Svake godine prvog petka poslije svetkovine Uzašašća Gospodinova u crkvi Sv. Križa u Arbaniji, istoimenog samostana čiovske župe Žedno-Arbanija, slavi se Suhi petak. Svečano misno slavlje na pobožnost, zvanu još i Prokapanje sv. Križa, ove je godine 31. svibnja 2019. predvodio dominikanac fr. Petar Galić - starješina svetišta bl. Augustina Kažotića u Trogiru.

U suslavlju su bili župnik don Stipe Žure, župnika u župi Sv. Jakova fra Matija Matošević, župnik Uzvišenja BDM iz Slatina don Ante Čulić, župnik Drvenika don Dražen Balić i fr. Matijas Farkaš uz nazočnost uzvanika i vjernog puka iz čitavog Trogirskog dekanata te pratnju župnog zbora. Ovom svečanom misnom slavlju prethodila je trodnevna duhovna priprava, kao i molitva krunice prije sv. mise.

„Nedavno su vjernici s područja cijele Dalmacije i naših otoka dolazili na proslavu ovog blagdana u dominikansko svetište kojeg je svetištem 1939. proglasio papa Pio IX. Samostan je utemeljen 1432. od priora fra Nikole Milinovića, obnovitelja dominikanskog strožeg reda Dalmatinske provincije, koji je umro na glasu svetosti. 1451. godine samostan je bio najvećim dijelom izgrađen. Redovnici su se uselili, a sa sobom su doveli albanskih obitelji kao težake radi obrade zemlje. Po njima se nazvalo obližnje naselje Arbanija. Nakon pet godina samostan je i dovršen, a 1499. u sklopu njega sagrađena je i crkva“, kazao je župnik don Stipe Žuro o spomeniku nulte kulture koji se trenutačno obnavlja pod nadzorom Konzervatorskog odjela Trogir, a koji je nekada imao svoj novicijat i teološku školu. Premda stručnjaci križ pripisuju radu splitskog kanonika Jurja Petrovića, po legendi o prokapanju krvi iz raspela, njega je od maslinova drva napravio jedan pustinjak i na svojim leđima donio preko brda iz svetišta Gospe od Prizidnice u samostan koji se i danas po Svetom križu zove. Legenda kaže: Kada je 1. travnja 1600. godine redovnik laik uređivao crkvu primijetio je da s krune i iz Kristovih rana kapa krv. Vidno uznemiren, o tome je obavijestio tadašnjeg priora koji je to, zajedno sa svojom subraćom, došao vidjeti. Sljedeći dan neobičnom događaju svjedočili su i brojni Trogirani, koji su promatrajući raspelo osim kapljica krvi primijetili i da je Isus blago nagnuo glavu. Sve je uredno dokumentirano, a ondašnji papa je nakon toga crkvu proglasio svetištem.

U homiliji je fr. Petar Galić, napomenuo na današnji dan kad se sjećamo čudesnih događaja u ovom samostanu Sv. Križa, još jednom se podsjećamo i na posebnost Isusova križa, koja daje smisao svakom našem trpljenju, onda kada ih sjedinjujemo s njegovim trpljenjem. „Isusove rane i Njegova krv pozivaju nas na čišćenje i ozdravljenje od svih naših grijeha i lutanja. Mi nismo svjesni koji milosni dar imamo u našoj sredini, kojeg često zaboravljamo i zaobilazimo u svojim životnim brigama“. Homiliju je fr. Petar nastavio čitajući jedno pronađeno staro svjedočanstvo na starohrvatskom jeziku o čudu kojeg je učio presveti križ.

Nakon završetka svečanog misnog slavlja uslijedio je i obred blagoslivljanja vode i pamuka, što već tradicionalno obavlja prior trogirskog dominikanskog samostana budući su samostan i crkva pripadaju dominikancima, a ustupljen je župi Žedno-Arbanija, radi pastoralnih potreba. Nakon molitve i sušenja Kristovih rana na raspelu, vjernicima su podijeljene blagoslovljena voda i pamuk koje su ponijeli svojim kućama i ukućanima.