Na splitskom gradskom groblju Lovrinac u ponedjeljak 18. svibnja pokopana je s. M. Berhmana Rozarija Nazor  školska sestra franjevka  preminula 14. svibnja  u devedeset i prvoj godini života i sedamdeset i prvoj godini redovničkog života. Pogrebne obrede  u kapeli groblja vodio je don Tomislav Ćubelić katedralni župnik, a na samom groblju Mate Uzinić dubrovački biskup. Na posljednjem ispraćaju  uz nazočnost velikog broja sestara  riječi zahvale s. Berhmani  za dugogodišnji rad u zajednici u kojoj je živjela uputila je provincijalna predstojnica  s. Leonka Bošnjak Čovo.  Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Govoreći o s. Berhmani nadbiskup Barišić zahvalio joj je što je njegov ulazak u sjemenište ulazak mnogih mladića šezdesetih godina prošlog stoljeća učinila lakšim i podnošljivijim. Podsjetio je da je to bilo vrijeme ponovnog otvaranja splitskog sjemeništa koje ga su prethodne vlasti nasilno zatvorile. Velikom broju mladih ljudi na skučenom prostoru tadašnjeg sjemeništa i sjemeništarcima kojima su bila oduzet sva prava i koji su bili etiketirani od strane društva trebalo je organizirati školovanje i život. Među profesorima posebno su zapazili s. Berhmanu koja je tada bila profesorica u biskupskoj sjemenišnoj gimnaziji u Splitu i koja ih je dočekala i pratila kroz njihovo obrazovanje majčinskom brigom. Podsjetio je kako je s. Berhmana  imala izrazito dobro pamćenje osoba, događaja i datuma. S lakoćom je pristupala ljudima i sklapala dugotrajna poznanstva i prijateljstva. Uz sestre svoje zajednice bila je povezana i s brojnim sestrama drugih zajednica, no posebno su joj na srcu bili njezini đaci, nadasve oni koji su postali svećenici, a danas je među njima i nekoliko biskupa. Nadbiskup je istaknuo kako bi se svakom njihovom posjetu veoma radovala i brižno se raspitivala o životu svakog pojedinog. Na kraju zahvalio je zajednici školskih sestara koja je iznjedrila takvu osobu, koja je bila ne samo osoba zajednice nego i osoba Crkve i osoba koja je proširivala te granice.

Biranim riječima od pokojnice se oprostio i don Tomislav Ćubelić koji je kazao kako je s. Berhmana kod ljudi prepoznavala i isticala vrijedne, pozitivne, lijepe strane ljudske osobe, a kao profesorica kako je unosila ravnotežu u životne prostore gimnazijski dana generacijama učenika.

S. Berhmana Rozarija Nazor rodila se 30. rujna 1925. godine u Jesenicama kod Splita, od oca Petra i majke Marije rođ. Nazor. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, upisala se u Žensku realnu gimnaziju u Splitu. Potom je primljena u Zavod školskih sestara na Lovretu, najprije kao gojenica a onda kao kandidatkinja. Nakon položenih prvih redovničkih zavjeta poslana je na studij gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1946. godine upisuje studij povijesti južnoslavenske književnosti i francuskoga jezika, te hrvatski jezik i hrvatsku povijest. Po završetku studija 1951. godine vraća se u Split.

Tijekom nekoliko godina bila je vratarica u samostanu na Lovretu, nakon čega je jednu školsku godinu bila prefekta u slovenskom internatu kod školskih sestara u Celovcu. Po povratku u Split nekoliko je godina imala brigu za kandidatkinje. Godine 1961. na molbu katedralnog župnika don Pavla Žanića, kasnije biskupa mostarskoga, a s dopuštenjem vrhovne predstojnice s. Tereze Vidan i dekretom Biskupskog ordinarijata, imenovana je vjeroučiteljicom djece u župi sv. Duje. Od godine 1963., na molbu biskupa mons. Frane Franića, profesorica je u biskupskoj sjemenišnoj gimnaziji u Splitu. U sklopu gimnazije bio je osnovan i Odsjek za redovnice, kojem je inicijatorica bila upravo s. Berhmana. U gimnaziji je predavala, s jednim prekidom, sedamnaest školskih godina hrvatski jezik, a neko vrijeme i francuski te jednu školsku godinu i njemački jezik. Nakon što je jedan mandat bila zamjenica provincijalne predstojnice, na redovitom Provincijalnom kapitulu 1975. godine s. Berhmana je izabrana za provincijalnu predstojnicu. Po završetku te službe 1981. godine odlazi u kuću zajednice gdje je obnašala i službu kućne predstojnice. S velikim zadovoljstvom s. Berhmana je poučavala i izvan škole. U samostanu je davala satove jezikČ? vanjskim đacima. Neko vrijeme bila je katehistkinja u višim razredima osnove škole u župi sv. Roka. Godine 1992. ponovno se vraća u provincijalnu kuću na Lovret, gdje ostaje do konca svoga života. S velikim zadovoljstvom poučavala je sve koji su to od nje zatražili, prevodila je, lektorirala razne tekstove, osobito svećenicima župnicima njezinim nekadašnjim đacima.

S. Berhmana je s izrazitom zahvalnošću primila dar studija, jer je studiranje redovnica u to vrijeme bila prava rijetkost. Dugo je bila jedina fakultetski obrazovana sestra u zajednici, te se na svaki način trudila zahvalno uzvratiti zajednici za taj dar, osobito pisanom riječju. Svesrdno se zauzela da se življena povijest Provincije ne prepusti zaboravu pa je napisala prvu knjigu povijesti Provincije pod naslovom "Lovretske sestre" . Iz zahvalnosti prema svim sestrama koje su svoj život i rad, molitvu i žrtvu, vjernost i ljubav ugradile u temelje zajednice, sabrala je njihove životopise i 1997. godine oblikovala prvu knjigu nekrologa svih do tada preminulih sestara pod naslovom Put u svjetlo. U vrijeme kad se u redovničkim zajednicama počelo razmišljati o izdavanju provincijskih glasila s. Berhmana se za to zdušno zauzimala te su u Provinciji, među prvima, počeli izlaziti "Odjeci iz života Provincije". S. Berhmana je bila prva i dugogodišnja urednica, ustrajna poticateljica sestara za pisanje priloga te čitanje "Odjeka". Na taj način zauzimala se za međusobno upoznavanje sestara i života pojedinih zajednica te intenzivnije življenje s cijelom Provincijom.

Niz godina s osobitom je radošću, pripravnice za redovnički život, u novicijatu poučavala povijest Provincije i Družbe. Sa slovenskoga jezika prevela je na hrvatski jezik sjećanja s. Hedvike Puntar na utemeljiteljicu  Družbe Tragom majke Margarete Pucher.