potres 2d

IBAN: HR29 2340 0091 1000 9261 5
Poziv na broj: HR00 29122020
Opis plaćanja: Za stradale u potresu

Skeniranjem koda možete uplatiti 50 kuna (ili iznos po svom izboru) na IBAN Caritasa SMN.

 

Uskrs 2001.

Draga braćo i sestre!

Bilo je to prvoga dana u tjednu, još za mraka. Nakon što im je Marija donijela vijest da Isus više nije u grobu, dvojica učenika zajedno su potrčali na lice mjesta da provjere što se stvarno dogodilo. Nije nevažno da onaj učenik koji je prvi stigao na grob daje prednost Petru da on prvi uđe. Pri tome je zanimljiv ulazak i ovog drugog učenika. I on vidi posljedice, stvari, ali uspijeva i dublje vidjeti.

Ne prepoznajemo li u ovom slučaju trčanja i promatranja dvojice apostola i naš slučaj danas? I mi, naše obitelji, društvo i čitav svijet nekamo trčimo. Izgleda da je trčanje dio naše svakodnevnice. Trči se na svim poljima i dionicama. Govori se o trci u naoružanju, o trci za standardom, ugledom, moći, čašću, prestižem, uspjehom, karijerom, zaradom… Ne doživljavamo li na tom putu druge kao moguće konkurente, potencijalne suparnike, pa i protivnike? Zar ponekada ne trčimo na pogrešnim putovima, ne želeći vidjeti nikoga, niti pored sebe, niti ispred sebe? Zar nisu takvi putovi opasni, ako imaju samo ubrzanje, bez osobe, zajedništva i cilja, bez dubljeg pogleda u stvari i život? Na žalost, često ovakvo životno trčanje postaje kao nešto sasvim normalno, a da se i ne upitamo da li naši putovi imaju potrebnu vertikalu i horizontalu, da li su prepoznatljivi po Isusu Kristu, po njegovu križnom putu, putu ljubavi koji gleda prema gore i nosi naprijed, koji nam daje naslutiti prag smisla i cilja, budućnosti i života? Da li smo, žureći se ubrzano tehničko-znanstvenim putovima, skrenuli i zaboravili moralno-etičku dimenziju odgovornosti i solidarnosti?

A što je tek s onima pored, iza i ispred nas? Htjeli mi to ili ne, na zajedničkom smo putu. Kojemu cilju težimo i kako vidimo naše postojeće stanje? Kakva nam je nada i budućnost života? Možemo li vidjeti stvari i pojave dublje i odgovornije, ne samo pogledom oka, nego i osobnom odgovornošću, savješću, srcem? Kako promatramo pojavu neženja, odlaska mladih vani, širenje droga, rađanje novorođenčadi s već četrdeset godina, jer kažu da nam je to prosječna dob stanovništva, što nama znači skoro 400.000 nezaposlenih, mnogi bez stana, razočarani, ravnodušni, malodušni? Kako doživljavamo prazne kolijevke i proširena groblja? Možemo li vidjeti dalje od površine same pojave i odgovornije utjecati na stanje oko nas? Da li se sagibamo nad ovom našom situacijom i vidimo li dublje i dalje da bismo shvatili prave razloge, vidjeli nadu i naslutili nove horizonte našega djelovanja i naše Pashe - prijelaza, izlaska?

Potaknuti uskrsnim događajem, hodom i pristupom dvojice učenika, i mi se danas spravom usuđujemo postaviti sebi pitanje: Quo vadis? Kuda ideš čovječe, obitelji i svijete? Kako vidiš i što vidiš na svom putu? Može li se ići zajedno, odgovornije i bolje? Može li ta naša trka dobiti humaniji izgled i osmišljeniji hod? Ponekada se čuje da je ovo naše vrijeme vrijeme individualaca, sebičnjaka, ljudi bez osjećaja bez skrupula. Nije li to samo površno gledanje i na brzinu? Što se krije iza svega toga, iza tih kulisa, duboko u našem srcu, u duši? Zar nije ovdje potreban onaj pogled učenika koji ne prelazi samo površinski, već vidi i ono što prostom oku nije dostupno? Zar ipak u svima nama nije zakopana sposobnost suosjećanja, pažnje, ljudskosti, opredijeljenost za ugrožene, za pravdu, solidarnost i ljubav?

