U srijedu, 7. listopada 2015., u crkvi Sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski služio je misu zadušnicu za redovnika svećenika fra Danka Glibotu koji je preminuo u Imotskom na blagdan sv. Franje Asiškog, u nedjelju 4. listopada 2015., u 71. godini života, 51. redovništva i 44. svećeništva. U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović i 92 svećenika.

Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani mnogih župa u kojima je fra Danko služio i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Danka. Pjevanje je predvodio župni zbor župe Studenci pod ravnanjem saborskog zastupnika Ante Babića, a za orguljama je pratio Mario Cikojević.  Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.

Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice izrazio je ljudsku i kršćansku sućut provincijalu fra Jošku, braći svećenicima i franjevcima, bogoslovima, časnim sestrama, vjernicima župa u kojima je fra Danko služio. „Tek na kraju, kad netko umre, čovjek može obuhvatiti svećenički i redovnički život te vidjeti koliko znači u Crkvi, Provinciji i najmilijima“, rekao je o. Nadbiskup, a potom nastavio kako nas  „smrt podsjeća na susret s Uskrslim“. U homiliji je progovorio o dimenziji smrti  koja je prekršajem staroga Adama ušla u naš život iako to nije bilo u Božjem planu. Međutim, postoji i drugi Adam – Isus Krist – po kojem je došla nova dimenzija dara – dara života, slobode i sinovstva. „Vjerujem da je naš fra Danko osjećao dimenziju starog Adama, ograničenost i nesavršenost, ali je prihvatio i novu dimenziju, novog Adama koje je radikalno slijedio po primjeru sv. Franje“. Mons. Barišić je istaknuo i  kako je susretao fra Danka koji je uvijek ostavljao dojam malog čovjeka koji je malenošću i jednostavnošću svjedočio Evanđelje, poput sv. Frane te da ne iznenađuje što je preminuo upravo na blagdan sv. Franje. „Okupljeni želimo počastiti fra Danka i reći mu 'hvala ti, fra Danko' za tvoj primjer života i malenosti, primjer koji možda nismo ni primjećivali. I u svojoj bolesti znao je za Kristove riječi 'dođite k meni svi umorni i opterećeni'. Zasigurno će čuti i druge Kristove riječi 'uđi u radost Gospodara svoga'“, rekao je nadbiskup  i nadodao kako bismo željeli da stari Adam u nama umre i da već ovdje zaživi dar novoga života – dimenzija u kojoj ćemo se prepoznati u punini.

Od fra Danka se oprostio provincijal fra Joško Kodžoman koji je kazao da je pokojnik zračio ljudskom dobrotom te da je svima jasno zašto ga u tolikoj brojnosti, kao vrijednog radnika na njivi Gospodnjoj,  danas ispraćamo na vječni počinak, kao njegova zahvalna braća i sestre.  Naglasio je da bi nam malo koristilo znanje o svecu iz Asiza karizmi da među sobom i danas nemamo ljude, muževe i žene, koji se s jednakim žarom trude u svojim životima ostvariti vrijednosti i ideale franjevačke karizme, te da je upravo takav bio fra Danko. „Doista, ona ista Franjina ljubav prema Bogu, kojemu je sve darovao i zbog kojega se bio spreman svega odreći,  ljubav prema bratu čovjeku, kojega je uvijek pozivao na mir i prema kojemu je bezbroj puta dokazao svoju spremnost nesebičnog služenja, ljubav prema Crkvi Kristovoj, u čiju se službu čitav stavio, ljubav prema svemu stvorenom, čiju je vrijednost otkrivao,  zrcalila se i na licu, kroz osobu i djelo našega fra Danka“. Provincijal je spomenuo kako je rijetko imao priliku primijetiti da je bilo koji franjevac kojeg su posljednjih godina ispratili na vječni počinak, promijenio toliko različitih služba i mjesta svoga svećeničkog djelovanja, te da ih je sve prihvaćao bez prigovora. Kroz to se pokazivala još jedna kvaliteta njegove franjevačke duše, izvršavanje zavjeta poslušnosti i raspoloživost za sve opcije ili bolje potrebe  Provincije i Crkve. „Siguran sam da će život mnogih župa, u kojima je živio i djelovao naš fra Danko,  trajno ostati obilježen po najljepšim uspomenama povezanosti s njim, po njegovom jednostavnom, skromnom i nenametljivom svećeničkom djelovanju. I u osobi našega fra Danka još se jednom obistinila istina našega ljudskoga života – da smo svi jedinstveni i neponovljivi, te da kao takvi predstavljamo istinsko obogaćenje svijetu i Crkvi u njemu“. U zaključku je provincijal, u ime cijele naše franjevačke Zajednice, pokojniku uputio iskrenu zahvalnost za vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima si bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu.

Oproštajne govore održali su i Ljudevit Cikojević u ime župljana župe Studenci, u ime svećenika iz Slivna župnik Slivna i fra Željko Tolić, kolega fra Ante Jurić, gvardijan fra Kristian Stipanović. Izraze sućuti uputili su mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije i Dinko Aračić.

Fra Danko Glibota rodio se, kao jedno od sedmoro djece,  17. prosinca 1944. u mjestu Slivno, od oca Bože i majke Ruže r. Protrka. U rodnoj je župi Presvetog Trojstva primio i svete sakramente, krštenja, pričesti i krizme. Osnovnu je školu pohađao i završio u Slivnu i Imotskom u razdoblju od 1951. do 1960. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je od 1961. do 1967., kada je i maturirao. U franjevački novicijat stupio je 13. listopada 1964. a svečane redovničke zavjete je položio 5. travnja 1970. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1967. godine  na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, a diplomirao je 1973. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971., a za svećenika 29. lipnja 1972.  po rukama msgr. Josipa Arnerića, biskupa šibenskog. Mladu je misu proslavio u rodnom Slivnu 2. srpnja 1972. godine.

Kao član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Danko je vjerno i predano vršio brojne pastoralne službe. Od 1973. do 1974. bio je župnik Staševice a zatim također godinu dana i župnik u Zaostrogu. Župe Kozicu i Zavojane kao župnik posluživao je od 1975. do 1979. godine.  Od 1979. do 1982. djeluje u Imotskom kao župni a kasnije i  samostanski vikar. Godine 1982. imenovan je župnikom župe Ugljane, gdje ostaje do 1986. godine. Potom četiri godine do 1991. kao župnik s rezidencijom u franjevačkom  samostanu u Makarskoj, poslužuje vjernike Velikog Brda. Godine 1991. ponovno se vraća u Zaostrog odakle kao župnik poslužuje župe Podaca i Brist. 1997. imenovan je župnikom župe Siverić, gdje ostaje do 2000. godine, kada se po treći put vraća u Zaostrog na mjesto gvardijana i župnika. Te je službe vršio tri godine. Od 2003. do 2009. bio je gvardijan i župnik u Živogošću a od 2009. do 2012. župnik Kijeva i ujedno dekan kninskog dekanata.  Godine 2012., postaje župnikom u župi Studenci, koje je zbog teške bolesti morao napustiti u prosincu 2014. godine. Otišao je iz Studenaca s vjerom i nadom da će se uskoro vratiti svojim obavezama i svojim vjernicima. Ipak, do svoje smrti boravi u samostanu u Imotskom, pod stalnom pashom liječnika bori se s teškom bolešću. Tu borbu nije izdržao. U nedjelju, 4. listopada 2015. na blagdan sv. Franje Asiškoga  u 71. godini života, 51. redovništva i 44. svećeništva, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo.