Poslijepodnevni dio programa drugoga dana XVII. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu "Teologija, lijepo i umjetnost" organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 21. listopada, započeo je predavanjem prof. dr. Thee Filipović (Zagreb) na temu "Otkrivati i naviještati ljepotu Evanđelja - Estetska dimenzija kateheze". Katehetski navještaj i komunikacija religioznih iskustava, koja su objektivizirana i posvjedočena u Starome i Novome zavjetu te dokumentima i stvarnostima crkvene predaje, imaju estetsku dimenziju i u formi i u sadržaju. "Naspram jednostranog sužavanja kateheze na racionalno-kognitivno posredovanje 'istina katoličke vjere', posvjedočenog u protureformacijski i doktrinalno obojenim katekizmima Katoličke obnove novoga vijeka, a na osobit način u mnogim katekizmima neoskolastičkog razdoblja, slijedom obnove kateheze na tragu Katehetskog pokreta i usmjerenja II. vatikanskog sabora, kateheza nanovo vrednuje estetsku dimenziju objave, vjere i naviještanja, koju susrećemo u samom Bibliji", istaknula je dr. Filipović.

Govoreći o estetici u Bibliji i estetici biblijskoga teksta predavačica je naglasila da Biblija s jedne strane tematizira ljepotu, osjetilnu spoznaju i igrivo-umjetničko stvaranje, čineći ih sadržajima objave, a s druge strane, kao Riječ Božja priopćena ljudskim riječima, i sama je estetski proizvod brižljivo uobličen u književno-umjetničke oblike svoga vremena. Estetska je egzegeza nadopuna povijesno-kritičkom pristupu biblijskim tekstovima, a različiti i komplementarni pristupi biblijskom tekstu vode nas do otkrivanja bogatstva istine i ljepote poruke Božje ljudima nekada i danas, naglasila je dr. Filipović dodavši da se estetska struktura Biblije i estetsko iskustvo koje želi potaknuti, mora odražavati i u katehetskoj komunikaciji i posredovanju objavljene vjere. U nastavku svoga izlaganja razložila je tri dimenzije estetskog iskustva koje u novijem diskursu o estetskom učenju u katehezi i vjeronauku razlikuje George Hilger, a kojima su u osnovi tri kategorije antičke estetike: aisthesis, poiesis i katharsis. 
Svoje izlaganje "Estetska kirurgija i etika" doc. dr. Šimun Bilokapić (Split) započeo je opće prihvaćenom činjenicom da vanjska ljepota predstavlja istinsku vrijednost koja je kadra utjecati na ljudske odnose, snažno uvjetovati život i ponašanje osoba koje se ne smatraju dionicima estetski obdarenih, ugroziti njihovo individualno i relacijsko blagostanje uzrokujući tako stvarne psihičke poteškoće. "Nove biomedicinske znanosti omogućile su nam promjenu i prilagodbu različitih oblika života. U taj okvir novih mogućnosti spada svakako estetska kirurgija koja može poboljšati ljudski izgled ili ga u potpunosti mijenjati. Radi se o disciplini, danas bitno usmjerenoj na pomlađivanje i uljepšavanje, ali i svakodnevnoj praksi u punoj ekspanziji bilo kao zahtjev, bilo kao tehnička mogućnost, bilo kao etički problem", naglasio je predavač te nastavio: "Etičko promišljanje estetske kirurgije ne priziva u pamet samo poznati konflikt naravnog i artificijelnog, u ovom slučaju konflikt između naravnog izgleda i artificijelnih mogućnosti prilagođavanja vlastite tjelesnosti i pojavnosti nekom osobnom ili društvenom idealu ljepote, nego otvara - i u slučaju prihvaćanja artificijelnoga u ljudskom životu - niz drugih antropoloških i etičkih pitanja. Koja je vrijednost ljepote, zdravlja, tijela, fizičkog izgleda? Do koje mjere je dopušteno tražiti estetsko poboljšanje vlastitoga tijela estetskom