Prigodne propovijedi

Draga braćo u episkopatu, poštovani gospodine nuncije, braćo svećenici, redovnici, sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci i svi Kristovi vjernici; poštovani predstavnici gradske, županijske i državne vlasti, draga rodbino, mještani i prijatelji naših pokojnih nadbiskupâ Frane i Ante.

1. Sudionici smo povijesnog događaja Splitsko-makarske, nekoć salonitanske, crkve, događaja iskrene zahvalnosti, ljudskog i kršćanskog pijeteta: prijenosa zemnih ostataka naših dragih pastira, nadbiskupâ i metropolitâ mons. Frane Franića i mons. Ante Jurića iz Konkatedrale u kriptu nove crkve – bazilike Svete Obitelji na Gospinu otoku.  Naši nadbiskupi, svaki na svoj način, trajno su nas zadužili da spomen na njih ne može izblijedjeti, nego ga kao duhovno bogatstvo prenosimo novim naraštajima. Pastiri Frane i Ante naši su novozavjetni patrijarsi koji su nas u najtamnijim vremenima 20. stoljeća poput Mojsija u Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 4, 1.5 - 9) pratili i hrabrili na putu vjernosti Bogu i ljubavi prema čovjeku. Svojim ljudskim, kršćanskim i pastirskim primjerom života pozivali su nas da volimo svoju zemaljsku domovinu ali da se ne zatvorimo u granice prostora i vremena, nego i sami uvjereni, uvjerljivo su nas podsjećali da je Domovina naša na nebesima; da je pobjeda svetih i spas u Kristovu križu ljubavi; da je Isus Krist ispunjenje Zakona i Prorokâ, mjera punine ljudskog života i cjelokupne povijesti - kako smo čuli u evanđelju (Usp Mt 5, 17-19).

2. Draga braćo i sestre, ove godine spominjemo se obljetnica apostolskih nasljednika: sto godina rođenja i deset godina smrti nadbiskupa Ante i sto i deset godina rođenja i petnaest godina smrti nadbiskupa Frane. Na vratima naše splitske katedrale majstor Andrija Buvina umjetnički je zorno i teološki snažno izrazio sliku apostolskog naslijeđa: Isus Krist polaže ruku na rame Petra, Petar na Dujma… Dujam na Franu, Frane na Antu, Ante na Marina, Marin na Dražena… Duga je povijest i bogata evanđeoska i crkvena tradicija Splitsko-makarske nadbiskupije. Dug je i plodan bio život nadbiskupâ Frane i Ante i to u vremenu zabrana i progona od bezbožnoga komunizma.

3. Nadbiskup Frane Franić rođen je (29. prosinca) 1912. godine u Kaštel Kambelovcu; za svećenika je zaređen (25. prosinca) 1936. godine; za pomoćnog biskupa (17. prosinca) 1950. godine; upravu Biskupije, kao apostolski upravitelj, preuzeo je od svoga zareditelja, mons. Kvirina Klementa Bonefačića, (26. lipnja) 1954. godine; dijecezanski biskup Splitske i makarske biskupije postao je 1960. godine. Ponovnom uspostavom Splitske metropolije postao je nadbiskup metropolit 1969. godine. Umirovljen je (26. lipnja) 1988. godine. Preminuo je (17. ožujka) 2007. u 95. godini života, 71. godini svećeništva, 57. godini biskupstva. Sprovod i ukop bio je (21. ožujka) 2007. godine u Konkatedrali sv. Petra.

