U splitskom samostanu Gospe od Zdravlja u nedjelju 13. ožujka održana je preduskrsna duhovna obnova za redovnice grada Splita i okolice. Biskupski delegat za redovnice fra Petar Lubina nakon pozdrava uveo je preko 150 okupljenih sestara u Službu riječi ističući kako je "u vremenu u kojem živimo sve manje razumijevanja, dobrote, ljubavi i milosrđa, pa je zato sve više zavisti, nerazumijevanje, mržnje i nemilosrđa koji unose strah, nemir i beznađe".

Pojasnio je da se zato "obitelji sve više zatvaraju bračnom zajedništvu jednog muškarca i jedne žene kao i rađanju, i postaju sve nemilosrdnije prema svojoj djeci, pa je sve više izranjene djece i mladih. Ako želimo i dalje biti djelotvoran znak Božjeg djelovanja u Crkvi i svijetu, normalno je da sve više odbačenih traži nas i očekuje da ih prihvatimo, da postanemo uho onima koje drugi ne žele saslušati, da razumijemo one koje drugi neće da razumiju, da pokažemo ljubav onima koji nisu ljubljeni, da budemo savjetnici onima koji zdvajaju, učitelji neukima, upućivači na pravi put grješnicima, utjeha žalosnima, oproštenje uvrijeđenima... Da bismo to uspjeli, tijekom Jubileja milosrđa pozvani smo najprije zaživjeti ispravan odnos prema Bogu i osjetiti njegovu dobrotu i ljubav".

Nakon Službe riječi prigodno razmatranje na temu "Ne plačite nada mnom!" (Lk 23, 28) održala je dr. s. Miljenka Grgić, splitska služavka Malog Isusa. Počela je povezujući Lukin evanđeoski tekst s 5. korizmenom nedjeljom poznatom u puku kao Gluha nedjelja. Preko primjera pobožnosti križnog puta, Gospina plača i sličnih, posebno onih vezanih uz muku Isusovu, na koje smo često navezani osjećajem, uvela je u problematiku zdrave kršćanske duhovnosti. Istaknula je kako smo redovito usmjereni na osjećaje i svoje suosjećanje s Isusom koji podnosi muku i Marijom koja u njoj sudjeluje, a ne na duhovnosti: da živimo ono što vjerujemo, da učimo od Isusa i Marije kako se muka podnosi i njih nasljedujemo. Osvrnuvši se pritom na starozavjetnu zabranu pravljenja kipova i slika, objasnila je njezin smisao i Božju volju tom zapovijeđu kako se ne treba zadržavati na slikama i kipovima, na onomu što osjećamo i vidimo nego na duhovnosti. Raščlanjujući zatim Lukin evanđeoski tekst (23, 26-31) rečenicu po rečenicu, a dijelove i riječ po riječ, zaustavila se na značenju i smisla Isusovih riječi jeruzalemskim ženama, da ne plaču nad njim nego nad sobom i djecom svojom. Žene nisu ubrojene među "silno mnoštvo svijeta" koje je za Isusom išlo, što znači da su to bili muškarci i žene koji su stajali uz vjerske i narodne vođe koji su se Isusu usprotivili, nego su bile one koje su se njima usprotivile i pošle za Isusom, što znači da su Isusa podržale. Poručujući im da ne plaču nad njim nego nad sobom i djecom svojom, znači da hoće da one nastave njegovu zadaću, spašavati svijet, dovoditi ga Bogu, za nj umirati. Primijenila je to Isusovo poslanje na nazočne redovnice, Bogu posvećene, koje su jednako tako ostavile svijet i Bogu se posvetile, primjećujući da je i njihova zadaća danas u hrvatskom narodu ići na periferije, ljude dovoditi k Bogu. A takvih sigurno ima među hrvatskim redovnicama mnogo.

Po završetku razmatranja, nakon obavijesti i zaključka s blagoslovom, sestre su imale prigodu za sakrament pomirenja, pri čemu su im bili na raspolaganju franjevci iz samostana.