U župi sv. Karla Boromejskog  u Okruku održana je 14. rujna svetkovina Uzvišenja sv. Križa i peta obljetnica izgradnje istoimene nove župne crkve - izgrađene za samo godinu dana. Svečano misno slavlje predvodio je mons. Milivoj Bolobanić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, uz koncelebraciju župnika don Maria Matkovića, trogirskog dekana don Pavla Piplice, slatinskog župnika don Ante Čulića, marinskog župnika don Jurice Petkovića te ostalih svećenika iz trogirskog dekanata i nadbiskupije, kao i dva mlada svećenika iz Češke, a uz pratnju župnog zbora kojim ravna maesta Tončica Josipović. Misnom slavlju nazočili su brojni župljani Okruka, štovatelji USK sa otoka Čiova i Trogira, uz nazočnost načelnika općine Okruka Ivice Radića sa suradnicima.

U propovijedi mons. Milivoj Bolobanić se osvrnuo na značenje križa naglasivši da danas slavimo križ. Povijesno križ je sprava koju su izmislili Feničani, a služila je za mučenje. Kasnije su spravu preuzeli Rimljani, na njoj se umiralo na najvulgarniji način. To su bile dvije poprečne grede na koje su stavljali ljude, uglavnom najgore zločince, na način da bi ih privezali i pribili. Na tako okrutnom mučenju bio je i umro Isus Krist. Križ je za Židove bio sablazan, Grcima najveća ludost, a križ postaje najveća svetinja kada je rimski car Konstantin dao kršćanima slobodu. Tada Crkva uvodi blagdan sv. križa kao znak spasenja kojega su pogani tri stoljeća prezirali i zabranjivali te tako križ postaje simbol slave i pobijede.
Isus Krist je cijeli svoj život proživio u znaku križa i konačno je s njime završio svoj zemaljski život. Upravo na daru Kristove muke i žrtve na križu mi otkrivamo tajnu njegove ljubavi. Isus je u najtežem času svoga života posve slobodan, slobodan je kada su mu ruke svezane, slobodan je u ljubavi i kada ga privezana bičuju trnjem krune, slobodan je kada ga pribijaju na križ kad ne može učiniti ni jednog pokreta nogama ni rukama, slobodan je od mržnje, osvete, ogorčenja. Slobodan je za ljubav i praštanje. On zapravo s križa prašta i ljubi. Ostao je na čudesan način na križu, izdržao ljubav do kraja. On svima nama, svojim sljedbenicima poručuje 'Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom'. Nije čudno da je ova Isusova poruka često puta odbačena, posebno od današnjeg modernog čovjeka. Ali ne čini vam se da i mi Kristovi vjernici često puta ne razumijemo ove Isusove riječi, da je i za nas to postao tvrd i neshvatljiv govor. Nije li Kristov križ i nama izazov. Često se bojimo otrpjeti nepravdu, bunimo se kada nam je nešto u životu zakinuto, odričemo se ljubavi kad mislimo da imamo pravo na mržnju. Ne znamo praštati i umirati sebi, ne vidimo svojim očima plodove vlastite žrtve. Često u svojim mukama malakšemo pa znamo optuživati i Boga što nam je dao upravo takvu muku, što nam je dosudio takvu sudbinu da moramo nositi poteškoće života. Nesumnjivo je da duh ovog današnjeg modernog vremena dobrano utječe i na nas - Kristove vjernike. Ipak, u križu je bit naše vjere.
Zato se svi možemo preispitati živimo li u svakidašnjem životu logiku križa. Prisjetimo se majčinske ljubavi - Prava majka znade probdjeti noći uz svoje dijete kako bi spasila njegov život. Umire sebi kako bi njezino dijete živjelo. Tu je i otac koji svojim žuljevitim rukama često puta prekovremeno zarađuje kruh za svoju obitelj samo kako bi svojoj djeci osigurao doličan život. Dakle, on umire da bi drugi živjeli. Ne samo to, čovjek je suočen s činjenicom zla. Zlo je u nama i oko nas stalno prisutno. Ljudska sebičnost je toliko jaka da je kadra drugoga uništiti i zgaziti, izmišljati nevjerojatne laži samo da sebi osigura i ono što je zamislila. Biti pošten među nepoštenima, biti velikodušan među sebičnjacima, biti moralan među pokvarenjacima - zaista nije lako. Takav čovjek će često puta doživljavati i prezir, omalovažavanje i izrugivanje, pa nije rijedak slučaj da takvog sredina odbaci i zato je neminovno da takav čovjek pati  i da je često puta žrtva tuđe zloće. Promatrajući Isusov život uočit ćemo da je to sudbina pravednika. Isus je tim putem pošao, on se nije nikada u životu mirio sa zlom. On ga je uvijek nastojao nadvladati dobrim. Nije se nikada sustezao govoriti istinu pa ni onda kada je vidio da će ga ta istina dovesti na križ. Činio je to iz ljubavi prema čovjeku da mu pokaže kojim putem mora ići da bi bio čovjek.  Biti Kristov učenik je mnogo više nego znati više vjerskih istina iz katekizma i dolaziti svake nedjelje na misu. Biti njegov učenik znači ići u životu njegovim putem, to znači uzeti križ svakidašnjeg svladavanja svoje sebičnosti, osvetljivosti, borbe protiv nepoštenja i laži gdje god se ona pojavila,  nesebičnosti prema braći s kojima svaki dan živimo€¦ 'Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom', jer svi drugi putovi vode u propast prije ili kasnije, a prihvatimo li križ i ako budemo otvoreni njegovoj poruci, odjednom će nam se otvoriti oči i naučit ćemo pravilno ljubiti ljude, zaključio je mons. Bolobanić.
Pri  kraju misnog slavlja nazočnima se obratio župnik don Mario Matković i zahvalio predvoditelju ovog misnog slavlja na poticajnim i životnim riječima, kao i braći svećenicima koji su koncelebrirali. Zahvalio je Bogu na daru nove crkve koja danas slavi petu obljetnicu posvećenja te župljanima što su je zavoljeli kao svoju u tako velikom broju tijekom cijele godine. Na poseban način se zahvalio župama otoka Čiova koji su prihvatili ovo novo velebno zdanje kao svoje. Zahvalio je svim općinskim djelatnicima kao primjer dobre suradnje čiji je plod i ova nova crkva koja je promijenila razglednicu turističkog Okruga, kao i vlasti koja je donirala doradu postaja križnog puta. Naime, zahvalio je svima koji su svojim doprinosom uzveličali blagdan Uzvišenja sv. križa.