Prvi nadbiskup i metropolit obnovljene Splitske metropolije ostavio je dubok teološki, duhovni, ljudski, kršćanski i pastirski trag, ne samo u svojoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, nego i daleko šire. Čitavo njegovo biskupsko služenje pod geslom Pobjeda Svetih, pratila su teška, možda najteža vremena povijesti našega naroda. Bio je jedan od najprogonjenijih biskupa za vrijeme komunističkog režima. U svemu tome uzor mu je bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Biskupa Franića u različitim mjestima progonili su i prijetili mu, nasilno ga odvodili, pljuvali i gađali ga kamenjem. U montiranom procesu tadašnja komunistička vlast zatvorila je splitsko sjemenište i bogosloviju – srce biskupije; oduzela zgradu, osudila i zatvorila neke svećenike, a župama obračunavala čudne i ogromne poreze uz zapljenu dobara. Sve se to događalo zbog biskupove vjernosti Crkvi i Papi. Iz svoje ranjene duše, mladi biskup na misi u Katedrali za pokojnog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića uzviknu: „Sretni biskupe Bonefačiću, što nisi doživio ove najcrnje dane!“. Posljedice su bile teške, ne samo za biskupovo zdravlje, već i za splitsku Crkvu. Bogoslovi i sjemeništarci bili su smješteni po bogoslovijama i sjemeništima diljem Hrvatske, raspršeni daleko od Splita, ali nisu bili daleko od biskupova srca. Očinski se brinuo za svoje sjemeništarce i bogoslove. Svi smo mi u njemu mogli prepoznati sigurnost, ohrabrenje i ponos. Možemo samo zamisliti radost nadbiskupa Frane kada je nakon sedam godina uspio, u skučenim prostorima i još uvijek nenormalnim uvjetima, ponovno uspostaviti prve dvije godine sjemeništa i bogoslovije. U svemu tome desna ruka i glavni suradnik u Sjemeništu bio je ravnatelj don Ante Jurić; dobri duh, otac i majka sjemeništaraca, odgojitelj, profesor i graditelj. A nadbiskup Frane prosio je pomoć za sjemenište i bogosloviju kao i za župe i svećenike. Uza svu rastrganost službe, nije zaboravljao knjigu i profesorsku službu. Dan mu je trajao daleko duže od noći. Neumorno je posjećivao župe i osnivao nove, na način kojim se to prikriveno moglo započeti po podrumima i privatnim kućama. Samozatajan, radišan i skromnih zahtjeva, putovao je pješice, na konju i lađi, dijelio oskudicu svojih svećenika i vjernoga puka. Nakon toliko godina upornog traženja i čekanja, a uz intervenciju pape Pavla VI., uspio je konačno sagraditi i u otežavajućim okolnostima Konkatedralu sv. Petra. Nadbiskup Franić poznat je i kao aktivni sudionik Drugoga vatikanskog sabora, a nove vizije i duh Koncila uvelike su odredile njegov teološki, antropološki, duhovni, ekumenski i dijaloški pogled na Crkvu i svijet. Njegova filozofsko-teološka, pastoralna i ekumenska razmišljanja djelomično su nam prisutna u njegovim knjigama i brojnim časopisima, a osobito u uvaženom časopisu „Crkva u svijetu“. Kao dobar učenik i učitelj Drugoga vatikanskog koncila skladno je povezivao tradicionalni crkveni nauk i koncilske iskorake u novim i izazovnim vremenima, uvijek u organskom zajedništvu s Crkvenim učiteljstvom. Vjeran Bogu bio je iskren i odan sin Crkve živeći za svoj narod, ali poštujući svakog čovjeka bez obzira na vjeru i naciju. I tko se nije s njime slagao, uvažavao ga je, cijenio i poštovao. Prvi nadbiskup i metropolit obnovljene Splitske metropolije uvelike je zadužio našu Splitsko-makarsku crkvu, kao i Crkvu u Hrvata. Bio je jedan od inicijatora proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata – hrvatskog vjerničkog proljeća i nezaboravne proslave jubileja 1976. godine, deset stoljeća izgradnje prve crkve u Hrvata posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Posebnu pažnju i otvorenost pokazivao je prema mladima i novim crkvenim pokretima, a 55. splitska sinoda bila je kruna njegovog dugog pastirskog služenja. Nadbiskup Frane i u mirovini je ostao aktivan, osobito u svojoj molitvi za Crkvu, društvo i svijet. Iskreno je bio odan i pobožan prema Blaženoj Djevici Mariji. Vjerujemo da će Bog, milosrdni Otac, dati najbolji i najcjelovitiji sud o svima nama, ali ipak poslušajmo riječi iz čestitke pape Ivana Pavla II. koju je uputio nadbiskupu Frani povodom njegovog zlatnog svećeničkog jubileja: „Pod Tvojim vodstvom i djelovanjem Nadbiskupija, koja ti je povjerena, postala je poznata također i po raznim pastoralnim i kulturnim inicijativama… Nama je posve sigurno dokazana neslomljiva Tvoja vjernost i odnosi prema ovoj Svetoj Stolici. Neka Ti ovaj naš pohvalni sud o Tebi udjeli mir… uz čestitke i iskrene želje da Te Bog obdari još izvrsnijim dobročinstvima“. Dragi nadbiskupe, oče i brate Frane, najizvrsnije dobročinstvo Nebeskoga Oca prema tebi jest uvođenje u zajedništvo nebesnika – pobjedu Svetih.

