U prvom čitanju iz Djela apostolskih čuli smo kako je uspostavljen red đakonata u Crkvi. Odmah uočavamo kako je Crkva, od samih početaka, organizirana na način da je usmjerila posebnu pozornost svojim najslabijim članovima: to su siromasi, bolesnici, udovice koje su po zakonima toga vremena bile uskraćene za mnoga ljudska prava.

Prva Crkva je bila duboko svjesna da je to poslanje primila direktno od Gospodina Isusa koji, šaljući apostole da naviještaju Radosnu vijest, traži od njih da budu na poseban način blizu onima koji pate. Apostoli žele ostati u potpunosti vjerni tom Isusovom nalogu.

Međutim, siromaha i patnika u tom vremenu ima na pretek. Apostoli vide da njihova zauzetost u služenju kod stolova, tj. pribavljajući i dijeleći hranu i druge potrebštine siromašnima i potrebitima, nemaju vremena posvetiti se dovoljno navještaju Radosne vijesti. A bez navještaja Isus će ostati nepoznat ljudima. Ne mogu naviještati evanđelje svi koji su tek postali kršćani, nego samo oni koji su bili uz Isusa od početka, koji su dobro upoznali njegov život i njegovu nauku, a tih nema puno.

Ovdje treba napomenuti kako apostoli ne bježe od ovog oblika materijalnog posluživanja siromaha kod stolova, kao da bi to bio neki niži posao. U evanđeoskom služenju nema višeg i nižeg posla. To su ljudske izmišljotine. Svaki posao, svako služenje je pred Bogom veliko ako se čini s ljubavlju.

Nije služba sama po sebi ta koja daje nekoj osobi veće ili manje dostojanstvo, nego način na koji se vrši. Sve zavisi od ljubavi koja se u službu ugrađuje. Od toga zavisi svetost ili duhovna deformacija.

I evangelizacija je služenje drugima i često puta puno zahtjevnije služenje. Apostoli moraju ići do nakraj svijeta i staviti na kocku svoje živote, svjesni da će biti i progonjeni.

I đakoni će doduše, nakon jednog perioda karitativnog služenja, prijeći na naviještanje Radosne vijesti, baš zato jer su tu potrebe sve veće. Poznato nam je kako je đakon Stjepan nešto kasnije, uz služenje kod stolova, pošao naviještati evanđelje i kako je ubrzo završio kao mučenik.

Iz svega se vidi kako je ovo karitativno služenje kod stolova škola koju je nužno proći, i to gradivo dobro utvrditi, da bi se moglo postati autentičnim navjestiteljem evanđelja.

Tako đakonat nije neko vrijeme privremenog služenja, nego praksa koja mora prožeti dušu osobe da bi to ostalo trajni oblik života Isusova učenika. Tko zaboravi služiti, znak je da se razveo od svoga poziva.

Koliko god je, na početku Crkve, đakonsko služenje bilo prije svega karitativne naravi, tj. briga za siromašne i bolesne, ono je uvijek ostalo usko povezano sa duhovnim i pastoralnim aktivnostima. Siromasi, ni onda ni danas, nisu imali potrebu samo kruha, nego i mnogih drugih djela ljubavi i pažnje.

Tako svi evanđelisti navode kako se Isus često ganuo gledajući masu svijeta koja je došla da ga sluša, a bili su gladni i beznadni. Isusovo ganuće nije bilo samo zato što je narod bio gladan, nego i zato što narod nije dobivao nikakvu duhovnu utjehu i ohrabrenje koje proizlazi iz vjere i nade. Nije bilo nikoga da narodu pruži ove vrijednosti.

Narod je bio, kako veli Isus, kao ovce bez pastira. Zato će on, prije nego će učiniti čudo umnažanja kruha, navijestiti narodu Božju riječ, reći narodu da od Boga nije napušten nego voljen, da Bog zna njihovo stanje i neće ih ostaviti same. Kako su mnogi čeznuli čuti ovakve riječi ohrabrenja.

I ovo je važan dio đakonskog poslanja: da ljudima svojom dobrotom i ljubavlju približe i pokažu Boga. Zato apostoli ističu da se za đakonsku službu trebaju izabrati osobe, provjerena života, „na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“. Ne samo osobe na dobru glasu nego pune „Duha i mudrosti“, a to znači pune Boga i znanja o Bogu koje proizlazi iz studija i iskustva Boga.

