Na svetkovinu sv. Franje Asiškog, 4. listopada u franjevačkom samostanu o. fra A. Antića na splitskom Trsteniku, središnje svečano euharistijsko slavlje predvodio je magistar bogoslova fra Ivica Jurić. U euharistijskom zajedništvu sudjelovali su i dijacezanski bogoslovi Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, predvođeni svojim odgojiteljima rektorom don Borisom Vidovićem, vicerektorom don Marijom Buljevićem te duhovnikom don Edvardom Pundom. Na slavlju su sudjelovali i članovi Franjevačkog svjetovnog reda (OFS) i Franjevačke mladeži (Frama) - vjernici laici privrženi karizmi svetog Franje.

Na početku svečanog misnog slavlja fra Ivica Jurić magistar bogoslova i profesor na KBF-u u Splitu pozdravio je odgojitelje i bogoslove CBS-a u Splitu, fra Anđelka Domazeta bivšeg magistra bogoslova a sada dekana i profesora na KBF-a u Splitu, gvardijana fra Petra Milanovića Trapu i svu prisutnu braću i sestre.

U prigodnoj homiliji fra Ivica je istaknuo da se u Isusom poziva 'Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim' (Mt 11,25-30) nalazi recept za sreću na zemlji i za spasenje u nebu. „Recept je jako jednostavan ali i istovremeno jako zahtjevan: biti poput Isusa, biti ponizan, blag, skroman, za sve Bogu zahvalan. U Svetom pismu na mnogo mjesta nalazimo kako se Bog protivi oholima, a više mu se sviđaju mali, ponizni i siromašni. U istom Matejevu evanđelju u Govoru na gori Isus kaže: 'Blago siromasima duhom: njihovo je Kraljevstvo nebesko!; Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!' Nisu li možda te riječi, kao i one prethodne, samo lažna utjeha za siromahe; lijepe fraze za njihovo smirenje jer stvarnost izgleda kudikamo drukčije, grublje, nepravednije? Vjerujem da nisu jer Bog drugačije gleda od nas. Naši siromasi nisu Njegovi siromasi! No, nisu rijetki oni koji i samog Boga krive za toliki jaz između bogatih i siromašnih ljudi i zemalja. Treba jasno reći: nije Bog kriv za nejednakost u svijetu koju su ljudi stvorili i koju, protivno Božjim zakonima, nažalost, uporno podržavaju“, istaknuo je propovjednik i zapitao se što je uopće poniznost, vrlina koja u kršćanstvu ima bogatu prošlost a danas  kao da se radi o problematičnoj krjeposti. „Predodžbe koje imamo o poniznosti često su krive. Skloni smo ju gledati kao poniženje, pretvaranje, zatvorenost, nedostatak pouzdanja u sebe, ili čak kao podlost nemoćnih, lukavstvo samozatajnih koji samo glume poniznost dok se ne dočepaju statusa, funkcije, moći kojoj latentno teže. Što je zapravo poniznost? Za Hegela ona je priznanje vlastite ograničenosti. Za Nietschea pak ona je izraz ropskog mentaliteta. Za vjernike pak ona označava temeljni stav, ponašanje prema Bogu i ljudima. Drugim riječima, poniznost nije slabost nego jakost, jasno, duhovna a ne fizička jakost. Poniznost bi, dakle, mogli definirati, barem pokušati, kao svijest o vlastitoj ograničenosti koja se, svjesna istine o sebi, oslanja na Božju svemogućnost. Prihvatiti sebe kakav jesi i druge u njihovoj realnosti bio bi izraz poniznosti“. Zaključio je da naša vrijednost nije u tome što mi mislimo o sebi, niti u tome što drugi misle o nama već u tome što Bog misli o nama jer veliki smo samo onoliko koliko smo veliki u Božjim očima.

Na kraju slavlja gvardijan fra Petar Milanović Trapa zahvalio je svima koji su sudjelovali u slavlju i u njegovoj organizaciji. Sve okupljene pozvao je na druženje i zakusku nakon mise.