U petak 19. lipnja u župi sv. Petra u Novim Selima n/C, na posljednji počinak ispraćen je don Tomislav Brečić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Misu zadušnicu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s mostarskim biskupom mons. Ratkom Perićem, don Miroslavom Vidovićem generalnim vikarom i don Antom Nediljkom Ančićem pastoralnim vikarom Splitsko makarske nadbiskupije. Od don Tomislava oprostili su se bogoslovi, redovnici i redovnice, obitelj, prijatelji  i župljani rodnog mu Vida,  mnogobrojni župljani Novih Sela u kojima je služio i više od 150 svećenika.

"Ima trenutaka kad je šutnja jača od riječi osobito se to odnosi na našu ljudsku riječ. Ovo je takav trenutak susreta smrti  kada se opraštamo od dragih i nama poznatih osoba. I ljudska riječ ima svoje mjesto, ona želi bit izraz solidarnosti sućuti,  želi ohrabriti i opet prelazi u šutnju, no ima jedna riječ koja je jača od šutnje a to je Riječ života. Opraštamo se od don Tomislava tom istom riječju s kojom se on toliko puta susretao u svojoj službi župnika u sredinama u kojima je služio", kazao je nadbiskup izražavajući sućut rodbini, prijateljima i župljanima rodne župe i  župa u kojim je don Tomislav djelovao i koji su ga došli u velikom broju ispratiti. Naglasio je kako je ova misa zadušnica ujedno i zahvala za život don Tomislava koji ga je po služenju euharistijskoj žrtvi prikazao na slavu Božju.

" Njegova svećenička, pastirska služba bila je usmjerena prema svakom čovjeku da ne bi koga izgubio jer Otac želi svakoga spasiti. Volja Božja dotaknula je don Tomislava u ono teško vrijeme kada je vjera napadana i kada je bila svedena na osjećaje, religiozne potrebe kada je bila odijeljena od javnosti. Tu vjeru i volju Božju don Tomislav je živio u obitelji i župnoj zajednici i to je bio most koji ga je povezivao sa stvarnošću i škole i društva , kazao je u prigodnoj homiliji nadbiskup Barišić. Naglasio da je Radosna vijest zahvatila njegov život i on joj ga je potpuno predao da bude njezin glasnik, svjedok i koju je kroz  godine svoga svećeništva radosno širio. " Rijetko je bilo susresti takvog čovjeka kompletnog sa mnogim talentima, sposobnostima i mogućnostima, no njegov intimni izbor je bio djelovanje u malim sredinama,  župama. Mnogima možda to nerazumljivo, no don Tomislav suživio se s malim čovjekom i njegovim teškim svakodnevnim životom. Dijelio je s njima njihove radosti, žalosti i smatrao je da u tome izvršava volju Božju", istaknuo je nadbiskup. U nastavku je dodao kako nitko nije savršen sa ograničenjima, pogreškama i nedosljednostima, no "svoje poteškoće, nerazumijevanja, to je sve don Tomislav pokušao ugraditi u svoj posao, poslanje i to ga nije ograničavalo da svaki dan nadahnut pashom prelaska Kristova iz smrti u život on to pretvara u novo ohrabrenje služenja braći i sestrama". Gospodinu je služio sa svojim križem jer ga zdravlje nije služilo, no bolest je od njega učinila još prikladnijim oruđem Božje volje i darom u svojoj sredini. Njegov život bio je obilježen i obiteljskim tragedijama jer izgubio je vrlo rano više članova mnogobrojne obitelji i sve to bilo je bolno i učinilo je da don Tomislava sazrije duhovno i ljudski i postane još dublji bolje razumijevajući ovu stvarnost življenja, kazo je nadbiskup.  "Vjerujem da će te Gospodin znati prepoznati da si ti njegov svećenik. Neka ti on bude vječna nagrada. Neka te primi kao svog slugu u dom svoje ljubavi koja ne poznaje smrti", zaključio je nadbiskup Barišić.
Na kraju misnoga slavlja pastoralni vikar don Nediljko Ante Ančić ukratko je prikazao život i rad pokojnika.
Don Tomislav Brečić rođen je 24. kolovoza 1944. u Vidu. Njegovi su se roditelji poslije iz Vida preselila u Metković. Otac Mirko i majka Matija rođ. Volarević imali su šestero djece, dvije kćerke i četiri sina. Bila je to pobožna kršćanska obitelj u čijem je ozračju  moglo niknuti svećeničko zvanje.

Tomislav je kao đak  u Metkoviću, gdje je pohađao osmogodišnju školu, bio ministrant. Često je prije nastave odlazio u župnu crkvu sv. Ilije i ministrirao na jutarnjoj misi. Klica zvanja što ju je Bog stavio u njegovo srce našla je u njemu plodno tlo, rasla je i razvijala se. Po završetku osmoljetke u ljeto  1959. prijavio se kao svećenički kandidat u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu.

