Sakrament ispovijedi

Razmišljanje o sakramentu pokore i pomirenja (ispovijedi) može početi od razmatranja tajne zla i grijeha, pa preko svetopisamske misli o pomirenju s Bogom do povijesnog razvoja liturgijskog obreda. Ovdje želimo promotriti teologiju pomirenja s Bogom kako je nalazimo u molitvi odrješenja. Bit je sakramenta sažeta u kajanju te molitvi odrješenja koja glasi: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Vlast odrješivanja i opraštanja grijeha

Sakrament pokore i pomirenja (ispovijedi) Božji je odgovor na ljudsku grješnost, koja ima izvor u iskonskoj ljudskoj slabosti i krivo upotrebljenoj slobodi. U Evanđelju po Mateju čitamo kako Isus daje Petru vlast odrješivanja (vlast ključeva): „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16, 18-19). Tu istu vlast predat će i svim apostolima: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18). Vlast vezati tumači se kao vlast isključenja iz zajednice, odnosno iz sudjelovanja u bogoštovlju Crkve, te nalaganja određene pokore (zadovoljštine), dok se vlašću odrješivanja označava ovlast ponovnog primanja u puno zajedništvo Crkve, oslobađanje od obveza pokore, kao i oslobađanje od vlasti Sotone.

U Evanđelju po Ivanu, nakon uskrsnuća, Isus veli apostolima: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 22-23). Izraz otpustiti grijehe upućuje na Isusa, koji veli za sebe: „Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe“ (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: „Oprošteni su ti grijesi!“ (Mk 2,5; Lk 7,48). Vršenje te iste vlasti povjereno je u Crkvi apostolima i njihovim nasljednicima, po kojima Krist doista čini ono što je činio za svojega javnog života. Pojam zadržati tumači se kao ovlast utvrđivanja dostatnih uvjeta nužnih za oproštenje, a to su u kajanje i volja za obraćenjem i poravkom.

Da bi Crkva mogla izvršiti Kristov nalog, oblikovala je način (red) vršenja službe pomirenja. Konkretni oblik mijenjao se kroz povijest, ali je uvijek bilo isto temeljno ustrojstvo koje obuhvaća dva jednako bitna elementa, s jedne strane čine pokornika: kajanje, ispovijed i zadovoljštinu; s druge strane Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po svećeniku u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine (pokore), te također moli za grješnika koji na taj način biva duhovno izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

Dijaloška struktura pomirenja

Sakrament pokore i pomirenja događa se u dijalogu. Započinje pozivom na obraćanje, a prvi mu je učinak prepoznavanje vlastitoga grijeha po Kristovoj riječi: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Za to je često potreban izvanjski poticaj i razjašnjenje (kralj David tek na riječi proroka Natana spoznaje teški grijeh preljuba i ubojstva, te obraćenje započinje priznanjem: „Sagriješio sam protiv Gospodina“ (usp. 2 Sam 12,1-15). Stoga je prvi korak u pozivu na pomirenje navještaj riječi Božje, kao važan dio slavlja sakramenta. Ispovjednik pomaže pokorniku u otkrivanju istine. Ispovijed sliči liječenju u kojem je neophodan dijalog liječnika i bolesnika. Uz to, ispovjednik otkriva pokorniku da nije ostavljen sam, nego je ponovno primljen u puno zajedništvo Crkve.

Ispovijed (confessio, očitovanje grijeha) upućuje na ispovijest vjere (confessio). Ispovijed grijeha doista uključuje ispovijest vjere. Samo po vjeri u Božje milosrđe ispovijed grijeha nalazi svoj smisao. Ipak, to je ispovijest pokleknute, promašene, pale vjere, koja u sakramentu biva osnažena, podignuta i uključena u cjelovitost vjere Crkve. U ispovijedi pokornik potvrđuje vjeru u Božju ljubav, u Krista raspetog i uskrslog, u Crkvu kao Tijelo Kristovo i sakrament pomirenja, te u čovjeka kao odgovorno i slobodno biće. Ispovijed grijeha kao ispovijest vjere osobnu povijest grješnika vodi u okrilje Božjeg milosrđa.

Bog nas pomiruje sa sobom

Molitva odrješenja započinje riječima: „Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina pomirio sa sobom svijet...“ Sveti Pavao djelo Kristovo naziva pomirenjem između Boga i ljudi, ističući da nas je Bog pomirio sa sobom smrću svoga Sina: „Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom“ (Rim 5,10). Služba pomirenja povjerena je službenicima Crkve: „Kristovi smo dakle poslanici: Bog vas po nama nagovara: Umjesto Krista zaklinjemo; dajte, pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20).