Duboko sam uvjeren da u nama još nije umro, već samo zamro, čovjek pravde, poštenja, iskrenosti, topline. Zar da on ne oživi i ne uskrsne u nama ovoga Uskrsa, prvoga u novom stoljeću i tisućljeću? Jer, ako 98%  nas vidi obitelj kao najvažniju vrednotu, nije li i to dobar znak na našem putu? Zar u toj trci rasta i razvoja nije potrebno dati prednosti upravo ovoj vrednoti, obitelji i posvetiti joj više pažnje i vremena, materijalne pomoći i duhovne podrške? Jer ako nam je čovjek važan, ako je čovjek naš put, ne zaboravimo da je obitelj put čovjeka. U svako društvo po mjeri čovjeka put vodi samo preko obitelji. Upravo se obitelj kao izvor života najizravnije suprotstavlja i odupire grobu i smrti. Samo obitelj može biti kriterij i mjerilo ispravne trke i puta. One je ne samo pokazatelj duhovne i materijalne razine našega društva, nego i očit znak zaživljenosti uskrslog pogleda na život. Samo u obitelji, tom svetištu života i školi ljudskosti, ne gleda se samo očima i tek površno, nego pogledom onog učenika koji "vidje i povjerova".

Apostoli trče i zaustavljaju se pred Kristovim praznim grobom koji u sebi krije tajnom života. Razum ih zaustavlja, a oni ipak uspijevaju ići dalje. Vrijeme je da i današnji čovjek koji je obilježen  tehničkim dostignućima svoga razuma, pokuša gledati dalje i dade mjesto i svome srcu. Srcem – vjerom, jer vjerovati – 'credere' znači cor dare, dati srce, bolje se vidi, zapravo se vidi. Njime se ide dalje od horizonta oka i prelazi prag nade. Srcem se najbolje vidi, zamjećuje život i realnost u cjelovitosti. Ali ako ono, srce, postane slijepo, okorjelo, ako postane suvišno u bračnom i obiteljskom životu, slijepo u društvenim odnosima, kako u horizontalno-socijalnoj, tako i u vertikalno-transcendentalnoj dimenzije, nije li to znak da se s nama nešto događa? Ne postajemo li u tom slučaju slijepi, površni, hladni, proračunati? Nije li istinito ono što reče jedan čovjek: "Vidim svijet koji se izgrađuje, ali u njemu čovjek neće moći živjeti.: moći će živjeti uz uvjet da bude manje čovjek." Ako sve mjerimo samo ekonomski i tržišno, poslovno i konkurentno, ako mjerimo jednodimenzionalno i prizemno, ne trčimo li u slijepoj ulici života koja ne vodi i ne vidi dalje od tame groba?

    Nismo li nerijetko slijepi i kod zdravih očiju? Zavarani s toliko privida, mislimo da vidimo, a u stvari ne vidimo. Biti slijep znači ne uvažavati dobre ideje, planove, prijedloge koji dolaze sa strane i od drugih. Biti slijep znači ne uvažavati tuđe mišljenje, ne odati priznanje, ne prihvatiti druge i drugačije, znači staviti u centar sebe i svoj 'ja' koji ne pozna odnos s drugim, s 'ti' i 'mi'.

Čini se da ova vrednota i model obitelji ne slijedi takvu logiku, samo 'ja' bez 'ti' i 'mi'. Njoj je čudno i strano. A put i trka života, gdje se ne može i ne zna vidjeti srcem, već se hladno promatraju samo pojave, daje nam naslutiti da smo već na svoj način u grobu, možda malo prostranijem, gdje se još krećemo, trčimo od zida do zida, ali uvijek u zatvorenom.

