U prijepodnevnom dijelu drugoga dana XVII. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu "Teologija, lijepo i umjetnost" organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 21. listopada održana su četiri predavanja. Prof. dr. Heinrich Pfeiffer (Rim) održao je izlaganje na temu "Temeljni pojmovi za određenje odnosa teologije i umjetnosti: ljepota, kreativnost, sveto, život i istina ilustrirani primjerima iz figurativne umjetnosti svih vremena€ť. Ljepota se u prirodi sastoji od tri temeljna elementa: pojavljivanje transcendencije, svjetlo i harmonija među dijelovima, a ljepota u umjetnosti sastoji se u prividu života, kazao je dr. Pfeiffer na samom početku svoga izlaganja koje je bilo obogaćeno brojnim primjerima fotografija i slika lijepoga u prirodi i lijepoga u arhitektonskoj umjetnosti (kao što je predromanička crkva Svete Kristine de Lene u Španjolskoj, u provinciji Asturiji ili pak katedrala u Cefalu na Siciliji čija arhitektura kao da je u dijalogu s pejzažom).

Nakon ljepote, drugi temeljni pojam je kreativnost. "Bog je stvoritelj. Međutim nije teolog taj koji živi duboko tu Božju prerogativu, već samo umjetnik. Samo umjetnik zna što znači stvarati neku stvar, i to zna iz vlastitog iskustva. On doživljava kreativnost u  nadahnuću. Ovo važi za sve tipove umjetnika, za pjesnike, skladatelje glazbe, arhitekte, kipare i slikare. Stvarati nešto potpuno novo, nešto čega prije nije bilo, je želja svakog umjetnika. Umjetnikov se umjetnički temperament spontano iskazuje", naglasio je predavač potkrijepivši to kroz primjer Rembrandtove slike koja se nalazi u berlinskoj Zbirci gravura (Kupferstichkabinett) i Jan van Eyck-ova "Navještenja" koje se danas čuva u National Gallery u Washingtonu. Treći pojam je "sveto" koje ima iste karakteristike u bilo kojoj religiji kada se vizualno izražava u arhitekturi i umjetničkim djelima. "Utjelovljenje Božje je najsavršenija forma svega svetog. Svaki formalni, sakralni element u bilo kojoj umjetnosti, u svakoj religiji, naviješta ništa doli Božje utjelovljenje u krilu Djevice Marije", naglasio je dr. Pfeiffer. Sljedeći važan pojam je "život" koji u teologiji znači odnos između Boga i njegovih stvorenja, odnosno, između Boga i duše (tako je promatrana "Pjesma nad pjesmama"). "Za cijelu vječnost ostaje samo ono što su ljudi znali transformirati, od univerzalnog u Božjoj riječi, u svoj osobni život. Potrebno je biti izričaj Božje riječi. Osobni život postaje sakralno kazalište, ali samo kad to kazalište postane važnije od ovozemaljskih radnji, tad život vrijedi. Umjetnost je uvijek prividni život, ali velika umjetnost pokazuje kako se pojedinačni život nadilazi u riječ koja ostaje. To je njezina istina, zato jer je istina samo ono što ostaje zauvijek.", istaknuo je dr. Pfeiffer zaključivši: "Usporedba pojmova temeljnih za shvaćanje odnosa između teologije i odabranih djela, pokazala je kako se dvije discipline, povijest umjetnosti i teologija, mogu međusobno obogatiti. To je dijalog, očekivan već dugo vremena, stoga su inicijative poput ovog simpozija u Splitu više nego poželjne za novu interpretaciju teoloških činjenica u interdisciplinarnom odnosu."