kirurgijom? Postoje li granice i pregrade onkraj kojih je estetski zahvat moguće i potrebno smatrati nemoralnim? Jesu li takvi zahvati uopće nužni? Je li estetska kirurgija, vještim manipuliranjem, samo medikalizacija potrošačeva nutarnjeg nezadovoljstva, trgovanje nadom, iluzornim i nerealnim očekivanjima ili ima i pozitivne učinke?" Svojim izlaganjem dr. Bilokapić nije imao pretenziju odgovoriti na sva postavljena pitanja nego naznačiti već postojeće ali i one moguće etičke konflikte u okviru estetske kirurgije. Stoga je, u prvom dijelu svoga izlaganja pristupio određenju temeljnih pojmova vezanih uz plastičnu kirurgiju općenito i estetsku kirurgiju posebno, dok je u drugom dijelu analizirao govor pape Pia XII. upućen plastičnim kirurzima te promišljanje nekolicine moralnih teologa o dozvoljenosti pojedinih zahvata iz estetske kirurgije, a sve s ciljem utvrđivanja temeljnih kriterija u rješavanju konkretnih slučajeva. Iz te analize rezultira vidljivom činjenica da se moralnom prosudbom pojedinih zahvata iz estetske kirurgije vraćamo zapravo klasičnoj kazuistici i njezinom operativnom instrumentariju. Temeljem uvjerenja da ozbiljni antropološki i moralni problem estetske kirurgije nisu nipošto pojedinačni zahvati, nego sama disciplina estetske kirurgije, odnosno njezina pretjerana egzaltacija i nekada razvidna manipulacija, može ugroziti, redefinirati, dislocirati određene vrjednote kao što su primjerice ljepota, zdravlje, tjelesnost, terapija te odnos liječnik pacijent. 
Nakon kratke rasprave i stanke, profesorica Nada Babić i prof. dr. Zrinka Jelaska su, uzevši nekoliko hrvatskih pjesnika, progovorile o ljepoti hrvatskoga jezika ali i o približavanju Bogu razotkrivanjem jezika pjesme. Razotkrivanjem okolnosti pjesme, otkrivamo sebe, a time se i približavamo Bogu. Njihove recitacije kao i tumačenje pjesama nazočni su više puta nagradili pljeskom. Simpozij je imao i međureligijski karakter. Glumac i književnik Enes Kišević (Zagreb) govorio je, na svoj karakterističan način, o metafori svjetla u islamskom i kršćanskom pjesništvu. U tom je svjetlu izveo niz pjesama kršćanskih (I. Andrić, N. Šop, A. B. Šimi怦) i islamskih pjesnika (Nanak, Kabir, Rumi). "Sve što radim je moje uzdarje Stvoritelju i u svemu tražim Njegovu poruku meni upućenu", kazao je Kišević dodavši da je više naučio od vode nego od mnogih filozofa. Nakon završne rasprave dekan KBF-a u Splitu prof. dr. Ante Vučković zahvalio je predavačima i sudionicima simpozija na iscrpnim i inspirativnim predavanjima koja su odražavala zanesenost lijepim i kod samih predavača ali i kod slušatelja. Međutim, naglasio je kako su predavanja rasvijetlila i da naši studijski programi premalo pozornosti posvećuju umjetnosti, estetici i lijepome. Samo se na dva mjesta pojavljuje govor o crkvenoj umjetnosti i na jednom o susretu teologije i umjetnosti. Nedostaje estetika, sustavno praćenje kretanja u kulturi i posebno u umjetnosti, a onda izostaje i susret s umjetnošću iz teološke perspektive. To se može poboljšati, istaknuo je dr. Vučković, "a ovaj nam simpozij pruža dobru prigodu da poradimo na tome. Primjećujemo da nam nedostaje susret s onima koji odlučuju o mjestu i važnosti umjetnosti u našim odnosima i u našim prostorima. Nedostaje i bliži dodir sa sveučilišnim institucijama kojima je umjetnost podjednako važna, ako ne i važnija negoli teologiji. Ipak, unatoč ovim nedostacima čudo je koliko čovjek može uživati u govoru o umjetnosti i teologiji", kazao je proglasivši simpozij zatvorenim.