Povodom 35 godina karijere kantautor, tekstopisac i glazbenik s osvojena 43 Porina Zlatan Stipišić Gibonni dao je intervju za emisiju „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije. Razgovor je ostvaren u suradnji s Katehetskim uredom, a vodila ga je urednica emisije Silvana Burilović Crnov.

Iza vas su dva rasprodana koncerta u prepunoj Areni Zagreb povodom obilježavanja 35 godina na glazbenoj sceni. Jesu li se slegli dojmovi? Kako se osjećate nakon toliko koncerata i godina aktivnog glazbenog angažmana?

Osjećam zahvalnost što su ljudi uopće došli. I ovo je jedno mlado zanimanje. Ti akteri koji su ‘udrili’ temelje ovom zanimanju, još su više-manje živi. Ne svi, ali neki jesu. Ništa se ne zna ni do kad traješ, ni kad se ide na bolovanje, ni imaš li pravo na njega i kad ideš u penziju. Tu stojiš i traješ do kad te netko hoće. U trenutku kad sam se formirao kao osoba, nismo to znali. Moj prvi album kada je izašao, bilo je to davno, moj najstariji kolega bio je Željko Bebek i imao je 39 godina. Mislili smo da je on legenda, tko će doživjeti 39, možda dođemo do 30-e, pa ćemo se onda poslije zaposliti. Nitko to nije znao da će to ovoliko trajati. Niti pravila postoje. To je još uvijek toliko novo da svatko piše svoja pravila. A ja u svemu tome kako nisam očekivao da će to toliko potrajati, ne zato što sam sumnjao u sebe, nego su svi moji uzori bili mlađi nego ja danas. Nemam što drugo osjećati nego zahvalnost. I samo čekam dan kada ću se probuditi i onda me neće više trebati. Bogu hvala to još nije došlo. Neće me u tome razumjeti pekar, kruh se peče otkad je svijeta i vijeka. Ali me mogu razumjeti oni koji su bili vlasnici videoteka. Videokazeta se pojavila 1989. i trajala do ’96. I oni nisu znali do kada će. Neki su mislili da će zauvijek. Moje zanimanje je mlado i postoji po mom mišljenju od 1974. Prije su bili povoji, imali smo pjevača, ali to se uglavnom naslanjalo na šlager glazbu koja je bila tu da se ljudi osjećaju ugodno dok se udaju. Kad se pojavila neka autorska pjesma bila je to 1971.-72., pa ’74.,’76. kad se dobilo na važnosti.

Spominjali ste neke uzore? O Vašem ocu ćemo poslije.

Uzor mi je bio otac kao osoba, čovjek i radne navike. Imao sam jednog velikog prijatelja, jedan od najizvođenijih svih vremena s ovih prostora. Rekao mi je: 'Gibo, nemoj nikad reći da si puno radio, pričaj ljudima da si imao sreće.' Ne vole ljudi čuti da je uspjeh rezultat rada. To je skroz suprotno od odgoja mog oca koji je smatrao da je talent od Boga, ali što ćeš s njim napraviti, to je na tebi. Znam puno ljudi koji su bili iznimno talentirani, ali su ostali u svojim sobama. Zašto je to? Bude tu i splet okolnosti, možda nemaš neku podršku od najbližih, što je jako važno.

Neki možda nisu imali sreće, a neki nisu ni radili. U skladu s tim što ste rekli, brojni sportaši koje sam intervjuirala, primjerice Mario Ančić, kazali su da je 5% talent a 95% rad. Slažete li se?

To je u njegovom zanimanju još izraženije. U našem zanimanju imaš nekih ljudi što ih je Bog obilato nagradio savršenim glasnicama. I to je sve. A onda imaju ove druge koji misle za njega, dovoze-odvoze, kupe, tješe, dadiljaju. Tu ne vidim neki rad nego neku Božju blagonaklonost prema nekim grlima. Imaš ljude koji su baš radili, radnike.

A Vi ste među njima?

Ne znam jesam li ja među njima. Oliver je bio radnik, iako za sebe to nije nikad volio reći. Bio je inteligentan da zna da se ne hvali radom jer zna da to nikad nije bilo popularno na ovim prostorima. Imali smo to zajedničko. Dresiran sam od Nijemaca, iako sam Mediteranac, a on je Velalučanin, Splićanin, Mediteranac, isto dresiran od Nijemaca jer je godinama svirao tamo. Kako se uvijek zna da muzičari kasne, onda nama organizator kaže da je proba u 4 sata, a treba početi oko 5 sati. Onda Oliver i ja dođemo u 3.45 sati. Red, rad. Oni te nauče. Otišao sam odavde’88. i tamo sam svirao s njima. Onda uđeš u taj svijet i vidiš da i to daje rezultate, a ne samo naša domišljatost, dovitljivost, duh. Rad i red ima smisla.