U današnjem znanstveno-tehničkom mentalitetu samo ono što se može očima vidjeti i eksperimentom verificirati prikazuje se kao uvjerljivo i jedino znanstveno i istinito. Sve je tu vidljivo i poznato, a u biti ništa se ne vidi. Ne nalazimo odgovor na životne probleme i tajne ljudskog srca. Nedostaje onaj zadnji smisao realnosti i života. Ne vidimo izlaza iz groba zatvorenosti, patnje, poteškoća. Ne vidimo rješenja za društvene i moralne krize. Na žalost, žrtva svih ovakvih procesa je čovjek, koji, uronjen u vrijeme i prostor, gubi svoj identitet i ostaje anoniman, jer su i sile, snage, energija, kojima pokušava ostvariti sebe i svoj napredak, te osigurati budućnost, bezosobne i slijepe. One niti ga vide, niti mu daju dublje vidjeti. Samim razumom i tehnikom, eksperimentima i pokusima, može čovjek uvijek brže trčati, ali samo s njima teško može dostići cilja svoje trke i uočiti cjeloviti smisao svoga postojanja. Uz sve obilje eksperimenata i mnoštvo analiza, čovjeku je potrebno duhovno i moralno iskustvo vrednota koje mu proširuju vidike i otvaraju mu oči srca.

Nije li i sam Bog postao predmet, objekt takvog pozitivističkog mentaliteta? Čovjek mu se približava, ne kao osobnom Bogu, nego kao nekoj višoj sili, nekakvom principu ili teoriji tumačenja svega. Ali Bog koji traži čovjeka, Bog koji mu daje da vidi i da razumije, osobni je Bog. To je Otac koji nas je vidi, k nama dolazi i ostaje po svome Sinu Isusu Kristu, utjelovljenoj ljubavi koja se posvjedočila po pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Njegova. Ova Božja ljubav nas je vidjela, prihvatila, do kraja ljubila i preko granica nama vidljivih.

A ono što je i sam nama svojim životom posvjedočio to nam i predaje: očima duše se najbolje vidi. Srcem se vidi cjelovitost, dubina, ciljnost i smisaonost. Srce – povjerenje je simbol integralnog čovjeka u svim njegovim razinama i dimenzijama. Srce – vjera uvijek vide dublje, više i dalje. I najčešće je upravo srce jedino sposobno ispravno prosuditi i razumjeti ono što je razum mogao tek naslutiti. Samo gledanje srcem – vjerom može nam pomoći da idemo dalje i da otkrivamo dublji smisao pojava i događaja oko nas. Svaka druga vrsta gledanja može bit lutanje po stazi i kruženje u zatvorenom. Onomu tko ne gleda prema cilju, mali su izgledi da tamo i dođe.

Čovjek dobiva naočale i dioptriju pogleda i povjerenja srca u školi obitelji. Tu se uči vidjeti drugoga srcem, s ljubavlju. Tu je čovjek osoba i upoznaje druge kao osobe. Tu se i Uskrsli na licima i u srcima članova obitelji prepoznaje kao supatnik, suputnik i sustolnik, a preko njih i u svakom čovjeku. Samo ako uskrslim ivanovskim pogledom srca obitelj promatra probleme, krize, napetosti, podjele, siromaštvo, grešnost, shvatit ćemo da uvijek postoji izlaz, jer ako je ljubav do kraja i na kraju, tu je uvijek moguć jedan novi početak.

To je otajstvo Uskrsa. Ljubav Isusa Krista je bila upravo takva. Ljubio nas je do kraja, do smrti na križu. Učenik koga je Isus ljubio srcem je vidio i povjerovao: ovdje se dogodio jedan novi početak, tako snažan da je otvorio jednu rupu u zidu ovoga svijeta prema vječnosti, događaj tako radikalan da je oslobodio čovjeka iz svih povoja zarobljenosti fizičke i moralne, pa i od povoja prostora i vremena u koje je ljudski život ovdje umotan. Tu svoju uskrslu pobjedu uskrsli Gospodin želi podijeliti sa svima nama, sa svakom obitelji, sa čitavim svijetom.

