„Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije uvodi nas u otajstvo spasenja. Bog Otac predao nam je Mariju bez grijeha istočnoga začetu i svi smo dionici ove milosti, krštenje nas oslobađa ljage istočnoga grijeha“, kazao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodeći euharistijsko slavlje na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u subotu, 8. prosinca u kapeli Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu.

U suslavlju je sudjelovalo dvadesetak svećenika među kojima su bili: dubrovački biskup Mate Uzinić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, rektor CBS-a don Jure Bjeliš i odgojitelji bogoslova, dekan KBF-a u Splitu dr. don Alojzije Čondić i profesori. Svima njima nadbiskup Barišić je, na početku misnog slavlja, čestitao njihovu nebesku zaštitnicu, a potom je svoje pozdrave uputio i đakonima, franjevačkim bogoslovima, isusovačkim novacima, sjemeništarcima, studentima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i svim podupirateljima CBS-a.

Prigodnu homiliju održao je đakon don Ivan Zovko. Približio otajstvo Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije suprotstavljajući našu ljudsku nemogućnost i Božju svemogućnost koje je ostvarena u onome „Neka mi bude“ i time prelivena na svakog čovjeka. (Na kraju teksta možete pročitati cijelu homiliju)

Na kraju slavlja kojega je pjevanjem obogatio zbor bogoslova pod vodstvom vicerektora don Ivana Urlića, okupljenima se obratio rektor CBS-a u Splitu don Jure Bjeliš zahvalivši osobito propovjedniku što je posvjestio prisutnost Marijine milosti u povijesti spasenja. Naginjemo danas raznim stablima ali po jednom stablu - Kristovom križu otkupljenja - doći će spasenje svakom čovjeku, kazao je rektor Bjeliš. Nadbiskup je naglasio da je ova godina posebno plodna duhovnim zvanjima. Naime, u splitskoj bogosloviji sada se nalazi 47 bogoslova (od toga 12 đakona) od toga je 31 bogoslov Splitsko-makarske nadbiskupije, 7 Dubrovačke biskupije, 6 Šibenske biskupije, 2 Hvarske biskupije i 1 Zadarske nadbiskupije.

Dan prije, u petak 7. prosinca, Komorni zbor splitskih bogoslova pod ravnanjem mo don Ivana Urlića upriličio je koncert u bogoslovskoj kapeli. Izveli su napjeve iz gregorijanskog, ambrozijanskog, grkokatoličkog i karpatskog repetroara; skladbe Perosia, Pellizzaria, Vidakovića, Čurkovića i Marovića, te odabrana instrumentalna djela Vivaldia i Pachelbela. Praizveli su skladbu mo. don Šime Marovića za soliste, zbor i orgulje "U slavu Blažene Djevice Marije."

****************************************************************************************************************************************************************************************

Homilija đakona don Ivana Zovka

Poštovani oče nadbiskupe, cijenjeni župnici, profesori, djelatnici fakulteta, odgojitelji, braćo bogoslovi i sjemeništarci, dragi studenti! Sve Vas srdačno pozdravljam u ime Centralnog bogoslovnog sjemeništa okupljenih oko stola Gospodnjega kako bi smo proslavili našu nebesku zaštitnicu, Bezgrešnu Djevicu Mariju.

Čitanje iz Knjige postanka koje smo čuli donosi nam prizemnu, bolnu i vidljivu stvarnost ljudskog života bez Boga – stvarnost grijeha. Koliko mi god veličali čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja, što on uistinu i jest, svjedoci smo da je povijest ljudskog roda povijest grijeha. Koliko god to tjeskobno i tmurno zvučalo, od te istine ne možemo pobjeći. Istočni grijeh predstavlja ćudorednu nedovoljnost i samodostatnost svakog čovjeka koji na svijet dolazi kao član ljudskog roda. Svi smo mi svjesni da nismo onakvi kakvi bi mogli biti. Možda izvršavamo svoje dužnosti na što manje loš način, ali istina je da ih obavljamo: djelomično dobro, djelomično loše. Nerijetko se tješimo govoreći: „Ljudski je pogriješiti, činim što mogu.“ Upravo tada osjećamo da bi smo mogli i trebali više.

Tako povijest istinskog zajedništva Boga i onih koji su stvoreni na Njegovu sliku postaje povijest borbe čovjeka kao slike Božje protiv Boga. Od samih početaka čovjek želi graditi svoju autonomiju bez Boga. Autonomija je to koja se ostvaruje u čovjekovom zajedništvu sa stvorenom stvarnošću bez Boga u vremenu. Čovjek tako biva trajno u napasti vidjeti u Bogu onoga koji ga ograničava, štoviše svog suparnika. Kada pogledamo Izraelski narod možemo vidjeti kako je u njemu, više nego u ijednom drugom narodu, živjela želja za cjelokupnom promjenom svjetskog stanja, želja za kraljevstvom u kojem bi konačno sve bilo dobro. Lako je uočiti kako starozavjetni čovjek uviđa da i najbolja nastojanja da čini dobro, nisu dovoljna. Iz te činjenice čovjek biva svjestan da svojim snagama ne može sve. Bog sam bi trebao sići i preobraziti ovaj svijet i samog čovjeka.