Da morate izdvojiti jednu pjesmu koja vas najbolje opisuje koja bi to pjesma bila?

Ne znam Vam to reći. Mislim za sebe da sam možda osoba, jednostavan u smislu za komunikaciju, platim parking palcem kao i svi ljudi. Ne volim o sebi razmišljati i pričati. Jedan taj svijet u meni iz kojega pišem, nije to jedan osjećaj, puno je stvari: osjećaš sjetu, čežnju, radost, tugu, razočarenje, budeš očaran. To je lepeza osjećaja. Ne mogu moje pjesme biti u jednom raspoloženju, kad moj život nije u jednom raspoloženju.

Vaše pjesme su pune kršćanskih elemenata. Gdje pronalazite nadahnuće?

Ja o sebi ne mislim, ali sebe propitujem. Kada pričamo o kršćanstvu, mislim da bi to stvarno trebalo biti temelj. Ako se čovjek ne propituje, znači da misli za sebe da je savršen. Često ljudi kažu ‘ja bih napravio sve isto’. Ja stvarno taj osjećaj nemam, da bih sve napravio isto. Napravim na godišnjoj bazi tko zna koliko budalaština koje ne bih isto i krivih rečenica. I nekad što sam prešutio, pregrizao jezik, a bolje bi bilo da nisam, nego da sam iskrcao što mi je na srcu, jer su neki ljudi zaslužili, nisu ni svi krasni. Ali ne bih sve isto. Mislim da se čovjek mora preispitivati. To je jedan od najvažnijih temelja našeg vjerovanja.

Prije ovoga razgovora čuli ste da vjeroučitelji koriste Vaše pjesme kao motivaciju na satu vjeronauka. Čuli ste, također, da je p. Luka Rađa nakon dugo vremena izišao iz kome slušajući Vaše pjesme. Kako se osjećate kad nešto takvo čujete?

Iskreno, kao da o nekom drugom pričamo. To je toliko lipo da se ne mogu s time nositi. Čuo sam, ljudi su mi nekad znali reći koliko im je nešto moje značilo. Znam da ima ljudi koji vole moje pjesme, ali kad mi kažu da ih je nešto spasilo ili im pomoglo da donesu neku životnu odluku. Jednostavno ne mogu toliku važnost preuzeti na sebe. Ne vidim sebe toliko bitnim. Možda se ne želim tako vidjeti.

To je u biti ispravan stav kršćanina pred Bogom, stav poniznosti da sve dobro dolazi nam od Boga.

To mi zvuči nadrealno. Imao sam i loših reakcija. Upoznao sam jednoga čovjeka pored Zadra, bio je pomorac, imao je fantastičnu plaću na stranoj nekoj kompaniji. Na radiju je slušao večer za pomorce i čuo je jednu moju pjesmu. Uhvatila ga je tolika nostalgija da se odlučio čovjek iskrcati. I sad je bez posla. Praktički sam mu upropastio život. Ne znam se s tim informacijama nositi, praktički imam osjećaj kao da mi treba neki oklop. Je li moguće da te u nekom trenutku na takvu odluku to toliko može potaknuti?

Možda mu nije upropašten život?

Možda se jadan spasio, možda bi negdje u nekoj luci izgubio glavu. To sam sebe tješim, ne njega.

Preslušavajući vaš posljednji album „U po ure“ i pjesmu „Kiša“ primijetili smo kako ste ostvarili suradnju sa zborom župe sv. Petra u Zambiji. Kako je došlo do te suradnje i možete li nam reći nešto više o tome?

Ne znam Vam nijanse, ali znam da centralna Afrika ima drugi zvuk koji mi je privlačan. Pjevaju s takvim veseljem koji mi nemamo. To je sama radost. Imamo spoj profesionalaca iz Etiopije, par glasova iz Ruande.

Koliku je ulogu vaš otac Ljubo Stipišić Delmata imao u vašoj osobnoj i glazbenoj formaciji? Na koji su način njegovo životno svjedočanstvo i glazbeni izričaj utjecali na vas?

