U župnoj i samostanskoj crkvi sv. Josipa, Zaručnika BDM, franjevci trećoredci na splitskom Sukoišanu svečano su, u subotu 19. Ožujka, proslavili blagdan nebeskog patrona svog samostana i zaštitnika cijele katoličke Crkve, ali i hrvatskog naroa.

Naime, blagdan svetoga Josipa u Splitu se slavi više od sedamdeset godina, budući da su franjevci trećoreci u Split došli davne 1939. godine, i to na Sukoišan, gdje su kupili jednu obiteljsku kuću i pretvorili je u samostan posvećen ovom svecu. Početkom siječnja 1947. godine na blagdan sv. Obitelji koji se u ono vrijeme slavio u siječnju, osnovana je župa sv. Obitelji i povjerena je franjevcima trećoredcima, a kapela sv. Josipa služila je kao župna crkva. Pobožnost prema sv. Josipu u Dalmaciji jako je raširena, te još sredinom veljače brojni vjernici započinju s pripravom za ovaj blagdan moleći tridesetodnevnicu, a brojni Splićani, kao i hodočasnici iz Kaštela i Solina pohodili su tih dana u Sukoišan. Nakon tridesetodnevne pobožnost svetomu Josipu koju su vjernici molili pola sata prije večernje svete mise, blagdan je proslavljen večernjim euharistijskim slavljem koje je predslavio fra Ivica Jurić,OFM, odgojitelj franjevačkih bogoslova na splitskom Trsteniku. U koncelebraciji su bili domaći župnik fra Ivica Martinović, župnik crkve sv. Antuna na Poljudu fra Frane Delić, te domaći župni vikar fra Hrvoje Perković i fra Andrija Štajduhar. Svečano misno slavlje popraćeno je pjevanjem mješovitog župnog zbora uz orguljašku pratnju s. Kustijane Čapele.

Fotografije: Ivica Luetić

U propovijedi fra Ivica Jurić je osvijetlio lik sv. Josipa, tesara zaljubljenog u svoju zaručnicu, mladu djevojku imenom Marija. Pojasnio je da je Josip po zarukama pravno postao njezin muž, a ona njegova žena, a tada je bio običaj da zaručnica nakon zaruka jer je redovito bila jako mlada, ostane još barem godinu dana u kući svojih roditelja prije nego stupi u brak s zaručnikom. Tako je i Marija učinila. „Međutim u tom vremenu zaruka Marija zatrudni po Duhu Svetom, a Josipova reakcija je normalna. On je zatečen, iznenađen te iako duboko uvjeren u Marijinu nevinost, ne može nikako shvatiti njezinu trudnoću. Josip se, dakle, prestrašio tako zahtjevne zadaće - da njegova žena rodi Spasitelja i da mu on bude odgajatelj. Tko se ne bi prestrašio pred tom zadaćom, pred tom dubokom tajnom? Ta tko je ikada čuo da je žena rodila Boga? Ili tko bi sebe smatrao prikladnim da bude odgajatelj Božjeg sina i samog Boga? Strah je, dakle, bio sasvim opravdan“, istaknuo je. Fra Ivica je zatim naglasio da je Josip prihvatio taj Božji plan ni sam ne znajući što će Bog sve od njega tražiti. „Josip je bio posve jednostavan čovjek, radnik, tesar komu je po Božjem planu palo u dio da bude odgajatelj Božjeg sina. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. On je velik po predanosti svojoj obitelji i poslu, ali nadasve po vršenju Božje volje, koja je uistinu u njegovu slučaju bila teško shvatljiva“. Propovjednik je zatim upitao sve prisutne je li nama jasna i prihvatljiva Božja volja za nas i ustvrdio da Božja volja nije patnja nego oslobođenje od nje, da nije bolest nego zdravlje, da nije ropstvo nego sloboda. To što ipak postoji i patnja, i bolest i različite vrste ropstva i ovisnosti rezultat je naše ograničenosti i krhkosti našeg zdravlja i dobrote. „Stoga, dragi brate i sestro, odvaži se poput sv. Josipa vjerovati Bogu do kraja. Ne boj se činiti dobro i boriti se za istinu, pravdu, za dobro svoje i dobro drugoga. Uvijek se isplati činiti dobro. Tvoja će borba biti posvećena. Tvoja će žrtva biti nagrađena. Ne traži od Gospodina drugi križ, već samo snagu da ga možeš s vjerom nositi“, zaključio je na kraju fra Ivica Jurić.