Kenoza je ostvarena. „ K jednoj poniznoj djevici, i pravoj Božjoj službenici.“ Marija je u ime čitavog ljudskog roda izgovorila punu i neoslabljenu riječ pristanka te je Božja Riječ našla mjesto u kojem će se nastaniti na zemlji. Nastanilo se u jednom Da bez ikakvih ograničenja i uvjeta, bez onoga „Da, ali..“, „Da, ako..“, „Da, pod uvjetom da…“, „Da, vidjet ćemo..“. Bog stvara jedno otvoreno ljudsko srce u koje On ulazi da bi je mogao sa sobom uzeti u svoje djelo spasenja. Bog zna da to Marijino srce neće u nekom izvjesnom trenutku zastati i reći „do ovdje smo došli i dalje ne mogu.“ Srce je to od kojega se sve može tražiti, koje se može zauzeti i koje uvijek jednakom snagom svog Da ide naprijed.

Taj put Marijina pristanka i prihvaćanja obilježen je radosnim rođenjem Spasitelja svijeta, ali i križem, noći napuštenosti, sloma, uvijek istom poniznošću i istom odvažnošću služenja djelu spasenja čiji smisao je pod križem i na Veliku Subotu potpuno nerazumljiv. U Marijinom odgovoru „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi“ ne postoje granice raspoloživosti, ali to nije neko nadnaravno ljudsko djelo. Za taj odgovor potrebna je otvorenost Duhu Svetomu i autentična poniznost, poniznost koja je potpuno i originalno ljudsko obilježje koje se nalazilo i nalazi u Božjem promislu spasenja. U Mariji vidimo kako prepreka istočnog grijeha doista biva besmislena i da nema nikakve učinkovitosti. Marija je jasan primjer iskonskog Božjeg plana s čovjekom i cjelokupnim ljudskim rodom.

U Poslanici Efežanima čuli smo kako nas je Bog u sebi izabrao prije postanka svijet da budemo sveti i neporočni pred njim. Bog je začetnik svijeta u kojem je iz svoje neizmjerne ljubavi čovjeka stvorio na svoju sliku da bude u zajedništvu s Njime. Nije ga Bog stvorio da počini grijeh. Eva je slobodnim pristankom, istina pod utjecajem Zavodnika, odbacila svoju privrženost Bogu. Marija, nova Eva je slobodno i ponizno u cijelosti svoje biće predala Bogu. U Mariji tako najjasnije odsjeva ono što je Bog zamislio s čovjekom. Marija tako postaje početak boljeg svijeta, prva od otkupljenog čovječanstva koje je u punini obasjano i obilježeno novim odnosima, prema Bogu i prema čovjeku. S Marijom tako počinje nova povijest, povijest spasenja, povijest koja je slobodna od ljudskih izopačenosti i dominacija. Ako je Marija bez grijeha začeta mogla biti ponizna službenica Gospodnja, koliko se više mi trebamo moliti za dar poniznosti kako bi probudili kajanje za tolike počinjene grijehe.

Kada je papa Pio IX. na današnji dan 1854. godine proglasio dogmu Marijinog bezgrešnog začeća opisao je Mariju kao onu koja je (citiram) u prvom trenutku svog začeća bila osobitom Božjom milošću i povlasticom, zbog predviđanja zasluga Krista Isusa Spasitelja ljudskog roda, od svake ljage istočnog grijeha sačuvana netaknuta. Marija je ta koja u sebi sažima otajstvo poziva i zvanja kojega je Bog uputio čovjeku te je ona, milošću Božjom, ostvarila iskonski Božji plan za čovjeka, a to je čovjek uspravna pogleda, pogleda usmjerena k nebu te pogleda otvorena drugima. Čovjek je to koji više ne puzi po zemlji poput zmije i završava u grobu.

Danas smo u vremenu u kojem kao da se ne trpi bezgrešnost, proglašava ju se bezvrijednom pričom za nadobudne i naivne kršćane. A upravo bezgrešnost predstavlja izvorni Božji naum s čovjekom te ona jedina osigurava budućnost svega ljudskog roda. U Mariji smo upoznali što to znači bezgrešnost i vidjeli ideal koji nas potiče na nasljedovanje. U Njoj na najjasniji način vidimo kako se ljudska narav živi na božanski način, kao dar za bližnje.

