U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM u Zaostrogu splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, u petak, 26. kolovoza služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Srećka Vekića, koji je preminuo u Zaostrogu u srijedu, 24. kolovoza 2016., u 79. godini života, 62. redovništva i 53. svećeništva. Na oproštaju su bili vikar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Ante Udovičić, kolega i umirovljeni profesor fra Stjepan Čovo, zaostroški gvardijan fra Branko Brnas, generalni vikar hvarske biskupije don Stanko Jerčić i još 92 fratra-svećenika te franjevački bogoslovi. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Srećka. Pjevanje je predvodio Župni zbor iz župe Sv. Ilije u Metkoviću pod ravnanjem Roka Veraje, a za orguljama je svirala Ivana Petrov.

Sprovodne obrede, nakon mise zadušnice, na samostanskom groblju u Zaostrogu za pok. fra Srećka predvodio je gvardijan fra Branko Brnas.

Nadbiskup Barišić je na početku mise zadušnice izrazio sućut braći i sestrama, rodbini, vikaru Provincije i braći franjevcima i svim vjernicima koji su poznavali pok. fra Srećka. Pozvao je vjernike da pokojnika prate k milosrdnoj ljubavi Božjoj.

Na početku je propovijedi mons. Barišić naglasio da smo stvoreni za život, a Bog je izvor života. Međutim, u tu stvarnost života ušla je smrt koja je neizbježna za nas, ali nije tragična. Sv. Franjo je smrt nazivao „sestrica smrt“ te je shvatio smrt kao puninu uskrsne dimenzije, kazao je nadbiskup naglasivši da su tu dimenziju ljubavi i pažnje osobito pokazivale sestre prema pok. fra Srećku. U tom pogledu posebnu ulogu imaju i medicinske sestre koje nam pomažu u prijelazu iz ove stvarnosti u stvarnost s Gospodinom. Nama je teško shvatiti, nastavio je mons. Barišić, kada i kako se događa taj prijelaz o kojem lijepo govori sv. Bonaventura koji kaže da je Krist „put i vrata“ toga prijelaza. Krist je ostvario prijelaz i pobijedio ljudsku ograničenost. U Kristu i mi pobjeđujemo jer se to događa po milosti, a ne kroz neke studije. To je tajna koju izražavamo vjerom i vjera je ta koja nas drži budnima i otvorenima za ovaj susret prijelaza iz smrti u život. Osvrnuvši se na evanđeoski tekst, koji govori o budnosti i otvorenosti, naglasio je da on otkriva dar milosnog spasenja po Isusu Kristu, koji je povjerio samoga sebe po svećeniku i po njemu nas s povjerenjem postavlja u svojoj kući da budemo domaćini. Fra Srećko je živio tu vjeru povjerenja. Bio je domaćin u tri (nad)biskupije: splitsko-makarska, šibenska i hvarska, fratar s malim ulogama, ali velikoga duha požrtvovnosti i služenja. Njegova altruistična ljubav bila je prožeta ljudskošću, služenjem i požrtvovnošću, a time je ostavio primjer pravoga domaćina i bio odraz milosnog lica Kristova, naglasio je nadbiskup Barišić pomolivši se da pokojnog fra Srećka milosrđe Božje prepozna i da ga kao domaćina primi u puninu života.

Kao svećenik i redovnik fra Srećko je vršio slijedeće pastoralne i redovničke službe: Od 1964. do 1968. bio je župnik župe Dubravice. Od 1968. do 1971., kao župnik poslužuje župu Lećevica, nakon čega postaje župnikom Promine, u kojoj ostaje do 1982. godine. Nakon Promine, nova postaja njegova života bila je Sumartin na o. Braču, gdje u istoimenom franjevačkom samostanu preuzima službu gvardijana i župnika. U Sumartinu fra Srećko ostaje dvanaest godina (od 1982. do 1994.). Početkom Domovinskog rata, u samostan na Sumartin, prispjeli su i prognani novaci s Visovca sa svojim odgojiteljima. Fra Srećko se u tom napetom razdoblju izrazito dobro snašao i kao domaćin i kao onaj koji je svojom vedrinom rastjerivao tamne oblake briga i nevolja. Nakon Sumartina fra Srećko se preseljava u župu Igrane/Drašnice, gdje će praktično ostati do svoga umirovljenja 2012. godine. Kroz to je razdoblje fra Srećko obnašao i službe vikara i ekonoma samostana u Živogošću. Zadnje četiri godine svoga života, proveo je u samostanu u Zaostrogu, živeći u miru i prijateljstvu sa svom braćom. Kroz to je vrijeme često posjećivao braću svećenike, posebno svoje živuće kolege, naglasio je vikar Provincije Udovičić dodavši da se fra Srećko svakom susretu s njima i sa svakim fratrom. On je u dubini svoje duše imao nešto iskonsko fratarsko, nešto djetinje i nepatvoreno.