4. Sjećamo se i stote obljetnice rođenja nadbiskupa Ante i desete obljetnice njegove smrti - 20. ožujka i sprovoda 24. ožujka 2012. godine. Mons. Ante Jurić rođen je (17. svibnja) 1922. godine u Vranjicu u brojnoj kršćanskoj obitelji, gdje je vrijedilo pravilo “labora et ora“. Svi njegovi važniji životni datumi vezani su uz Marijin mjesec svibanj, a poznata nam je bila i njegova osobita pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Ne samo rođenje, nego i krštenje (28. svibnja) 1922. godine, prva pričest (14. svibnja) 1931. godine, svećeničko ređenje (18. svibnja), a mlada misa (25. svibnja) 1947. godine. Nakon sedmogodišnjeg župničkog iskustva u neretvanskoj dolini i šest godina u Solinu na Gospinu otoku te kasnije deset godina u Makarskoj, sve svoje godine vezao je uz sjemenište i bogosloviju kao odgojitelj, ravnatelj, profesor, duhovnik, graditelj… U skučenim prostorima i izazovnim vremenima pritiska neimaštine i siromaštva, ali u širini don Antina srca i bogatstva duha, sjemenište i bogoslovija su rasli, ne samo brojnošću zvanja, nego i izgradnjom nužnoga smještaja. Preko ljeta, mi sjemeništarci i bogoslovi, zajedno smo s don Antom miješali beton, gurali kolica, armirali i gradili sebi krov nad glavom. Njegovo obiteljsko pravilo „labora et ora“ u sjemeništu je bilo: „Ora - studia - labora“. Tolike generacije su prošle kroz sjemenišni odgoj i mnogi su izabrali neke druge životne pozive, ali redovito su svi oni postali dobri ljudi i kršćani, ugledni i odgovorni građani, zahvaljujući dobrotvornosti i čestitosti don Ante, koji nam je bio otac i majka.

