Blagdan sv. Klare, majke i utemeljiteljice sestara klarisa, svečano je proslavljen u četvrtak 11. kolovoza u samostanskoj crkvi redovnica klarisa u Splitu. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša u koncelebraciji s desetoricom svećenika.

Na početku slavlja nazočne je pozdravio dr. fra Marijan Vugdelija, duhovnik klarisa, naglasivši da su splitske klarise u gradu pod Marjanom prisutne od samih početaka franjevačkoga reda, gotovo 800 godina. „Žive nečujnim, zatvorenim ali vrlo plodonosnim životom za život Crkve“, istaknuo je dr. Vugdelija, umirovljeni profesor Svetoga pisma. Da mjesna Crkva vrednuje apostolat ove redovničke zajednice svjedoči i dugogodišnja praksa da jutarnju misu u samostanu na spomendan sv. Klare predvodi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a večernju splitsko-makarski nadbiskup. „Doista, ono što one žive i prakticiraju u svojim molitvama i klanjanju Bogu zadire u samu srž života Crkve. Bez molitve nema životvorne Crkve. Zato trebamo zahvaliti sestrama koje vrše tu milosnu ulogu u našoj mjesnoj Crkvi“, kazao je fra Marijan izrazivši posebnu dobrodošlicu nadbiskupu Kutleši koji po prvi put predvodi misno slavlje u samostanu splitskih klarisa.

Pozdravivši nazočne štovatelje asiške svetice nadbiskup je kazao da je sv. Klara iz tišine samostana postala velika te da ima što reći nama danas, koji želimo biti u prvim redovima, želimo govoriti i biti slušani. „Drage sestre, u prigodi svetkovine vaše utemeljiteljice svete Klare čast mi je biti s vama i s vama podijeliti bogatstvo koje Božja riječ stavlja pred nas“, započeo je nadbiskup svoju propovijed u kojoj se osvrnuo na evanđeoski tekst koji na izvrstan način stavlja u središte ono što je bitno za kćeri svete Klare, redovnice od klauzure, koje su svojim načinom života, svojom karizmom, doista „duša i život Crkve“. Nadbiskup je razlomio Božju riječ (Mt 18, 21 – 19, 1), koja govori o oproštenju uvreda, a bibličari su taj odlomak naslovili „Besjeda o Crkvi“. U tom kontekstu propovjednik je govorio o tome tko je najveći, o bratskoj opomeni, o zajedničkoj molitvi i oproštenju uvreda, o okrutnom dužniku - prispodobi koja sažeto i slikovito prikazuje sudbinu onih koji ne nasljeduju milosrđe našeg Oca nebeskog.

Nadbiskup je citirao flamanskog biskupa Jakova iz Vitryja koji je opisao radikalnost Franjina i Klarina izbora za siromaštvo i naziva mala braća i sestre naglasivši kako su se povukli iz svijeta i ostavili sve radi Krista, ne želeći nikakve ljudske časti. Tu radikalnost siromašnog života ne bi mogle „bez onoga što je u temelju njihova odaziva a to su djetinje pouzdanje u Božju riječ i sveti strah da išta ljudskoga pomuti njezinu jasnoću. Poznato je da je sveti Franjo bez ikakvih interpretacija nasljedovao Božju riječ, baš kao što dijete sluša riječ očevu ili majčinu, uzima je u njezinu doslovnom smislu, zdravo za gotovo, bez sumnje u njezinu istinitost. Čistoća srca takvih nasljedovatelja i njihove ljubavi prema Kristu čuva ih od svake iskrivljenosti fanatizma. U tom dakle djetinjem pouzdanju u Božju riječ koja joj se objavljuje u osobi Isusa Krista, Klarina je veličina. Klara je samo dvije godine nakon svoje smrti proglašena svetom. Ostalo je zapisano da je šutjela u tišini klauzure, a da se glas o njoj snažno pronosio“, naglasio je nadbiskup Kutleša.

„Drage sestre, vaš je život skriven s Kristom u Bogu. Ako ste toga svjesne, sve pohvale i sva blaga ovoga svijeta trebali biste osjećati kao utege na krilima duha, kao lažna svjetla koja zasljepljuju pogled duha na ono što je jedino bitno. Čuvajte se, dakle, svake taštine i izbjegavajte traženje potvrde veličine vašeg poziva i vrijednosti vaših života u odobravanju svijeta, pa makar se radilo i o ljudima Crkve. Izbjegavajte darivat naklonost samo onima koji vas hvale jer vaša je molitva i vaša žrtva za spas sviju. Vaš život je podsjetnik svima kako ustrajati u traženju Boga u svijetu koji ignorira njegovu nazočnost. Što je bivala manja, poniznija, Klara je postajala veća“, kazao je mons. Kutleša naglasivši da je Klarina ljubav prema radikalnom siromaštvu zbog Krista zaslužila tzv. privilegium pauperitatis (privilegij siromaštva). U tom je svjetlu nadbiskup upozorio na opasnost zgrtanja materijalnih dobara unutar Crkve: „Ništa ne posjedovati bio je privilegij kćerima sv. Klare koji je Crkva udijelila cijeneći plodove njihove svetosti. Pitati nam se što je s plodovima naše svetosti u okolnostima u kojima se i u Crkvi popušta diktaturi posjedovanja i zgrtanja materijalnih dobara. Jeste li Vi, kćeri sv. Klare, u srcu Crkve, svjedokinje istine da je Krist jedini dovoljan i tako pomoć njezinu institucionalnom dijelu da materijalnim dobrima upravlja prema svrhama koje su joj vlastite?“