Obitelj je najprikladnije mjesto za doživljavanje i življenje uskrsnog otajstva. U njoj čovjek pronalazi i iz nje proizlazi najbolja uskrsna dioptrija na sve pojave i događaje, osobne, obiteljske i društvene. Tko hodi ovakvim putem i gleda ovom dioptrijom, taj ne prestiže i ne zaobilazi, taj ne ponižava i ne nadjačava vlastitu braću i sestre. Obitelj nije i ne trči na putu egoizma i sebičnosti, već na putu požrtvovnosti, sebedarja i ljubavi. U obiteljskim odnosima je posve jasno da sreću ne možemo tražiti samo za sebe, a nauštrb drugih. U obitelji se ide zajedno, a često se daje i prednost drugima. Upravo onaj koji daje prednost postaje sposobniji bolje srcem vidjeti. Čak i onaj koji doživi prednost i uvažavanje i sam je osposobljen za novi pogled svoga srca.
Današnje uskrsno Evanđelje pruža nadvremenski obiteljski model, kako za malu obitelj, tako i za sve veće zajednice, pa i za čitavu zajednicu sveopće ljudske obitelji. Onaj apostol koji prvi stiže uvažava svoga brata, daje mu prednost da prvi uđe u Isusov grob. Oko praznog Kristova groba rađa se jedna nova obitelj – zajednica vjernika, obitelj onih koji srcem – vjerom gledaju, obitelj onih koje i sam uskrsli Krist zove svojom braćom i sestrama. Djeluje se zajednički u različitosti. Svi su zauzeti i odgovorni. Marija ide na grob, vidi stanje, javlja svojoj braći, a oni idu zajedno uvažavajući jedan drugoga. Djeluje se zajedno u različitosti onako kako to rade suprug i supruga, roditelji i djeca u obitelji. Nije li to model za sve moguće razine, osobne, crkvene, društvene, pa i svjetske? Bez takvog zajedničkog djelovanja u različitosti možemo vidjeti samo usputno fenomene, pojave i probleme iz kojih na tom užurbanom putu života nastaju međusobne podjele, utrka i optužbe.

Zato nas i Pavao u svojoj poslanici opominje: Tražite ono što je gore, ono uzvišenije! Tražimo ono što je gore u našoj obitelji, jer u njoj je nebo sišlo na zemlju po daru i odnosima života! Preko nje možemo stvoriti nebesko ozračje već ovdje na zemlji. U njoj se doista vidi dalje, dublje i više. Ako već osobe i udruženja, organizacije i društvo u cjelini žele trčati, jedina trka koja je opravdana jest ova uskrsna na putu do Kristova groba i preko groba do cilja, do susreta s uskrslim Gospodinom, do događaja prvog dana u tjednu, do događaja za naše novo stoljeće i tisućljeće.

Evo jednog nevjerojatnog događaja, novog na početku za naše novo stoljeće i tisućljeće. Evo svjetla za novi pogled na našu trku života, pa i onu zatvorenu samo u dimenzije eksperimenta, pokusa, analize. Radosna je to vijesti života svima nama danas gdje vlada grobna tišina. Radosni je to navještaja pobjede života nad smrću. To je doista novi početak za novo vrijeme, za novog čovjeka, obitelj i društvo. Krist je uskrsnuo da bi dao smisao svim našim patnjama, bolima, tamama, krizama, grobovima. Bez smisla Isusova križa, sve naše boli i boli svih ljudi svijeta ostale bi bezimene, bezvrijedne. On je svojim križem i uskrsnućem dao dostojanstvo ljudskoj boli i patnji, svim onim tamnim trenucima koji prate svakog čovjeka, obitelj i društvo u toj rijeci i trci života. On nas poziva da sjedinimo našu bol s njegovom, naš križ s njegovim, kako bi ta patnja prestala biti beznadna, beskorisna, kako bi u snazi ove ljubavi na kraju i do kraja i naša ljubav i naš pogled srcem mogao postati izvorom novoga života i temeljem nove nade na horizontu naših putova do konačnog cilja i smisla.

Uskrsli Kriste, Začetniku naše vjere, Iscjelitelju našeg pogleda, molimo te, daj temelj našim koracima na početku novoga stoljeća i tisućljeća, učvrsti naš osobni i zajednički hod prema vječnosti, osvijetli naše putove smislom i gledanjem u nadi našega cilja, daj nam novo srce i nov duh da bismo mogli biti prepoznatljivi u ovome svijetu kao tvoji svjedoci, tvoga i našega Uskrsa! Amen

Draga braćo i sestre!

         Bilo je to prvoga dana u tjednu, još za mraka. Nakon što im je Marija donijela vijest da Isus više nije u grobu, dvojica učenika zajedno su potrčali na lice mjesta da provjere što se stvarno dogodilo. Nije nevažno da onaj učenik koji je prvi stigao na grob daje prednost Petru da on prvi uđe. Pri tome je zanimljiv ulazak i ovog drugog učenika. I on vidi posljedice, stvari, ali uspijeva i dublje vidjeti.