Posljedica je grijeha odvajanje od Boga. Svi su ljudi baštinici grješnog stanja čije je posljedice nadišao Isus Krist. On je kao pravi čovjek (novi Adam) odgovorio Ocu poslušnom vjerom, a kao pravi Bog otvorio vrata zajedništvu sa svakim čovjekom. Svojim životom i smrću, predanjem iz ljubavi, opraštanjem i milosrđem, otvorio je put u zajedništvo s Bogom. To Božje djelo pomirenja u Isusu Kristu dokida svako neprijateljstvo u čovjeku i među narodima (usp. Ef 2,14-18) te sa svom stvorenom stvarnošću. Izraz pomirio je očituje nešto već ostvareno. Ne radi se tek o želji ili planu. Pomirenje je već činjenica koju treba prihvatiti u vlastiti život.

Kod pomirenja je na djelu Božja milosrdna ljubav. Taj dar ipak pretpostavlja osobni odgovor. Evanđelje nas podsjeća kako se onaj tko je iskusio oproštenje treba obratiti i sam postati djelatnik pomirenja: „Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad počne obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu je dugovao deset tisuća talenata. (…) Gospodar se smilova tomu slugi pa ga otpusti i dug mu oprosti.“ Nakon toga taj sluga ne oprašta svojem dužniku 100 denara, neusporedivo manju svotu. Parabola završava riječima: „Nato ga dozva k sebi gospodar njegov pa mu reče: 'Zli slugo, sav sam ti dug oprostio jer si me molio. Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?'“ (Mt 18, 32-35).

Pomireni smo smrću i uskrsnućem Kristovim

Novi zavjet veli da smo „izmireni s Bogom smrću Sina njegova“ (Rim 5,10), te da je Bog sa svijetom uspostavio „mir krvlju njegova križa“ (Kol 1,10). Prema evanđeoskim izvještajima Isus oprašta grijehe, izgoni zle duhove i vlada nad prirodom, ostvarujući kraljevstvo Božje. Budući da je od nekih radikalno odbačen, njegova se smrt čini kao neuspjeh. Međutim, to je tek privid, jer nam Novi zavjet svjedoči da ga je Otac uskrisio od mrtvih.

Isus umire u trenutku žrtvovanja pashalnoga janjeta, i to kao žrtva pomirnica. Evanđelje po Luki govori o pomračenju sunca u podne i tami po svoj zemlji. U Maslinskom vrtu Isus prihvaća volju Očevu: „Abba, Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!“ (Mk 14,36), te ispunja volju Očevu do kraja, do konačnog osjećaja napuštenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Ovaj paradoks, podsjeća nas sveti Ivan, treba shvatiti u kontekstu objave: „Bog je ljubav“ (1Iv 4,8). Bog u Kristovu križu svoju ljubav iskazuje na najneočekivaniji način: u Isusu se sam stavlja na mjesto i u situaciju krivnje, patnje i smrti. Kršćanska vjera ispovijeda da je Krist umro za naše grijehe. Trebamo li Kristovu smrt gledati kao zamjenu za smrt koju smo mi zaslužili? Novi zavjet svjedoči da je Kristov križ konačan čin Božje samoobjave, ljubavi i spasenja. Pomiriteljsko značenje Isusove smrti shvatljivo je tek u vjeri u nepropadljivu Božju solidarnost s palim čovjekom, u patnji, krivnji i u smrti. Stoga je upravo križ temelj kršćanske nade.

Isusovo uskrsnuće od mrtvih možemo razumjeti kao potvrdu njegovih riječi i djela. Uz to, ono je Božji stvoriteljski čin, konačna pobjeda nad smrću. Raspeti je uzdignut kao Gospodin da živi u vječnom zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim, prvorođenac od mrtvih. Njegovo je uskrsnuće i nama obećanje zajedništva s Bogom. Po milosti Duha Svetoga vjernik može već sada imati zalog novoga života. Uskrsnuće je početak novoga načina Kristove prisutnosti u povijesti, u snazi Duha Svetoga i jamstvo našega spasenja do kojega vodi oproštenje grijeha. Pridruženi Kristu, oslobođeni od moći zla i grijeha, usuđujemo se priznati vlastiti grijeh i krivnju te prihvatiti dar pomirenja i oproštenja, ne bojimo se više smrti, nego slavimo Kristovo uskrsnuće i radosno iščekujemo njegov ponovni dolazak.

Poslanje Duha Svetoga za oproštenje grijeha

Crkva, nastala pod križem Kristovim, živi svoje zajedništvo s Bogom u snazi Duha Svetoga. „Crkva je tijelo: ovo tijelo ima dušu i ova je duša Duh Sveti“, veli sveti Augustin. Duh je Sveti Božja stvarateljska i obnoviteljska snaga. Izraz izlijevanje Duha Svetoga za oproštenje grijeha u molitvi sakramentalnog odrješenja očituje uprisutnjenje Kristova pomiriteljskog djela na sakramentalni način u osobni život vjernika. Izlijevanje Duha Svetoga milosno je Božje djelovanje koje čovjeka iznutra preobražava kroz simbolički, vidljiv i učinkovit čin kojega zovemo sakramentom Crkve.

