Povodom 73. obljetnice mučki ubijenog fr. Dominika (Nedjeljka) Barača, 17. studenoga održana je komemoracija ispred zgrade općinskog suda u Trogiru. Spomen-slavlje organizirali su dominikanci iz svetišta bl. Augustina Kažotića u Trogiru.

Komemoraciju i poslije misu radosnicu predvodio je provincijal o. Slavko Slišković uz koncelebraciju priora dominikanskog samostana u Splitu fr. Luke Prcele, trogirskog dekana don Vinka Sanadera, starješine dominikanskog samostana u Trogiru fr. Petra Galića, fr. Matijasa Farkaša, fr. Ante Kazotija i bogoslova Ivana Turkalja u nazočnosti crkvenog zbora kojim ravna Katarina Čičić, vjernog puka od Omiša do Zadra, među kojima su bili bivši gradonačelnik Ante Stipčić i njegov dogradonačelnik Filip Anđelić, za vrijeme čije vlasti je postavljena kamena ploča na zgradu općinskog suda 17. studenoga 2015. godine. U toj zgradi mučenik fr. Dominik Barač bio je utamničen. Ispod ploče položen je vijenac i upaljene su svijeće , a molitvu radosnicu i zahvale svojoj Crkvi i hrvatskom narodu održao je provincijal o. Slavko Slišković. Između ostalog na ploči piše da je dominikanca i sociologa prof. fr. Dominika Barača, rođenoga 14. srpnja 1912. godine u Slanom – dubrovačko primorje, profesora na Dominikanskoj Visokoj školi u Dubrovniku, zbog njegove ljubavi prema istini i pravdi, odanosti katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu, komunistička vlast osudila na smrt. Iz zgrade suda odvela ga je 17. studenoga 1945. na trogirsko groblje i strijeljala.

U crkvi Sv. Dominika misno slavlje predvodio je provincijal hrvatske dominikanske provincije o. Slavko Slišković uz koncelebraciju navedenih svećenika osim don Vinka Sanadera. U propovijedi o. Slišković napomenuo je da unatoč tomu što obilježavamo njegovu zemaljsku smrt, liturgijska odjeća njih svećenika nije u boji žalosti nego u boji radosti – bijela. Vjerujemo da se vjernima život ne oduzima samo mijenja. Vjerujemo da onaj život koji je započet na zemlji nikad ne završava, nego nastavlja u vječnosti. Mi danas ne plačemo – ne tugujemo iz razloga što su prošla desetljeća, nego iz razloga što ne slavimo smrt, nego život. Slavimo Dominikov život koji je on živio dosljedno i uzorno ovdje na zemlji. tako da je u malo onih godina postigao velika djela.

Zanimljivo je da je stradao u svojoj 33. godini – osoba koja je nasljedovala Gospodina kao da ga je željela nasljedovati i u broju godina Isusa Krista kojemu se pripisuje da je i On umro u tim godinama. Nasljedovao ga je tijekom življenja i u smrti. Isus govori s križa „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine” – Barač također umire s riječima „Bože oprosti im”. Vjerujemo da je i na taj način želio nasljedovati svoga Gospodina u smrti kao što ga je u redovničkom smislu nasljedovao na zemlji. Vjerujemo da on danas živi i da je večeras prisutan ovdje zajedno s nama iz vječnog zajedništva s Bogom. To je naša vjera – mi vjerujemo u život koji nema kraja – istaknuo je provincijal Slišković te dodao da su oni koji su ga ubili – nitko ih se više ne sjeća – umrli, a Barač živi kod samoga Boga. Ova kamena ploča glasno viče istina i život ne mogu se ubiti.

„Žalimo što nismo u crvenoj liturgijskoj odjeći u znaku mučeništva, jer Dominik Barač još nije uzdignut na čast oltara, zato su i ovakva događanja bitna da bi se zaživi sjećanje i potakne njegovo čašćenje, da se vjernici počinju utjecati njegovu zagovoru u svojoj borbi za istinu i pravdu te pod različitim drugim životnim nedaćama. Kako bi se onda pokazalo da Dominik Barač nije samo uzor života na zemlji, nego da je zagovornik s neba “, kazao je provincijal.