Ne prepoznajemo li u ovom slučaju trčanja i promatranja dvojice apostola i naš slučaj danas? I mi, naše obitelji, društvo i čitav svijet nekamo trčimo. Izgleda da je trčanje dio naše svakodnevnice. Trči se na svim poljima i dionicama. Govori se o trci u naoružanju, o trci za standardom, ugledom, moći, čašću, prestižem, uspjehom, karijerom, zaradom… Ne doživljavamo li na tom putu druge kao moguće konkurente, potencijalne suparnike, pa i protivnike? Zar ponekada ne trčimo na pogrešnim putovima, ne želeći vidjeti nikoga, niti pored sebe, niti ispred sebe? Zar nisu takvi putovi opasni, ako imaju samo ubrzanje, bez osobe, zajedništva i cilja, bez dubljeg pogleda u stvari i život? Na žalost, često ovakvo životno trčanje postaje kao nešto sasvim normalno, a da se i ne upitamo da li naši putovi imaju potrebnu vertikalu i horizontalu, da li su prepoznatljivi po Isusu Kristu, po njegovu križnom putu, putu ljubavi koji gleda prema gore i nosi naprijed, koji nam daje naslutiti prag smisla i cilja, budućnosti i života? Da li smo, žureći se ubrzano tehničko-znanstvenim putovima, skrenuli i zaboravili moralno-etičku dimenziju odgovornosti i solidarnosti?

A što je tek s onima pored, iza i ispred nas? Htjeli mi to ili ne, na zajedničkom smo putu. Kojemu cilju težimo i kako vidimo naše postojeće stanje? Kakva nam je nada i budućnost života? Možemo li vidjeti stvari i pojave dublje i odgovornije, ne samo pogledom oka, nego i osobnom odgovornošću, savješću, srcem? Kako promatramo pojavu neženja, odlaska mladih vani, širenje droga, rađanje novorođenčadi s već četrdeset godina, jer kažu da nam je to prosječna dob stanovništva, što nama znači skoro 400.000 nezaposlenih, mnogi bez stana, razočarani, ravnodušni, malodušni? Kako doživljavamo prazne kolijevke i proširena groblja? Možemo li vidjeti dalje od površine same pojave i odgovornije utjecati na stanje oko nas? Da li se sagibamo nad ovom našom situacijom i vidimo li dublje i dalje da bismo shvatili prave razloge, vidjeli nadu i naslutili nove horizonte našega djelovanja i naše Pashe - prijelaza, izlaska?

Potaknuti uskrsnim događajem, hodom i pristupom dvojice učenika, i mi se danas spravom usuđujemo postaviti sebi pitanje: Quo vadis? Kuda ideš čovječe, obitelji i svijete? Kako vidiš i što vidiš na svom putu? Može li se ići zajedno, odgovornije i bolje? Može li ta naša trka dobiti humaniji izgled i osmišljeniji hod? Ponekada se čuje da je ovo naše vrijeme vrijeme individualaca, sebičnjaka, ljudi bez osjećaja bez skrupula. Nije li to samo površno gledanje i na brzinu? Što se krije iza svega toga, iza tih kulisa, duboko u našem srcu, u duši? Zar nije ovdje potreban onaj pogled učenika koji ne prelazi samo površinski, već vidi i ono što prostom oku nije dostupno? Zar ipak u svima nama nije zakopana sposobnost suosjećanja, pažnje, ljudskosti, opredijeljenost za ugrožene, za pravdu, solidarnost i ljubav?