Don Ante je 1978. godine imenovan župnikom, dekanom i biskupskim vikarom za područje nekadašnje Makarske biskupije. Nakon deset godina plodne pastoralne službe papa Ivan Pavao II. imenovao je don Antu 1988. godine nadbiskupom i metropolitom, nasljednikom nadbiskupa Frane koji ga je i zaredio (16. listopada) 1988. godine u Konkatedrali. Za svoje nadbiskupsko geslo uzeo je riječi „U križu je spas“. U svom nastupnom govoru, apostolski nasljednik Ante iskreno reče: „Svjestan sam težine ovog trenutka Crkve i našega naroda i sve zahtjevnosti koju Crkva i narod od mene traže i očekuju, a svjestan sam i moje ljudske ograničenosti, pa sam stoga i biskupsku službu prihvatio kao križ, koji ću, uzdajući se u pomoć Božju nastojati strpljivo nositi dok to Bog hoće“. A vremena su doista bila teška. Bile su to zadnje godine komunističkog režima, ali uskoro još teže vrijeme ratne agresije na Hrvatsku i BiH. Ratne strahote dovele su mnoštvo izbjeglica na područje Splitsko-makarske nadbiskupije. Posebnu pažnju i danonoćnu brigu nadbiskup Ante posvetio je izbjeglicama uz razgranatu karitativnu djelatnost. Vijesti o svakodnevnim stradanjima pratio je usrdnom molitvom, a osobito u brojnim susretima svjedočio je istinu o Domovinskom ratu. U to vrijeme pratio je majke, supruge i sestre poginulih i zarobljenih branitelja Vukovara u Rim na opću audijenciju sa svetim ocem Ivanom Pavlom II., gdje je Papa bio potresen do suza slušajući svjedočanstva žena i njihove molitve za pomoć. Kao potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije, umjesto bolesnog kardinala Kuharića, na susretu Ad limina 1992. godine pozdravio je Papu u ime hrvatskih biskupa. Uza sve ratne teškoće nadbiskup je osnivao nove župe i gdje je to bilo moguće gradio nove crkve i pastoralne centre u gradu Splitu. Za vrijeme nadbiskupa Jurića potpuno je vraćena sjemenišna zgrada koju je trebalo temeljito obnoviti. Povodom Papina dolaska vraćena je oduzeta zgrada Nadbiskupskog ordinarijata koja je isto tako tražila temeljitu obnovu. Sjemenišna gimnazija dobila je pravo javnosti, a ujedinjenjem Centralne visoke bogoslovne škole u Splitu i Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj ustanovljen je Katolički bogoslovni fakultet 1997. godine koji je postao sastavnicom splitskog Sveučilišta 1999. godine. Nadbiskup Ante osobitu pastoralnu brigu posvetio je duhovnoj i moralnoj obnovi obitelji, školskom vjeronauku, župnoj katehezi, kao i poštenju i odgovornosti u našem društvu. Nadbiskupa Antu je i u godinama mira nosio Kristov nemir, spreman uvijek pastoralno priskočiti, a osobito je pastoralno bio aktivan do zadnje ure kao duhovnik u pulskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater. Ipak, vrhunac i kruna radosti dvanaestogodišnjeg služenja Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Crkvi Božjoj bio je pohod svetog oca Ivana Pavla II. gradovima Splitu i Solinu uz 1700. obljetnicu mučeništva sv. Dujma i 1700 godina grada Splita. Ostala je nezaboravna ona Papina rečenica izgovorena u našoj Prvostolnici: „Povijest ovdje nije šutjela!“. U tu svjedočku povijest ulaze i naša dva gorljiva i hrabra pastira Frane i Ante. Nadbiskupova radost izvirala je iz pozdravnih riječi koje je uputio Svetom Ocu na Žnjanu, a osobito u večernjim satima u Solinu na Gospinu otoku u ozračju razdragane mladeži. Uz tihi tok Jadra, prostor su ispunjale pozdravne Nadbiskupove riječi: „Dobro došli na ovu svetu kršćansku i hrvatsku grudu! Vaš dolazak ovdje, vaša molitva, vaša riječ i vaš blagoslov učinit će ovu grudu za svako vjerničko srce još svetijom, još milijom, još privlačnijom. A ovo naše drago Gospino prasvetište, koje čuva uspomene na naše kršćanske i narodne svetinje, koje je vidjelo i upamtilo u svojoj dugoj povijesti tolike divne osobe i upisalo njihova imena, zapamtit će i upisati zlatnim slovima ime najvećeg posjetitelja – pape Ivana Pavla II“.