Dominik Barač je sveto živio na zemlji, pa je to potvrdio i svojom mučeničkom smrću. Svetost se postiže u pravo svakodnevnim životnim teškoćama. Iz današnjih čitanja slika udovice je slika svih nas koji smo izloženi nepravdi – pogaženi, potlačeni, nikoga nemamo za pomoć i utjehu osim u Gospodinu. Bitno je da shvatimo da postoji Onaj koji sve vidi i onaj koji će ustati u našu obranu i Onaj koji čuje vapaje i molitve koji se njemu utječu. Isus uvijek pokazuje kako Bog čuje vapaje onih koji su ugroženi i ustaje u njihovu obranu. Bog može uvijek pomoći, ako mu se s vjerom utječemo – to nam je Barač poručio svojim primjerom kad su ga vodili na strijeljanje, onda moli svoga subrata koji je kat ispod u istoj u drugoj tamnici da ga odriješi od onih zemaljskih grijeha i slabosti koje je možda imao na ovoj zemlji kako bi mogao doći pred lice Svevišnjeg. To je i nama pouka da se molimo da se pouzdamo u Boga i da mu se molitvom utječemo, jer molitva je za vjerski život, kao što je disanje za svakodnevni život. Zato se trebamo moliti za svoje potrebe kao iza one koji nas ne razumiju i ugrožavaju – za svoje neprijatelje. Molimo „Oprosti im Gospodine”, zato naša molitva ima socijalnu i društvenu dimenziju. Molitva nije samo za nas osobno, nego u molitvi jedni druge podupiremo. Kad smo zajedno onda lakše i bolje molimo. Naša crkvenost se očituje u zajedničkoj molitvi i Crkva ne može biti isključena iz društvenog života. Ono što je smetalo onima koji su Barača ubili, pokušavajući Crkvu staviti izvan društva. Naša zadaća je moliti za čitavi svijet i podupirati jedni druge u molitvi. U životu uvijek će biti bitaka, ali je pitanje hoće li biti vjere i onoga koji će meni pomoći svojom molitvom dok se ja borim, zaključio je provincijal Slišković.

Poslije mise o. Slišković blagoslovio je novoizgrađenu dvoranu u samostanu i ona je nazvana – Dvorana Dominika Barača – dominikanca i mučenika. Potom je u novoj dvorani u nazočnosti svih vjernika koji su bili na misi, provincijala i ostalih svećenika predavanje o Dominiku Baraču održao mr. Ivan Armanda iz leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Istaknuo je da su u tamnici s Baračem bila još devetorica svećenika, među kojima je bio dominikanac fr. Rando Paršić – ukupno njih 34, od kojih je bilo dosta ratnih zločinaca, pa čak i jedan četnik. Svako jutro molila se krunica, a četnik je bi toliko dotaknut da je bio tih i čak počeo moliti krunicu s ostalima. Stražar s hodnika u tamnici kad je Barač išao u nužnik dobacio mu je 16. studenoga da će sutra biti strijeljan. Oni koji su osuđeni za strijeljanje bili su kat iznad onih koji su osuđeni za robijanje, a među robijašima bio je fr. Rando Paršić s kojim se fr. Barač dopisivao pisamcem koje je spuštao končićem u gluhu noć kroz rupu od dasaka. Tako mu je posljednji put spustio pismo 16. studenoga i napisao mu je da će sutra biti strijeljan, a kad ga budu izvodili da će on zastati na skalama i okrenuti se prema njegovu prozoru da mu udjeli odrješenje kako bi pomiren došao pred Gospodina. Tako je i bilo. Fr. Paršić zamolio je ekonoma partizana koji je Barača vodio na trogirsko groblje – ukupno njih 34, da mu donese nešto od Barača. Strijeljana su njih tridesetorica, a četvorica su dobili pomilovanje. Ekonom je uspio donijeti fr. Paršiću deset zrnaca krunice koja je bila oko Baračeva vrata i strgana prije strijeljanja. Ekonom mu je također rekao da je prije strijeljanja Brač rekao: „Oprosti im Bože”.

Poslije svečanosti domaćini dominikanci priredili su nazočnima domjenak.