teologije slave križa u „zlatno doba“ kršćanske umjetnosti i liturgije. Nezaobilazna tema je ikonografija mučenika i Bl. Dj. Marije koja se obrađuje u devetom poglavlju. Ovi prizori na osobit način progovaraju o epifanijskom karakteru starokršćanske umjetnosti. Autor posvećuje zaseban govor o Kapeli sv. Venancija u Rimu i likovima salonitanskih mučenika.

Deseto poglavlje govori o simbolima biljaka i životinja koji svoju osnovu pronalaze u biblijskim metaforama kao i u simbolici antičkog poganskog svijeta. O njihovom simboličkim kozmičkom vrijednostima govore i crkveni oci čija interpretacija uvodi novi način razumijevanja dubljih slojeva značenja u sklopu kršćanske umjetnosti i liturgije. U jedanaestom poglavlju autor opširno izlaže simbolizam i ikonografiju središnjeg lika ranokršćanske umjetnosti – „proslavljenog Krista“ – ukazujući kako je dogmatski i umjetnički izričaj pronašao svoje skladno mjesto u liturgiji. Na toj se temi i modelu rješavao jedan od glavnih problema ranokršćanske umjetnosti: kako izraziti božansko putem materijalnog prikaza.

Završno poglavlje daje pregled velike krize kršćanske umjetnosti - ikonoklazma - koji se javlja u VIII. stoljeću. Navodi njegove teološke i kulturološke razloge te konačnu pobjedu pravovjerja štovanja svetih slika. Naglašena je i razlika u teološkom tumačenju i razumijevanju slika Istoka i Zapada, koja se pojavljuje na koncu „zlatnog doba“, ali i njihovo duboko teološko jedinstvo koje počiva na zajedničkim vrelima.

U zaključnoj, trinaestoj cjelini, autor donosi zaokruženi pregled teoloških vrela kršćanske estetike nudeći razmišljanje o svezama između vjere i ljepote na temelju tema i modela ranokršćanske umjetnosti.

Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.