Vidimo, ta služba je tako važna i delikatna da ju ne može obavljati bilo koji kršćanin, nego samo osoba provjerena i sveta života.  

Zbog nedostatka osoba takva života dogodila se već u prvoj Crkvu nepravda u raspodjeli dobara. Dijelila su se dobra, ne uvijek po kriteriju evanđelja, nego po kriteriju simpatije, poznanstva, regionalne pripadnosti. To nisu Isusovi kriteriji, i zato apostoli žele reći „stop“ takvom djelovanju.

Dragi kandidati za red đakonata, Božja riječ koju smo čuli upućena je danas nama, vama. Ona je upozorenje na ovu istu opasnost koja je i danas itekako ozbiljna prijetnja u našem đakonskom ili svećeničkom pozivu: a to je pristranost, to je opasnost da se prema osobama ne odnosimo po evanđeoskim kriterijima, nego po kriterijima simpatije, poznanstva ili interesa. Kako se lako upadne u tu napast u našem pastoralnom djelovanju! A to bi bio ozbiljan poraz za naš poziv.

Pozvani smo da služimo svima sa Isusovim srcem i njegovom ljubavlju, a napose kada se radi o onim najslabijim, jer se Isus s njima na poseban način poistovjetio. Rekao je vrlo jasno: „Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“.

Želio bih se još malo vratiti na riječi apostola kada službu služenja kod stolova povjeravaju đakonima. Oni vele: „Mi ćemo se potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja“.

Služenje i molitva idu zajedno. U svećeničkom i đakonskom pozivu služiti vjerno i s ljubavlju bez molitve je nemoguće. Tragično je ako bi to neki svećenik ili đakon zaboravio.

Autentična molitva nas uvijek potiče na služenje i po njoj dobivama dostatnu snagu za svaki oblik služenja. Bez molitve služenje bi se neizbježno pretvorilo u samoisticanje, samodokazivanje, i ono bi sve manje bilo izričaj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Na koncu bi služenje bez molitve završilo u čudnom umoru, u bezvoljnosti, i teško bi se našao smisao trošenja snaga.

I Isus je, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, upozoravao svoje učenike na te opasnosti.

Zato im poručuje i gotovo ih moli govoreći: „Ostanite u mojoj ljubavi“. Dok im to govori on je svjestan da učenici njega iskreno vole, ali tu ljubav moraju neprestano provjeravati, jer se lako može prijeći s jedne na drugu stranu puta, kao što znamo da se dogodilo učeniku Judi tolikima prije i poslije njega.

Nije mali broj svećenika napustio svoj poziv jer je oslabila ljubav prema Isusu, a nije ni mali broj onih koji nisu napustili svećeništvo, ali je u njihovu životu jako vidljiva hladnoća ljubavi i služenja.

Isus jamči učenicima puninu radosti, ako ostanu u njegovoj ljubavi, ako mu ostanu vjerni. Kako ovdje lako mogu biti prevarene i osobe poziva! Đavao sve čini da nas uvjeri da veću sreću i veću radost možemo naći negdje drugdje, u ovome ili onome, a to neminovno dovede do praznine i nezadovoljstva.

Dragi kandidati za đakonski red! Nemojte nikada prihvatiti živjeti osrednje ili površno svoj poziv. U takvom životu nećete naći ispunjenje i radost. Nećete se osjećati sretnim. U takvom stanju ćete prvo pomisliti da ovaj poziv nije za vas, da se u njemu ne osjećate sretnima.

Provjerite tada svoju vjernost Isusu. Tu su najčešće razlozi takvom stanju. Isus je prvim učenicima koji su koji su se opredijelili za njega postavio pitanje: „Što vi tražite?“

To je pitanje na koje trajno kroz život moramo davati odgovor. Što je to što danas tražimo? Do čega nam je najviše stalo? Gdje su naše želje i interesi? Da li danas tražimo ono što Isus želi da tražimo, ili su se Isusove i naše želje posve razdvojile?

Isus vas poziva da ostanete u njegovoj ljubavi i jamči vam da ćete biti sretni. On vam tvrdi kako se život ispunja kada se drugima daruje, kako se život umnaža kada se za druge troši. Život sebičnosti je rasipanje i gubljenje života. Želim vam od srca da u svom đakonskom, a napose kasnije u svom svećeničkom životu, iskusite istinitost ovih Isusovih riječi. Amen.