Puno. Istina je slojevita. Od oca sam naučio da tradicionalno i konzervativno nije isto. Tradicija je poštovanje onoga što su ljudi generacijama prije tebe uspjeli stvoriti i preživjelo je zub vremena. Pričali mi od pršutu, paškom siru ili višeglasnom pjevanju, sve to treba poštivati. Smatram da je naše višeglasno pjevanje najbolje na svijetu uz gospel koji je kategorija za sebe. Treba poštivati tradiciju koju su generacije prije tebe stvorile. Konzervativno je nešto zatvoreno. Ljudi kod nas znaju biti toliko plitki. Imaš konzervativno i tradicionalno, to nema isto značenje. Kao što nije isto reći normalno i uobičajeno. Kod nas je uobičajeno krasti po firmama ili da ti poslodavac nije dao plaću šest mjeseci, ali nije normalno. Ljudi nekad ne znaju što govore. Prvi sam ja za jedan oštar sud. Čovjek bi stvarno sebe trebao propitivati prije nego što krene s tim ocjenama.

Odrastati uz takvog jednog velikog glazbenika bio Vam je vjetar u leđa ili mali teret na leđima?

Jedno i drugo. Naučiš puno od nekoga tko puno zna. Otac nikada nije sjeo sa mnom uz klavir i rekao mi: 'To se tako radi.' Mi smo to uz razgovor. Kad rasteš u nutrini, narast će ti i rad. Ne pričam sada samo o umjetnosti. Svatko tko je u svom poslu dobar, a znam puno zanatlija, je i duhovan. Takav nije samo dobar u tom svom poslu. Od takvoga naučim napisati pjesmu. Otvori mi ladicu iz koje iziđe ljepota. Vjerujem u ljude koji s ljubavlju prođu taj svoj dan.

U svojoj obitelji imate dva svećenika?

Da, s bakine strane. Oba su bila jako inspirativni. Nisam odrastao uz svoje djedove, jedan je umro prije mog rođenja, a drugog nisam, nažalost, upoznao, iako mislim o njemu sve najbolje. Tako se dogodilo, splet okolnosti. Ta neka muška figura starog dobrog čovjeka koji te bezuvjetno voli. Vole te i roditelji bezuvjetno, ali oni su te dužni ispravljati. Oni koji su generacija ispred njih nisu ništa dužni, oni te samo razmaze. On (svećenik) mi je bio ta figura i svome sinu sam dao ime po njemu. Njegov život i neke njegove odluke su mi nadahnuće. Bio je na Golom otoku, ne po ratničkoj nego po klero liniji. Tamo svašta prođeš, znaju ljudi iz opće kulture kako izgleda pendrek po leđima ili po glavi. On je odlučio, tijekom svoga robijanja, najokrutnijeg preobratiti na ljubav i pronaći u njemu milost. Mogao je ispuniti svoje vrijeme gorčinom, željom za osvetom a on je u sebi našao milost za najgorega i uspio ga smekšati.

To je Božje djelo…

Jel tako? A ja se na dnevnoj bazi koliko puta naljutim. Kapitalizam nije samo društveno uređenje, nego režim, zato što traži od čovjeka da nemaš nekad s ljudima, s kojima se susrećeš u poslu, milost. Nažalost, milost će ljudi protumačiti kao slabost. Tako da se tu čovjek lomi. Poslodavac sam, imam ljude koji za mene rade, koji su mi odani i ja njima. Imam situacije kada imam 95 zaštitara, to je kao vojska kada radiš koncert. To je paradoks: moraš isfiltrirati najbolje ljude u struci, a nekada takav čovjek nije najbolji čovjek iznutra. Da li pružiti ruku najboljem čovjeku ili najboljem suradniku? Kroz filter vremena treba naći ljude koji su izvanredni stručnjaci i kvalitetni ljudi, to je najveći blagoslov. Kad slušam ove ljude koji pričaju o ekonomiji, ništa se ne slažem. Kad ti netko kaže malo poduzeće. To je tajna toga, da znaš dušu svakog čovjeka i njegove probleme, da mu je žena na porodu, da ga treba pustiti doma jer treba prebaciti dijete i pomaziti ga i prihvatiti da toga čovjeka neće biti na radnom mjestu toliko vremena. U malome možeš naći tu humanost, da možeš i dobro raditi i ostati dobar čovjek. Tko misli da je lako, neka samo proba. 