5. Draga braćo i sestre, prijenosom zemnih ostataka naših duhovnih pastira nadbiskupâ Frane i Ante osjećam iskrenu radost i posebno zadovoljstvo. Ovaj povijesni i sakralni kutak Lijepe naše bio im je osobito na srcu za vrijeme njihova života, a želja i san da budu pokopani ovdje na Gospinu otoku. Dobro mi je poznato da se nadbiskup Ante želio pokopati u župnoj crkvi Gospe od Otoka, ja sam ga osobno molio i govorio mu da to danas nije baš prikladno, pokapati se u podu crkve, nego ga potaknuo da se pokopa u Konkatedrali, a da ćemo jednoga dana izgraditi novu crkvu i u njoj predvidjeti kriptu za splitske nadbiskupe u koju ćemo prenijeti i njegove i zemne ostatke nadbiskupa Franića. Nadbiskup Ante iz poslušnosti je prihvatio ovu molbu. I nadbiskup Franić je na kraju svoga zemaljskog života bio pokopan tamo gdje je bilo tada moguće, u Konkatedrali. Ali i njegov san i želja bio je Gospin otok. Evo njegova dodatka oporuci od 21. siječnja 1991. godine: „Početna moja ideja da izgradim Konkatedralu bila je da bi se ista izgradila u Solinu, na Gospinu otoku, ako bi taj u cijelosti bio dodijeljen Nadbiskupiji… Pomislio sam bio Konkatedralu „Gospe od Otoka“ da bi se izgradila iznad Jelenina Gospina Prasvetišta i crkve Sv. Stjepana tako da bi te crkve ostale u kripti te Konkatedrale. Čak sam bio započeo, u vrijeme Hrvatskog proljeća neke preliminarne razgovore, ali je sve ostalo u idealnom svijetu moje fantazije. (U slučaju te realizacije crkva Sv. Petra bi bila samo župna crkva)“.

6. Draga braćo i sestre, naši novozavjetni patrijarsi Frane i Ante ukopom u željenu kriptu splitsko-makarskih nadbiskupa započinju jedan povijesni niz. U nizu do nadbiskupa i metropolita Frane, bila su 34 biskupa koji nisu rođeni na području Splitsko-makarske nadbiskupije, pa kako nije bilo moguće pokapati se u Prvostolnici, pokapali su se u svojim rodnim mjestima. Dok se danas zahvalno sjećamo svih splitsko-makarskih, nekoć salonitanskih biskupa i nadbiskupa, naši dragi pastiri Frane i Ante postaju prva imena upisana zlatnim slovima u kriptu splitsko-makarskih nadbiskupa na Gospinu otoku u Solinu.

Dragi nadbiskupi, očevi i braćo, Frane i Ante, osjećam se velikim dužnikom prema vama, kao i prema našoj Splitsko-makarskoj, nekoć salonitanskoj nadbiskupiji, u koju ste vi nesebično ugradili svoje služenje Bogu i hrvatskom narodu. Svakodnevno vas se sjećam u svojim molitvama. Preporučam vašem zagovoru sebe i našega novog apostolskog nasljednika Dražena, naše svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove i sjemeništarce i vjerni puk Božji. Nije daleko dan kada ću i sam biti pridružen vama u kripti naših nadbiskupa. Pohranjujemo vaše zemne ostatke dolje u kripti, a gore iznad kripte u apsidi umjetnički je prikazano naše konačno odredište – Nebeski Jeruzalem. U korizmenom smo vremenu i idemo prema slavlju Uskrsa. Čitavo naše ovozemaljsko hodočašće je svojevrsna korizma u nadi Kristova i našega uskrsnuća. Svjedočili ste nam ovu nadu i hrabrili ste nas na tom putu. Pratite nas, svoje duhovne sinove i kćeri, kako bismo po Križu u kojemu je spas, došli do pobjede Svetih, do ponovnog susreta u kući Oca nebeskoga. Amen.