Svečanim euharistijskim slavljem na uočnicu svetkovine Gospe od Anđela, zaštitnice Imotskog i Imotske krajine, započeo je vrhunac proslave 300. obljetnice oslobođenja Imote od Turaka. Misu kod spomenika hrvatskim braniteljima na imotskoj tvrđavi Topani u utorak, 1. kolovoza predvodio je mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, uz koncelebraciju fra Zorana Kutleše, samostanskog i župnog vikara Imotskog, te još osmorice svećenika.

Vjernici su imali prigodu za ispovijed kod crkvice Gospe od Anđela. Krunicu i molitve Gospi prije mise predmolio je fra Zoran, a potom je započela procesija od crkvice Gospe od Anđela do spomenika braniteljima. Kao uvod u misno slavlje vjernici su čuli epopeju u čast Gospi od Anđela, što je o 300. obljetnici napisao don Marijan Ivan Čagalj, a izveli su je Ivana Petričević i Ivan Pivo Bekavac. Pjevanje na misi animirao je prigodni zbor sastavljen od župnih zborova iz Poljica, župe koja je na zadnji dan devetnice hodočastila Gospi, te iz Imotskog, Zmijavaca i Runovića pod ravnanjem Anđelka Nikolića. Zavjetni dan imale su obitelji iz užeg područja Grada te Franjevački svjetovni red i Franjevačka mladež.

„Težak i mukotrpan je bio život imotskog čovjeka pod Turskom vlašću, ali sa svojom čvrstom, kamenom i stjenovitom vjerom, ustrajan u borbi za slobodu i krst časni, ostao je njegov dom vjeran Bogu i svome rodu. Koštalo je to naše pradjedove, djedove, očeve i majke, čija je čaša tegobna ali ponosna života bila ispunjena žrtvom, znojem i suzama, uvijek osvjetljena i povezana s kaležem Kristova križa – u kojem je temelj svakog oslobođenja i spasenja. Kao simbol njihove i naše svjedočke, ljudske i kršćanske stvarnosti, blagosloviti ćemo danas novi spomen-zavjetni kalež, kojim ćemo večeras i sutra slaviti otajstvo spasenja, u kojemu svoj smisao i puninu nalaze sva naša povijesna oslobođenja“, kazao je nadbiskup Barišić na početku svoje propovijedi. Istaknuo je rodoljublje i domoljublje Imoćana ali i svjedočku vjeru kazavši: „Na stijeni svjedočke vjere za slobodu i krst časni, na tom čvrstom temelju, usađeni su i prenošeni u svaku generaciju duboki geni vjere i ljudskosti, trajne svijesti i identiteta pripadnosti svojoj Crkvi i svome Hrvatskom narodu. Nikakvo čudo da su Imoćani takvi, da vole svoju Crkvu i svoj rod. Osobitu ljubav njeguju prema svom domu, rodnom kraju i domovini. To ste naslijedili i u baštinu primili od svojih djedova i baka, očeva i majki. Ovo blago i sami predajete svojoj djeci i unucima.“

Dom i domovina su sveta baština, nastavio je nadbiskup, „posebno su vezani uz oca, a nalazimo se u godini oca i očinstva. Domovina – patria dolazi od riječi pater – otac. Ili kako neki kažu otadžbina – dadžbina oca – dar oca. Zato je dom i domovina patrimonij – dar! Patrimonij dolazi od riječi patres – munus – očev, a dodao bih i majčin, dar. Domovina nije samo teritorij: ravnice, polja, šume, mora, rijeke, jezera, otoci…već dom i domovina su: jezik, identitet, kultura, duhovne i moralne vrednote, povijesno pamćenje, jubileji, mir, pravda, solidarnost, poštenje, opće dobro, radna mjesta, rad i molitva, odmor i slavlja, suživot i zajedništvo.“