Doc. dr. Ivica Žižić (Split) govorio je o vjeri i estetici u suvremenom kontekstu od postmodernog stanja do liturgijske obnove, a prof. dr. Ivo Šimat Banov (Split) izlagao je o temi "Distinkcija sakralnog i religioznog u likovnoj umjetnosti". Predavanja, koja su bila pokrijepljena konkretnim primjerima iz suvremenoga života, izazvala su brojna pitanja nazočnih, kao primjerice: Zašto je došlo do toga da su umjetnici postali osjetljiviji za religiozno, a Crkva i liturgija je istodobno postala zatvorena i nezainteresirana za umjetničko? Predavači su ustvrdili da je danas, nažalost, malo pravih umjetničkih djela te da na to utječu kulturna gibanja. Pao je opći ukus pa i samo teološko, filozofsko, kulturno razumijevanje umjetničkog, a nadasve se izgubio osjećaj za obred. Umjetnost kao da je u sustavnom povlačenju kao i religija, naglasio je dr. Žižić. Naglašeno je, također, da sakralna arhitektura mora imati teološke parametre jer ona priča, govori i ima mistagoške komponente, a sami arhitekti vrlo često malo znaju o liturgiji. Na pitanje postoje li parametri po kojima se nešto može smatrati skladnim, dr. Žižić je odgovorio da se sklad može prevesti i kategorijom "iskrenosti forme", a to je problem suvremene arhitekture. Spomenuta je i poteškoća stavljanja u crkve različitih slika koje mogu izazvati religiozni osjećaj, ali im nije mjesto u bogoslužnom prostoru. Treba razlikovati slike za liturgiju i slike za pobožnost. 
Prijepodnevni dio programa završio je predavanjem doc. dr. Domagoja Runje (Split) o temi "Ljepota kao temeljna tema u Petoknjižju€ť. U samome početku Petoknjižja sedam se puta ponavlja rečenica "wayaar elohim ki tov" - i vidje Bog da je "tov". Ta riječ "tov" poznatija nam je u svom značenju dobar. No, znalci biblijskog hebrejskog jezika (kao npr. B. Levine) tvrde kako pridjev tov prvenstveno označuje estetsku kvalitetu određene stvarnosti, (grč. kalon), a tek u proširenom značenju ima moralnu i normativnu vrijednost, naglasio je predavač. U svom je izlaganju prelistao pet knjiga Tore želeći prikazati kako se u njoj govori o ljepoti. Naravno, kako to već vrijedi za biblijske teme ne može se o tomu očekivati nikakav traktat jer Biblija izbjegava apstraktni pojmovni govor i radije se izražava u događajima i slikama. Tako je dr. Runje prikazao kako se ideja ljepote skriva ili otkriva u događajima koji tvore glavnu strukturalnu nit Petoknjižja koje započinje stvaranjem svijeta, pa preko izlaska iz Egipta i puta kroz pustinju završava Mojsijevom smrću. Tako Knjiga Postanka govori o ljepoti stvaranja, Knjiga izlaska o ljepoti šatora Božjega, Knjiga Levitskog Zakonika o ljepoti svetosti i čistoće, Knjiga Brojeva o ljepoti uređene zajednice, a Knjiga Ponovljenog Zakona o ljepoti gledanoj izdaleka. Mojsije je gledao obećanu zemlju izdaleka, divio se njezinoj ljepoti, ali je to divljenje moralo biti pomiješano s patnjom. U zemlju koju je gledao nije mogao ući prije svoje smrti. Govoreći o ljepoti u tom događaju dr. Runje zaključuje: "Budući da knjiga Ponovljenog zakona, a time i čitavo Petoknjižje, ima otvoreni završetak, jer narod još nije ušao u obećanu zemlju, onda se i njezina ljepota još uvijek nema kao posjed nego kao obećanje. Iz perspektive posljednje knjige Petoknjižja, to jest 'danas', a to je ključna riječ knjige Ponovljenog zakona, ljepota se može vidjeti samo izdaleka. Ali se ipak može vidjeti - bilo pogledom kroz zavjesu Prebivališta i okolo poredane Jakovljeve šatore, bilo sa brda Nebo".