Vaša supruga Sanja najveća Vam je podrška…

Sanja je rock ‘n’ roll, žena prava. Imao sam sreću. Imaš emisije ‘Ljubav je na selu’ pa se upoznaju na silu. Od 4. razreda osnovne držim je na oku i ona mene. Skoro kao na selu. Iako u gradu, ulaz do ulaza. Imao sam život bez nje, ona bez mene, ali kad smo se napokon našli već smo sve znali bez prikazivanja sebe u boljem svjetlu.

Više od dvadeset godina ste u braku i imate troje djece. Što Vam znači obitelj?

Da ste me ovo pitali 2003. g prije pojave društvenih mreža, bio bih jako iskren. Sada sam vrlo odmjeren jer sam zgrožen koliko ljudi ne razumiju i komentiraju. Ljudi mi kažu ‘što te briga’. Iskreno se ne mogu nositi s time. Svaka emocija koju emitiraš ne rasprši se nego nađe slično. Oduševljen sam količinom ljubavi i zgrožen količinom mržnje. Nikad nisam govorio o svom privatnom životu, a pojavom društvenih mreža još ću manje. Komentari koje znam pročitati, to je demonski. Rekli su mi 'ne čitaj', ali ne mogu. Oduvijek smo znali da ih ima, ali ne toliko. Meni kad doma sve štima, a okolo ne štima ništa, opet sam nekako svoj i u tom cijelom kaosu nađem glavu i rep. Kad mi nešto doma ne štima, a da je cijeli svijet perfektan, odmah sam cijeli izluđen čim izađem iz zgrade i nisam svoj. Za moju ravnotežu meni je to jako važno. To mi je najvažnije. Sloboda mišljenja nam je dala da ljudi iznose mišljenja a da ne misle. Kad se borim za slobodu mišljenja trebam prije promisliti prije nego nekome nešto kažem.

Maloprije ste spomenuli jednu moju pjesmu, o kojoj bih nešto rekao pošto je ovo emisija koju uglavnom gledaju ljudi koji vjeruju. Moja baka Zlata, umrla je kad je meni bilo 15 godina, s njom sam odrastao i po njoj dobio ime, znala je meni često reći: 'O’ Bože, da su mi tvoje godine a ova pamet!’. Napišem pjesmu: „Ja te ne mogu nać takvu kakvu te znam. To šta oćeš od mene, ja ne razumin….Oh, Bože, da mi te prominit. Ili tebe ili sebe, isto je…“ Moji ljudi, vjernici kažu da sam se obratio Bogu i da želim Boga prominit. To je nemati vjere u sebe. Ne u mene, u njih. Kako možeš posumnjati? Gdje ti je ljubav, gdje ti je milost, gdje ti je Bog u tebi?

Rekao bi jedan moj pokojni profesor fra Špiro Marasović, koji je boravio u samostanu sv. Frane na Obali u Splitu, „Nitko nas ne može razočarati, tko nas prije toga nije očarao.“ Tako nas najviše pogodi uvreda najbližih jer njih najviše i volimo.

Da, ali mislim da ako čovjek kaže da je vjernik ne zastupa više samo sebe, nego veće od sebe. Stao si pod veći kišobran. Vidjeti direktora neke firme u nečemu raskošnome i vidjeti svećenika nije isto jer ipak nosi drukčiju odgovornost. Znam, kad sam kriv kriv sam, ali ovdje nisam. Ali koristim priliku na sve strane objasniti. Kod nas u Dalmaciji pozoveš Boga za svjedoka za neku tvrdnju.

U intervju za jedan katolički medij ukazali ste na važnost Milosti u vašem vjerničkom životu. Kako se božanska Milost očitovala kod vas osobno, u vašem obiteljskom pa i glazbenom pozivu? Gdje prepoznajete njezin „prst“?

Jedan je genijalno napisao: milost je nemilosrdna, traži od tebe nešto što nije po instinktu. Po instinktu je da vratiš ako ti netko naudi, a milost traži od tebe da nađeš milost za nekoga tko nije na razini. Dva tri su susuda: od struke – kakav si u poslu (ima stručnih a očajnih ljudi), ljudski – kakav si čovjek pa su ti benefiti ako si bio dobar za društvo, a postoji sud u koji mi vjerujemo a to je Božji sud – koji sudi naša djela, kakva su bila kao osobe. Nitko ne ide gore (Bogu) sa srebrnom medaljom sa Svjetskog prvenstva nego kakav si bio kad je trebalo, a stalno treba.

Ako je božanska Milost tako prisutna i djelatna među nama, možemo li govoriti kako svakodnevno prolazimo pored tisuća čudesa koje ne primjećujemo? Kako se zaustaviti u trenutku i biti zahvalan?

