Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, misionara milosrđa, svečano je proslavljen u četvrtak 12. svibnja u njegovu svetištu u Zakučcu kod Omiša. Svečanost je započela procesijom s reljefom sveca u kojoj su sudjelovali župljani župe Priko iz Omiša, kojoj svetište i pripada, predstavnici društveno-političkih i kulturnih ustanova te brojni hodočasnici i štovatelji ovog hrvatskog sveca, neumornog ispovjednika i zaštitnika Godine milosrđa.

Središnje euharistijsko slavlje ispred njegove kamene kapele – špilje, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u suslavlju s župnikom don Emanuelom Petrovom, dekanom Poljičkog dekanata don Vladom Đuderijom, dekanom Omiškoga dekanata don Ljubom Bodrožićem i dvanaest svećenika.

Nadbiskup Barišić je u homiliji govorio o ljubavi sv. Leopolda Mandića prema svojoj domovini, Bogu i ljudima. Sv. Leopold je u jednom pismu svojoj nećakinji napisao da ga, što je stariji, sve više hvata nostalgija prema svom kraju. Želio je da mu kosti počivaju u domovini, a kada su od njega tražili da primi talijansko državljanstvo to je odbio riječima 'Krv nije voda'. „Mislima se i srcem sigurno vraćao u svoj Herceg Novi, no vjerujemo da ga je ta ljubav prema svome rodu vodila i dublje, do djeda Nikole i njegova Zakučca. Velika je to vrlina – voljeti svoje korijene. I po tom pitanju nam ovaj svetac može biti uzor. No, njegova veličina je u neizmjernoj ljubavi prema Bogu i ljudima koja je odredila čitav njegov život“, rekao je mons. Barišić. Pojašnjavajući da onaj tko ne ljubi bližnjega ne poznaje Boga jer Bog je ljubav, naglasio je da nas je Bog toliko ljubio da je dao svoj život za nas - na križu nije razapeta ideja ljubavi nego utjelovljena Ljubav. „Sv. Leopold je bio nizak čovjek koji nije posjedovao ništa, no bio je najbogatiji jer je imao ljubav koja je temelj i srce vjere. Tu ljubav su prepoznali mnogi koji su mu dolazili na ispovijed. Taj mali čovjek ali veliki pastir liječio je rane na srcu i duši te je brojnima donio mir i radost. Mnogi ga zato nazivaju svecem prazne ruke“, istaknuo je i pojasnio da ovo 'prazna ruka' dolazi od susreta sv. Petra i sv. Ivana s hromim prosjakom kojeg su sreli na putu do hrama i kojemu je Petar rekao da nema zlata ni srebra te da su mu prazne ruke, ali mu je dao ono što ima – ozdravio ga je u ime Isusa Krista.

Nadbiskup se osvrnuo i na ljubav sv. Leopolda Mandića prema ekumenizmu. „Svetac je svoje poslanje vidio u pomirenju kršćanskog Zapada i Istoka. Htio je da budemo jedno stado jednog pastira. Iako mu se nije ispunila želja da ode na istok u misije, Providnost mu je otkrila da je istok u svakoj osobi te je čitav svoj život posvetio stvaranju jedinstva u ljudskim dušama. Jer  čovjek je grijehom razdijeljen, a dati mu oprost i ukazati mu na Božje milosrđe i mir nanovo ujedinjuje čovjeka“. Slaveći jubilej Božjeg milosrđa i jubilej 150 godina od rođenja sv. Leopolda, mons. Barišić je pozvao vjernike da se preispitamo jesmo li u svojoj obitelji i društvenim ulogama prepoznatljivi po ljubavi te je istaknuo da je poruka sv. Leopolda nama danas da se pomirimo i s Bogom i s bližnjima. Homiliju je završio molitvom: „Sveti Leopolde, prijatelju Boga i ljudi, daj da otkrijemo da smo ljubljena djeca Božja i da smo braća i sestre, kako bi zajedno koračali na putu do potpunog dostojanstva Božjih sinova i kćeri".

Riječi zahvale svim sudionicima slavlja i svima koji su u svetište utkali svoj rad, vrijeme i svoje molitve izrekao je župnik don Emanuel Petrov. Prigodan poklon, sliku sv. Leopolda Bogdana Mandića, i posebna zahvala upućeni su don Ljubi Bodrožiću, koji je bio i župnik Zakučca u vrijeme osnivanja svetišta. Po završetku slavlja, kojeg je pjesmom obogatio župni Mješoviti zbor pod vodstvom Irene Perišić, vjernici su mogli cjelivati relikviju sv. Leopolda.

Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u malom selu Zakučac u blizini Omiša, smjestilo se na ušću rijeke Cetine podno Mosora, među kamenim kućicama između kojih žubore potočići velikog slapa Ilinac. Tu je svoj život skončala glasovita poljička heroina Mila Gojsalić. Tu su živjeli pradjedovi sv. Leopolda koji su se pred najezdom Turaka iz poljičke kneževine preselili u gradić Herceg Novi u Boku Kotorsku gdje se rodio sv. Leopold 12. svibnja 1866. godine. Kao glasoviti ispovjednik, umro je u Padovi (Italija) 30. srpnja 1942. godine, gdje je i pokopan. Papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim 2. svibnja 1976. godine, a sv. Ivan Pavao II., na 25. godišnjicu svog biskupstva, proglašava ga svetim 16. listopada 1983. godine. 2015. godine papa Franjo proglasio ga je zaštitnikom izvanrednog Jubileja Božjeg milosrđa. Tim povodom njegovo neraspadnuto tijelo pohodilo je mnoštvo vjernika za vrijeme boravka u Zagrebu od 13. do 18. travnja 2016. godine.

Njegovo svetište u Zakučcu podignuto je u okviru proslave velikog jubileja 2000 godina kršćanstva. Na kamenoj gromadi iznad samoga svetišta uzdiže se visoki kameni križ. U hodniku, koji je pred kataklizmom Drugog svjetskog rata iskopan u kamenoj litici Mosora, uređena je kapelica s moćima svetoga Leopolda Mandića. Srebrni reljef s likom zaštitnika, rad akademskog kipara Kažimira Hraste, dominira kapelicom. Isti umjetnik izradio je brončani kip svetoga Leopolda u apsidi crkve na otvorenom ispred svetišta. U svetište danas hodočaste vjernici iz cijele Hrvatske, ali i okolnih zemalja, proseći zagovor ovog Božjeg ugodnika, a brojni zahvalni darovi sv. Leopoldu svjedoče o uslišanim molitvama.

Na blagdan sv. Leopolda Mandića u svetištu je slavljena i jutarnja misa za dobročinitelje. Proslavi je prethodila trodnevnica u kojoj je misu za hrvatski narod predvodio župnik dr. don Emanuel Petrov, misu za djecu i mlade župnik Duća don Ljubo Pavić te misu za zdravlje dr. don Ante Mateljan, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.