Ondašnje su komunističke vlasti nakon montiranog sudskog postupka 1956. zabranile rad crkvenih  školskih ustanova Splitskog sjemeništa i Bogoslovije, a njihove prostore privremeno oduzele. Za to vrijeme silnog političkog pritiska i velikih neprilika kojima je bila izložena naša mjesna Crkvu  biskup Frane Franić je morao svoje sjemeništarce i bogoslove slati u druge biskupije u Hrvatskoj.

Tako je Tomislav sa skupinom tadašnjih splitskih đaka sjemeništaraca primljen u Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Tu se našao među gotovo četiri stotine sjemeništaraca svojih vršnjaka iz raznih hrvatskih krajeva, završio gimnazijsko školovanje i položio ispit zrelosti.

Poslije mature pozvan je u vojsku. Zapalo ga je kao i mnoge ondašnje bogoslove služiti najprije u Petrovcu na Mlavi, a potom nakon prekomande u Valjevu. Po odsluženju vojnog roka godine 1964. javlja se u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu koje je ponovno bilo jednim dijelom otvoreno i upisuje filozofsko-teološki studij na Teologiji u Splitu, današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Među bogoslovima svoje generacije osobito se isticao u nogometnim vještinama pa je čak iz uprave Hajduka dobivao ponude da se angažira u tom klubu, što je on odbio. Bogoslovne studije i svećeničku formaciju završio je u ljeto 1969. kada ga je biskup Ivo Gugić s još dvojicom kolega na sv. Petra 29. lipnja u crkvi sv. Križa u Splitu zaredio za svećenika. Mladu misu je slavio u svojoj župi Vidu.

Kao mladomisniku nadbiskup Frane Franić mu najprije povjerava upravu župa Borovci i Nova Sela. Nakon dvije godine premješten je i imenovan upraviteljem župe Poljica Vrgorska (1971.-1978), gdje ostaje sedam godina. Poslije toga dolazi za župnika u Grabovac. Toj će župi dati najbolje i najplodnije godine svojega svećeničkog života i rada i u njoj najduže ostati.

Povrh župničkih zadaća na poučavanju, duhovnoj izgradnji i posvećivanju vjernika ovdje je iskazao osobito svoju graditeljsku sklonost i sposobnost. Obnovio je unutrašnjost crkve i crkveni krov, na mjestu ruševne stare župne kuće iz temelja je sagradio i uredio novi župni stan s popratnim sadržajima. Župljani ga zacijelo pamte kao velikoga radnika koji je  s lopatom i kombinezonom predvodio sve te akcije u župi. Bio je vedre naravi i dobra srca, volio se šaliti. Ali u duhovnim stvarima ostao  je principijelan i zahtjevan.

Zbog zdravstvenih poremećaja i problema sa srcem u ljeto godine 2000. dano mu je bolovanje u trajanju od godine dana. Kroz to vrijeme stanovao je kod kolege don Mirka Skejića u Dicmu, liječio se i obavljao različite pretrage, pomažući župniku koliko su mu snage dopuštale. Kako mu je zdravstveno stanje bilo narušeno.

Po isteku bolovanja zamolio je da mu se zbog narušenog zdravlja dodijeli neka manja župa u kojoj će pastoralno djelovati. Tako je godinu dana obnašao službu župnika  župe Dubrava i ekskurzora Sitna Gornjeg, a nakon toga je 2002. imenovan župnikom Novih sela  n/C gdje je ostao do kraja svojega života.

Prije pet godina zbog srčanih tegoba morao se podvrgnuti operaciji i ugraditi premosnice. Imao je volju za život i borio se sa svojim zdravstvenim ograničenjima ali nije napuštao svoju župu Nova Sela ni onda  kad  mu se prije nekoliko mjeseci  stanje nakratko pogoršao. U ovoj župi, među svojim vjernicima  odlučio u svećeničkoj grobnici pokopati.

Prije desetak dna doživio je moždani udar te je prebačen u Klinički bolnički centar Firule u Splitu gdje je 17. lipnja u popodnevnim satima preminuo u 71. godini života i 46. svećeništva.

Isus Krist vječni i jedincati svećenik pozvao je don Tomislava u svoju službu. Neka ga sada na kraju njegova zemaljskog puta primi k sebi i učini dionikom života vječnoga u nebu.

Opraštajući se od don Tomislava mostarski biskup Ratko Perić prisjetio se njihovog zajedničkog  boravka i pohađanja Nadbiskupijske klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu. Don Ante Delić biranim i vrlo emotivnim riječima oprostio se od don Tomislava i kao prijatelja i kao subrata. U ime župljana od pokojnika se oprostio Mate Čulić.