Zahvalnost je mislim jedan od najljepših osjećaja koje možeš doživjeti od nekoga i ti nekome pružiti. Mislim da zahvalnost nije samo narav, ona se i uči. Dobro te život izbubeta pa naučiš biti zahvalan pravima.

Netko se odgoji potpuno drukčije, u ogorčenosti kao što ste spominjali i nezahvalnosti što je puno lakše.

Ali do nje dođeš jer će te život opametiti na teži ili lakši način da ipak na kraju dobar dio nas bude pravima zahvalan.

Mnogi su zahvalni Vama za brojne humanitarne akcije, humanitarne koncerte, za Vaš dobrotvorni rad. Što Vama to osobno znači?

Mogu Vam ispričati lijepe ali i tužne priče. Krenuli smo u to otprilike početkom '90-ih godina. Do tada to nije bilo tako često. Sviralo se nešto za Etiopiju, pa kad je bio veliki potres u Crnoj Gori, u Skoplju. Nisam pripadao toj generaciji, to je bila generacija prije mene: Bijelo Dugme, Indexi, Parni valjak. Ali moja generacija pjevala ’91. i u to vrijeme bilo je uglavnom za prognanike, za medicinsku opremu ali to nikada nije završilo. Često se zna dogoditi da mi dođu tri energične žene, odmah znam da su to matere koje su sve probale, pisale dopise ovome i onome i ministarstvima i kažu mi: „Treba nam to za to i jedino nam je ostala ideja da napravimo koncert.“ Mislim se u tom trenutku koje je to društvo da slobodan termin jednoga pop pjevača može rješavati probleme? Razumijete li što želim reći u nezavršenoj rečenici? Normalno je da se odazovem i to napravim od srca, ali nekada razmišljam o sebi: „Pa ja nisam dobra vijest.“ Dok ne postoje fondovi i izdvajanja iz nekog budžeta da se te stvari riješe po toj državnoj-društvenoj liniji nego narod uzima stvari u svoje ruke i pokreće akcije da bi se primjerice kupio aparat u bolnici, znači nema aparata ako smo slučajno Oliver i ja zauzeti. To je paradoks. Rado to radim već 32 godine, ali razmišljam ako stvarno za mnom postoji ta potreba to možda i nije dobra vijest.

Ali dobra je vijest ono što Vi napravite kao nedavno za Odjel pedijatrije u Dubrovniku.

Vi govorite o kršćanstvu, a ja o društvu. Velike smo stvari napravili. Odnosno nisam to ja napravio. Ja sam napravio uzbunu zahvaljujući tim mojim energičnim ženama. Ali to su uvijek majke koje će učiniti sve za dijete, ali što da se narod ne odazove? Moja publika se odazvala. Riješili smo sada šest pedijatrija u Hrvatskoj, 700.000 eura. To je moja publika prema kojoj osjećam toliku zahvalnost, ali u čije ime? U ime djece koja će se tamo naći. Oni su napravili svetu stvar. Prije sam imao Olivera i on bi mene nazvao ili ja njega i rekao: 'Kume, hoćemo li? Ajmo!' Osjetili bismo nas dvojica da možemo.

Gibonni, Vaše pjesme slušaju djeca, mladi, stariji. U čemu je tajna?

Tajna je u tome što se moja muzika ne obraća glavi, nogama. Moje pjesme obraćaju se ljudima koji to mogu osjetiti. Imati taj neki emotivni svijet nije vezano uz OIB, kad si rođen. Ima ljudi emotivno zrelijih sa 17 godina nego ovih od 65 godina. Vjerujte mi. Ima ih od 65-70 da nisu još za veze ozbiljni. Ne sudim nego govorim kako je. Gledao sam jedan dokumentarac u kojemu pitaju Arsena: „Zašto si sebi pisao teške pjesme, a hitove Zdravku Čoliću?“ A on kaže: „Ja sam pjevač za žene sa dva i više razočarenja, a Čolić je pjevač za žene bez razočarenja.“ To je duhovito rečeno, ali je istina. Nije to vezano uz dob, već uz ono što si prošao. Znali su mi ljudi reći: „Tvoje su mi pjesme dosadne.“ Kažem im: „Zato što ti se nisu dogodile. Da su ti se dogodile ne bi ti bile dosadne.“

Je li Vam se dogodila pjesma koju ste napisali za nekoga drugoga, a da ste nakon toga požalili što je niste ostavili za sebe?