U nastavku je govorio o samoći klauzure i sestrinskom životu u zajednici, obilježjima nasljedovanja Krista sestara klarisa, o stvarnostima koje se međusobno nadopunjuju. Bez samoće je nemoguć osobni susret sa Zaručnikom, a zajednica je korektiv autentičnosti poziva. U tom vidu podsjetio je na Apostolsku konstituciju o ženskom kontemplativnom životu „Traženje Božjeg lica“ u kojoj papa Franjo poručuje kako se „u traženju Boga brzo shvati da nitko nije sebi dostatan. Traženje nas potiče da iziđemo iz samih sebe i oslobodimo se usredotočenosti na same sebe, privučeni licem Boga svetoga i ujedno 'svetim tlom drugoga' kako bismo iskusili dublje zajedništvo.“ Život klauzurne redovnice, naglasio je nadbiskup, „neprestano je traženje Božjega lica koje se iz jednog osobnog susreta sa Zaručnikom nužno prelijeva na susrete s drugima.“

Tumačeći svetopisamski poziv na bratsku opomenu koja je važna za život zajednice upozorio je na naglašeni individualizam vremena u kojem živimo, preosjetljivost na prava pojedinca, a zanemarivanje otajstvene dimenzije zajedništva u Crkvi. „Redovnička je zajednica živi znak otajstva Crkve samo ako je u stanju iz tog otajstva zajedništva koje je u temeljima Crkve prepoznavati dobra članova, a ne obrnuto. Gospodin vas nije sabrao u klauzurnu zajednicu kako biste lakše ostvarili svoja prava, nego kako bi ga savršenije nasljedovale te sebe i druge dovele k spasenju. Stoga možemo reći da se i konačno dobro svake od vas, a to je vječno zajedništvo s osobama Presvetoga Trojstva, ostvaruje i preko vašeg ugrađivanja u ovu redovničku zajednicu, preko darivanja njoj. U tom smislu ispravno primijenjena i primljena sestrinska opomena, s pravom raspoloživošću srca primljen ukor ili zapovijed poglavarice lijekovi su našoj sebičnoj naravi, načini izgradnje bratskog zajedništva. Evanđelje kaže 'ako te posluša, stekao si brata' (Mt 18, 15). A lijekove treba primjenjivati kad tijelo oslabi ili se razboli.“

Nadbiskup je istaknuo i neizostavnu zajedničku molitvu na koju ih potiče njihova utemeljiteljica sv. Klara, koja kaže da su molitvom suradnice samoga Boga koje podižu klonule udove njegova neizrecivog tijela. Sestre klarise po svojoj karizmi glas su Crkve koja „neumorno hvali, zahvaljuje, jeca i zagovara sav ljudski rod. U tome smislu izvrsne ste nasljedovateljice same Majke Božje, koja je u svome srcu pohranjivala sve događaje vezane uz život njezina božanskog Sina.“

Svoju je propovijed nadbiskup Kutleša završio govorom o poniznosti i milosti oproštenja. Sveci su bili svjesni da smo svi potrebni Božjeg oproštenja i da od njegove milosti živimo, da samo po njemu stječemo kreposti i uživamo sva dobra. Međutim, „svijest o potrebi spasenja i oproštenja gotovo je iščeznula ne samo u pojedinačnim ljudskim životima, već i u suvremenoj teološkoj misli. Koliko puta oprostiti svojoj sestri? Isusov je odgovor poznat a svako odstupanje od bezuvjetnosti i širine opraštanja čini nas robovima vlastite grešne naravi a nepravednim gospodarima drugih. No taj dar opraštanja rađa se iz svijesti da je meni i tebi sestro prvo oprošteno. Smjernice za formaciju kontemplativnih redovnica kao polazište autentičnoga procesa formacije stavljaju upravo otkrivanje samih sebe kao bića potrebnih spasenja, oproštenja i svjetla (usp. br. 24). Usuđujem se reći da je to polazište svakog autentičnog obraćenja k Bogu.“

„Drage sestre, Vaše je mjesto u srcu Crkve. Poniznost, duh pobožnosti i pokore i ljubav kreposti su koje je Vaša utemeljiteljica herojski provodila u djelo. Privučene ste konopcima ljubavi u zajednicu koja je Božje djelo. Ostanite u toj ljubavi, budite vjerne milosti koju ste primile pa ćete s pravom čuti riječi svoga Zaručnika: 'Što god hoćete, ištite i bit će vam.' A Crkva vas treba u zagovornoj molitvi za sve njezine potrebe. Ova vas mjesna Crkva treba te vam stavljam na srce sve njezine članove, da jednom svi skupa prispijemo Gospodinu, izvoru svake milosti. Na tom putu neka nas prati zagovor i zaštita Bezgrješne Djevice koja je na najsavršeniji način znala odgovoriti čežnjama Gospodinova srca“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Na kraju mise riječ zahvale nadbiskupu uime klarisa uputio je fra Marijan naglasivši da su u propovijedi istaknute vrednote kontemplativnog života koje imaju veliku važnost za život Crkve. Zahvalio je svim svećenicima koji su sudjelovali u trodnevici i na misnim slavljima na sam blagdan, bogoslovima i svim štovateljima asiške svetice. Redovnice klarise djeluju u Splitu od 1308. godine. Do 1883., kada je podignut današnji samostan u ulici Kralja Zvonimira, živjele su u dva samostana u staroj gradskoj jezgri. U najstarijem ženskom redovničkom samostanu u Splitu, danas ima 16 redovnica, od toga dvije s prvim zavjetima, na čelu s opaticom s. Dolores Mandić. Između ostaloga, bave se i pečenjem hostija te knjigom o čemu svjedoči bogata samostanska knjižnica.