Marija je puna milosti. Milost dolazi isključivo od Boga. Marija je bila ljudska osoba poput svih nas. Ali ona je jedina koja nikada nije odbila Milost. Ona ne polaže sebično za sebe pravo na primljenu milost, niti je upotrebljava za sebe kao što to mi običavamo. Marija čini s milošću upravo ono što milost želi i ono što je smisao milosti: daruje se i prenosi. Bezgrešna Djevica Marija nije za nas danas nepokretna slika bez duše, kruta ikona, koja je izdignuta iznad ljudskog vrtloga. Ona je ona koja cijelu ljudsku stvarnost prožima i suobličava u smislu svoga Sina koji želi uvijek iznova dublji odnos s čovjekom. Marija koja ništa ne želi za sebe, koja je ogledalo istinske poniznosti, za nas predstavlja onu koju trebamo uvijek iznova proučavati i na njezinom se primjeru nadahnjivati.

U današnjem svijetu kada je prisutna borba ljudi za prva mjesta nerijetko pod svaku cijenu, ne birajući sredstva, bučno i gazeći preko sviju koji nam se nađu na putu, Marija nas uči da se s malo riječi, poniznom i iskrenom vjerom u Boga može postati svet i tako suobličiti Kristu na izvanredan način. Marija je ta koja ne polaže sebično na sebe primljenu milost, jer otkupljenje je vidljivo samo u onima koji poput Marije niti jedan dio vlastitog bića, života i osobne volje nisu rezervirali samo za sebe. Čovjek u cjelovitom predanju sebe Bogu postaje uistinu Njegovo dijete, ne kao lutka u rukama Svevišnjega, već posve slobodan su-kreator u poslanju spasenja.

Proglasivši dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije Crkva vjeruje da postoji izlaz iz vrtloga grijeha i smrti koji je prisutan u ovom svijetu. Crkva ne stvara taj izlaz, već ga otkriva u Kristu po Mariji gdje je već objavljen. Crkva kao zajednica živih vjernika u Bezgrešnoj očituje cilj i nastojanje svakog njenog uda, svakog vjernika koji je ugrađen u Kristovo tijelo. Onaj koji istinski ispovijeda vjeru u Bezgrešno začeće zna da je otkupljen te da je bezuvjetno ljubljen. Takav vjernik neće ostati zatvoren u samoga sebe i misliti kako će svojim snagama zadobiti konačni identitet. Takav vjernik svjestan je ljepote svoga stvorenja, ali povrh svega svjestan je i svoje neostvarenosti i besmislenosti bez Boga. Takav vjernik zahvaljujući Otajstvu Bezgrešnog začeća spoznao je temeljnu istinu da nije dovoljno poput zmije govoriti o Bogu, već je potrebno govoriti s Bogom kako bi uistinu živio.

Crkva koju čine takvi vjernici u ovom današnjem pluralnom svijetu mjesto je gdje se ostvaruju novi odnosi, odnosi ljubavi. Crkva poput Marije želi biti djelotvorno prisutna u ovome svijetu, prvenstveno po svjedočanstvu onih koji vjeruju da je i njih Bog zamilovao u Ljubljenome. Takva Crkva je Crkva mira nasuprot ratovima, Crkva dobrote nasuprot mržnji koju susreće i nadasve Crkva nade koja se suprotstavlja svim beznađima ovoga svijeta.

Marijin Da, bez ikakvih uvjeta i pouzdanja u nesigurnosti, u takvoj Crkvi ima neizbježno mjesto jer predstavlja mjesto najizvrisnijega očitovanja Kristova spasenja koji prodire u ovaj naš svijet koji je obilježen grijehom, tamom i smrću. Marija je glas i Marija je život koji svjedoči: Tako nije trebalo biti. Nažalost ili pak na sreću realnost grijeha objavilo je neizmjernu Božju ljubav prema nama. Postoji samo jedna istinska stvarnost, a to je povijest spasenja koju neprestano podupire Božja milosrdna ljubav.

Vjernik koji svojim životom ispovijeda vjeru u Kristovo otkupljenje nezamjenjivi je kamen u mozaiku Kristova spasenjskog djela. Vjernik koji u Mariji i s Marijom slijedi primjer bezuvjetne poniznosti i poslušnosti Božjoj riječi itekako ima razloga i smisla biti i ostati Božja slika u ovoj suznoj dolini na zemlji.

Zaključujem, molitvom fra Bonaventure Dude napisanom pred više od trideset godina:

„Što Bog u Mariji učini i bez nje, i s nama želi učiniti po našem zalaganju. Dakako, i uz njezin uzor i zagovor.

Što njoj bijaše darovano na početku postojanja, u času začeća, nama Bog – na svoj način – može darovati na svršetku, kad se za nebo rodimo.

Njoj bez borbe, ali ne bez tegobe. Nama – i uz borbe i uz tegobe.

No, i njoj i nama – po velikoj milosti i raspetoj ljubavi Gospodina našeg Isusa Krista.“