Duboko sam uvjeren da u nama još nije umro, već samo zamro, čovjek pravde, poštenja, iskrenosti, topline. Zar da on ne oživi i ne uskrsne u nama ovoga Uskrsa, prvoga u novom stoljeću i tisućljeću? Jer, ako 98%  nas vidi obitelj kao najvažniju vrednotu, nije li i to dobar znak na našem putu? Zar u toj trci rasta i razvoja nije potrebno dati prednosti upravo ovoj vrednoti, obitelji i posvetiti joj više pažnje i vremena, materijalne pomoći i duhovne podrške? Jer ako nam je čovjek važan, ako je čovjek naš put, ne zaboravimo da je obitelj put čovjeka. U svako društvo po mjeri čovjeka put vodi samo preko obitelji. Upravo se obitelj kao izvor života najizravnije suprotstavlja i odupire grobu i smrti. Samo obitelj može biti kriterij i mjerilo ispravne trke i puta. One je ne samo pokazatelj duhovne i materijalne razine našega društva, nego i očit znak zaživljenosti uskrslog pogleda na život. Samo u obitelji, tom svetištu života i školi ljudskosti, ne gleda se samo očima i tek površno, nego pogledom onog učenika koji "vidje i povjerova".

Apostoli trče i zaustavljaju se pred Kristovim praznim grobom koji u sebi krije tajnom života. Razum ih zaustavlja, a oni ipak uspijevaju ići dalje. Vrijeme je da i današnji čovjek koji je obilježen  tehničkim dostignućima svoga razuma, pokuša gledati dalje i dade mjesto i svome srcu. Srcem – vjerom, jer vjerovati – 'credere' znači cor dare, dati srce, bolje se vidi, zapravo se vidi. Njime se ide dalje od horizonta oka i prelazi prag nade. Srcem se najbolje vidi, zamjećuje život i realnost u cjelovitosti. Ali ako ono, srce, postane slijepo, okorjelo, ako postane suvišno u bračnom i obiteljskom životu, slijepo u društvenim odnosima, kako u horizontalno-socijalnoj, tako i u vertikalno-transcendentalnoj dimenzije, nije li to znak da se s nama nešto događa? Ne postajemo li u tom slučaju slijepi, površni, hladni, proračunati? Nije li istinito ono što reče jedan čovjek: "Vidim svijet koji se izgrađuje, ali u njemu čovjek neće moći živjeti.: moći će živjeti uz uvjet da bude manje čovjek." Ako sve mjerimo samo ekonomski i tržišno, poslovno i konkurentno, ako mjerimo jednodimenzionalno i prizemno, ne trčimo li u slijepoj ulici života koja ne vodi i ne vidi dalje od tame groba?

         Nismo li nerijetko slijepi i kod zdravih očiju? Zavarani s toliko privida, mislimo da vidimo, a u stvari ne vidimo. Biti slijep znači ne uvažavati dobre ideje, planove, prijedloge koji dolaze sa strane i od drugih. Biti slijep znači ne uvažavati tuđe mišljenje, ne odati priznanje, ne prihvatiti druge i drugačije, znači staviti u centar sebe i svoj 'ja' koji ne pozna odnos s drugim, s 'ti' i 'mi'.

Čini se da ova vrednota i model obitelji ne slijedi takvu logiku, samo 'ja' bez 'ti' i 'mi'. Njoj je čudno i strano. A put i trka života, gdje se ne može i ne zna vidjeti srcem, već se hladno promatraju samo pojave, daje nam naslutiti da smo već na svoj način u grobu, možda malo prostranijem, gdje se još krećemo, trčimo od zida do zida, ali uvijek u zatvorenom.

U današnjem znanstveno-tehničkom mentalitetu samo ono što se može očima vidjeti i eksperimentom verificirati prikazuje se kao uvjerljivo i jedino znanstveno i istinito. Sve je tu vidljivo i poznato, a u biti ništa se ne vidi. Ne nalazimo odgovor na životne probleme i tajne ljudskog srca. Nedostaje onaj zadnji smisao realnosti i života. Ne vidimo izlaza iz groba zatvorenosti, patnje, poteškoća. Ne vidimo rješenja za društvene i moralne krize. Na žalost, žrtva svih ovakvih procesa je čovjek, koji, uronjen u vrijeme i prostor, gubi svoj identitet i ostaje anoniman, jer su i sile, snage, energija, kojima pokušava ostvariti sebe i svoj napredak, te osigurati budućnost, bezosobne i slijepe. One niti ga vide, niti mu daju dublje vidjeti. Samim razumom i tehnikom, eksperimentima i pokusima, može čovjek uvijek brže trčati, ali samo s njima teško može dostići cilja svoje trke i uočiti cjeloviti smisao svoga postojanja. Uz sve obilje eksperimenata i mnoštvo analiza, čovjeku je potrebno duhovno i moralno iskustvo vrednota koje mu proširuju vidike i otvaraju mu oči srca.