Cilj i smisao sakramenta pomirenja je spasenje, konačno zajedništvo s Bogom, a ono se ostvaruje upravo po Duhu i u Duhu. Nakon što se dogodilo objektivno djelo otkupljenja u Kristu, Duh Sveti u Crkvi posreduje objektivno otkupljenje te u nama potiče subjektivno prihvaćanje ovog otkupljenja, počevši od poticaja na obraćenje pa sve do života u Božjoj ljubavi (milosti).

Crkva – sakrament pomirenja

Kakvu ulogu ima Crkva u pomirenju s Bogom? Prema Svetom pismu, da bi pristupio Bogu, čovjeku osim unutarnjeg stava i raspoloženja, treba i posrednik, „veza s Bogom“. Krist je jedini posrednik spasenja (1Tim 2,5), jedini istiniti put u puno zajedništvo s Bogom. Krist je naša jedina „veza“ s nebom! Crkva ima udjela na Kristovu posredništvu ukoliko je Krist glava Tijela koje je Crkva. Sredstva spasenja (sakramenti) jesu, u snazi Duha Svetoga, djelotvorni načini kojima se Bog služi da bi se ta "veza" uspostavila, obnovila, izgrađivala i polučila konačni učinak.

Molitva odrješenja spominje i učinke pomirenja s Bogom: I neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir! Mir je unutarnji osjećaj ali i znak jedinstva članova Crkve međusobno i s Kristom prisutnim u zajednici, čemu je puni izričaj euharistija. Ako je učinak pomirenja zajedništvo, onda i sakrament pomirenja treba biti sakrament zajedništva. To se ostvaruje u Crkvi, zajednici osoba koje su u zajedništvu međusobno i s Bogom. To zajedništvo svoj najviši izraz ima u euharistiji u kojoj se ostvaruje jedinstvo s raspetim i uskrslim Gospodinom, na osoban, tvaran i bitan način.

Teški (smrtni) grijeh, kao svjesno i slobodno protivljenje Bogu, osobu isključuje iz zajedništva vjere (excommunicatio). Pomirenje i oproštenje grijeha povratak je u zajedništvo i ponovno uspostavljanje živog odnosa sa Crkvom. Crkva pomaže u povratku Bogu i to čini po sakramentima. To znači da Bog djeluje u Crkvi tako da sakramenti postaju autentični događaji spasenja. Djelotvornost ove suradnje ne ovisi konačno o pojedincu koji djeluje, nego o Crkvi kao takvoj, kao Tijelu Kristovu. Sakramenti su, kao čini Crkve, autentična suradnja s Božjim djelovanjem i stoga imaju uzročnu, gotovo instrumentalnu učinkovitost.

Kršćanin je ucijepljen u zajedništvo s Kristom u Crkvi, pa i kad griješi, trajno u njemu ostaje neizbrisivi biljeg krštenja. Ipak, može se toliko udaljiti od Krista i Crkve da mu prestane biti jasno što znači biti kršćanin. Posljedica teškog (smrtnog) grijeha je isključenje iz životnog zajedništva s Kristom i njegovim otajstvenim tijelom, što kao posljedicu ima isključenje iz euharistije kao privilegiranoga mjesta toga zajedništva. To pomaže razumjeti zašto je sakrament pomirenja s Bogom po Crkvi, za onoga tko je teško sagriješio, uvjet za ponovno pristupanje otajstvu euharistije.

I ja te odrješujem...

Molitva odrješenja u prvom dijelu sažima povijest spasenja: „Bog, Otac milosrđa, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina.“ Pomirenje svijeta s Bogom uprisutnjuje se po izlijevanju Duha Svetoga i službi Crkve, a cilj mu je oproštenje i mir. Drugi dio ima indikativni karakter: „I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Službenik sakramenta vrši djelo Kristovo, djeluje u njegovo ime, u njegovoj osobi (in persona Christi capitis). Povjerena mu je služba i ovlast koja ima samo jedan cilj: odriješiti grješnika, odnosno osloboditi krivca da može ponovo zahvaljivati (euharistein) Gospodinu. To se Božje djelo ostvaruje po sakramentu Crkve, čemu je svećenik služitelj.

Na kraju sakramentalnoga slavlja nalazi se kratka sinteza. U slavlju sakramenta na kraju je predviđen usklik: „Hvalite Gospodina jer je dobar! Jer je vječna ljubav njegova!“ U Isusovoj prispodobi o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu slušamo kako je pomirenje povezano s radošću, koja se očituje u ponovnoj sposobnosti slave i hvale. Jer samo pomireni čovjek može hvaliti Boga! Stoga je sakrament pomirenja s Bogom i Crkvom doista početak prave radosti.