Podsjetio je da su u našu zemlju poslije Turaka dolazile „uvijek neke nove agresije ideološke ili osvajačke. Doista, nije bilo lako našim pradjedovima ali i našim očevima i majkama u borbi za slobodu i krst časni. Toliki su žrtvovali za dom i domovinu ono najveće što su imali – vlastiti život. Pogledajmo samo matice umrlih župa Imotske krajine u Drugom svjetskom ratu i još svježije žrtve Domovinsko – obrambenog rata. Zato ne bi bilo dobro da u slobodnoj i demokratskoj domovini, poslije tolikih tuđinaca i jednoumnih ideologija, u višestranačju, naše stranke zamjene Turke, Venecijance, Austrijance, Jugoslaviju. Nisu li današnji napadi na obitelj, nametanje novih i tuđih ideologija koje su protivne našem bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju novi oblici porobljavanja? Zar nas konzumerizam, hedonizam, individualizam, relativizam i egoizam ne čine ovisnicima – osobama bez slobode?“

Izrazio je nadu da će naš dom i domovina rasti u slobodi i biti prostor života jači od svih oblika zarobljenosti; da neće kao nekada iz Imotske krajine, zbog raznih kriza, ljudi iseljavati i odlaziti u tuđinu; da će otkriti da je doma ipak najbolje. „Odlazili su zbog političkih progona, jednoumlja i radi kruha za svoju obitelj. Odlazili su u tuđinu jer doma, u domovini, nije bilo dobro. A poznata je ona izreka starih Latina koju su inteligentni Imoćani znali i bez poznavanja Latinskog jezika: 'Ubi bene, ibi patria.' – 'Gdje je dobro, tu je domovina.' Ako nema dobra doma mnogi mladi i tolike obitelji otići će u tuđinu i tamo tražiti dom i dobro. A to dobro koje žele vidjeti doma nije pretjerano traženje, jer žele samo radno mjesto, pristojna primanja, kako bi mogli imati dom i osnovati obitelj. Ako u domovini nije dobro, ona je razbaštinjena. No, u drugim sredinama gdje je gledajući materijalno dobro, uvijek se ostaje strancem i u tuđini.“

Nadbiskup Barišić je uputio poruku našim iseljenicima „da se vrate na vrijeme sa cijelom svojom obitelji, daleko prije mirovine i onog konačnog umirovljenja – smrti. Željeli bismo da njihova djeca mogu ponosno reći: 'Moja domovina Hrvatska je ne samo lijepa' već i ono zbog čega neki sada odlaze: 'Ovdje doma je dobro!' U svome zavičaju smo doma! Ovdje osjećamo da zapravo jesmo!“ Upozorio je na opasnost lažnog kozmopolitizma za koje će netko primijetiti da su „ljubitelji cijeloga svijeta kojima samo vlastita zemlja smeta.“

Na kraju svoje propovijedi nadbiskup je pozvao vjernike da se zagledaju u Isusov križ i s vjerom crpe snagu iz Njegova uskrsnuća poručivši: „Kao vjernici i građani odgovorni smo za ljudsko i kršćanko lice svoje domovine. Odgovorni smo za njezino dobro, duhovno i materijalno.  Zato u ovom jubileju gledamo sa zahvalnošću na našu prošlost, postajemo svjesniji odgovornosti za našu sadašnjost koju s nadom i povjerenjem usmjerujemo budućnosti.“

Cijelu nadbiskupovu propovijed možete pročitati na ovom linku...

Tijekom mise, uoči prinosa darova, nadbiskup je blagoslovio zavjetni kalež, pliticu i ciborij, koje vjernici Imotske krajine daruju Gospi od Anđela u znak štovanja i zahvalnosti za sve isprošene milosti u teškoj povijesti svoga kraja. Zavjetno liturgijsko posuđe prinijeli su na oltar župnik Zmijavaca fra Frano Laco, Vesna Ujević i Anđelko Nikolić. Zlatno-srebrni kalež, plitica i ciborij rad su akademskog kipara Tomislava Kršnjavija i zlatara Josipa Rodića.

Na kraju euharistijskog slavlja prisutnima se obratio mjesni gvardijan fra Kristian Stipanović te zahvalio svima koji su na bilo koji način pridonijeli slavlju, a osobito vjernicima koji su dali svoje zlato, srebro i novčane priloge za izradu zavjetnog kaleža, plitice i ciborija. Na kraju je zahvalio nadbiskupu te mu u ime samostana i župe uručio prigodni dar - brončani reljef Gospe od Anđela te zovnicu, imotsku tortu i vino. Slavlje je završilo procesijom sa svijećama u kojoj su u crkvu sv. Frane odneseni Presveti Sakrament i Gospina slika.