Najslavnija mi je, o kojoj se najviše priča, pjesma „Cesarica“, a nije najizvođenija. Ne mutimo vodu da se nit ne uzburka. Zamislite čak je pjesma „U ljubav vjere nemam“, groznog naslova, postala izvođenija, a koju smo izveli u duetu nas dvojica. Nikada nisam požalio. Osim za Olivera, nisam pisao pjesme za sebe nego kao krojač odjela po mjeri, za razliku od Arsena koji je bio mudriji, pismeniji, školovaniji, stariji, znao je napisati pjesme pa se ti uklopi u nju ako možeš. Samo sam s Oliverom imao to da sam neke mogao i ja izvoditi, ne sve koje sam mu napisao. Primjerice, pokojnom Dinu Dvorniku napisao sam 17 pjesama, od tih svih da sam otpjevao ijednu bio bi debakl, propast jer su pjesme za njega. Naši roditelji znali su se od rođenja, Boris i Ljubo, Dijana i Nata. Isti kvart. Split je bio mali. Ljudi su se okupljali oko teatra, kulture, glazbe.

Zadnja pjesma koju sam napisao po mjeri što odavno više ne radim jer me iscrpi je pjesma Zdravku Čoliću „Kuća puna naroda“. Sjedeći s njim na jednom maratonskom ručku vidio sam kako ima dobru narav koja sve što vidi samo u srce ulije. Ima takvu dušu. Stavio sam se u njegovu glavu i napišem tu pjesmu kao nagradu „Kuća puna naroda“. To meni ne bi bila nagrada da mi večeras dođu doma svi, neki da ali ne svi. Najlakše mi je bilo pisati za Olivera, iako smo nas dvojica skroz različiti, a u nekim stvarima smo skroz isti. Na primjer, uvijek je izbjegavao svjetla popularnosti i to mi je strašno odgovaralo. Uvijek incognito, u miru, da nam se ne daje puno na važnosti. Ima mjesta gdje ti je lipo da ti netko da na važnosti, ali nemoj da mi se dan od toga sastoji jer me to dekoncentrira. Hoću čuti neku istinu.

Teško je meni sebe objasniti, ali nas dvojica se nismo trebali objašnjavati jer smo bili takvi i onda sam mu znao to napisati. Obojica smo možda bili ti koji smo druge razočarali i bili razočarani. Ljudi koji su se u tome prepoznali i prepoznaju, u tome su nas voljeli i vole. Ne volim u pjesmama sigurnu zonu, kao ja sam taj koji ogovara druge, ogovaram grijehe, ogovaram primitivizam, ogovaram vlast. Sve to treba preispitivati i to je u redu. Ali čekaj! Reci mi što je s tobom? Koga si ti sve nagazio, ugazio? To je lirika koja se izgubila u 21. stoljeću u kojemu je dominantan cinizam, ruganje, suditi druge i u tome si duhovit. Cinizam je sigurna zona: ja sam onaj koji se ruga. Sad je takvo vrijeme. Na neki način se tome grozim ali i razumijem jer je nastalo razočarenje u sve moguće ideje koje su bile.

Možete li nam otkriti što je sada u planu? Na čemu radite?

Kako kažu mudri ljudi: čovjek planira, Bog se smije. Razmišljao sam: je li se „kruh naš svagdanji“ odnosi samo na kruh ili je misao i šira. Na primjer, nemoj puno misliti na sutra, živi ovaj trenutak i zagrli ovaj dan.

Nalazimo se u korizmi, milosnom vremenu koje nas potiče na molitvu, post i djela milosrđa. Koja bi bila Vaša poruka gledateljicama i gledateljima u ovom vremenu priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs?

Ljudi moji, nemojmo suditi jedni o drugima preoštro. To bi bilo dovoljno za početak. A to čega smo se odrekli, netko slatko, netko kiselo to je mislim da bismo malo ojačali. Da bi se čovjek mogao malo staviti pod kontrolu. Fokus na kojem bismo možda trebali poraditi je da ne sudimo jedni o drugima preoštro, da jedan u drugome gledamo bolju stranu i čujemo jedni druge. Često mi zamjeraju da slušam druge ali ih ne čujem. Oni se meni povjeravaju a ja u sebi vrtim neke kompozicije. To je moja mana, znam. Tako da sada radim na sebi da budem pozorniji. Tko zna što sam propustio. Treba znati slušati ljude. Moj pokojni otac znao je slušati i čuti ljude. Ja slušam često a ne čujem pa bih volio i vama i sebi da poradimo na tome.