Nije li i sam Bog postao predmet, objekt takvog pozitivističkog mentaliteta? Čovjek mu se približava, ne kao osobnom Bogu, nego kao nekoj višoj sili, nekakvom principu ili teoriji tumačenja svega. Ali Bog koji traži čovjeka, Bog koji mu daje da vidi i da razumije, osobni je Bog. To je Otac koji nas je vidi, k nama dolazi i ostaje po svome Sinu Isusu Kristu, utjelovljenoj ljubavi koja se posvjedočila po pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Njegova. Ova Božja ljubav nas je vidjela, prihvatila, do kraja ljubila i preko granica nama vidljivih.

A ono što je i sam nama svojim životom posvjedočio to nam i predaje: očima duše se najbolje vidi. Srcem se vidi cjelovitost, dubina, ciljnost i smisaonost. Srce – povjerenje je simbol integralnog čovjeka u svim njegovim razinama i dimenzijama. Srce – vjera uvijek vide dublje, više i dalje. I najčešće je upravo srce jedino sposobno ispravno prosuditi i razumjeti ono što je razum mogao tek naslutiti. Samo gledanje srcem – vjerom može nam pomoći da idemo dalje i da otkrivamo dublji smisao pojava i događaja oko nas. Svaka druga vrsta gledanja može bit lutanje po stazi i kruženje u zatvorenom. Onomu tko ne gleda prema cilju, mali su izgledi da tamo i dođe.

Čovjek dobiva naočale i dioptriju pogleda i povjerenja srca u školi obitelji. Tu se uči vidjeti drugoga srcem, s ljubavlju. Tu je čovjek osoba i upoznaje druge kao osobe. Tu se i Uskrsli na licima i u srcima članova obitelji prepoznaje kao supatnik, suputnik i sustolnik, a preko njih i u svakom čovjeku. Samo ako uskrslim ivanovskim pogledom srca obitelj promatra probleme, krize, napetosti, podjele, siromaštvo, grešnost, shvatit ćemo da uvijek postoji izlaz, jer ako je ljubav do kraja i na kraju, tu je uvijek moguć jedan novi početak.

To je otajstvo Uskrsa. Ljubav Isusa Krista je bila upravo takva. Ljubio nas je do kraja, do smrti na križu. Učenik koga je Isus ljubio srcem je vidio i povjerovao: ovdje se dogodio jedan novi početak, tako snažan da je otvorio jednu rupu u zidu ovoga svijeta prema vječnosti, događaj tako radikalan da je oslobodio čovjeka iz svih povoja zarobljenosti fizičke i moralne, pa i od povoja prostora i vremena u koje je ljudski život ovdje umotan. Tu svoju uskrslu pobjedu uskrsli Gospodin želi podijeliti sa svima nama, sa svakom obitelji, sa čitavim svijetom.

Obitelj je najprikladnije mjesto za doživljavanje i življenje uskrsnog otajstva. U njoj čovjek pronalazi i iz nje proizlazi najbolja uskrsna dioptrija na sve pojave i događaje, osobne, obiteljske i društvene. Tko hodi ovakvim putem i gleda ovom dioptrijom, taj ne prestiže i ne zaobilazi, taj ne ponižava i ne nadjačava vlastitu braću i sestre. Obitelj nije i ne trči na putu egoizma i sebičnosti, već na putu požrtvovnosti, sebedarja i ljubavi. U obiteljskim odnosima je posve jasno da sreću ne možemo tražiti samo za sebe, a nauštrb drugih. U obitelji se ide zajedno, a često se daje i prednost drugima. Upravo onaj koji daje prednost postaje sposobniji bolje srcem vidjeti. Čak i onaj koji doživi prednost i uvažavanje i sam je osposobljen za novi pogled svoga srca.

Današnje uskrsno Evanđelje pruža nadvremenski obiteljski model, kako za malu obitelj, tako i za sve veće zajednice, pa i za čitavu zajednicu sveopće ljudske obitelji. Onaj apostol koji prvi stiže uvažava svoga brata, daje mu prednost da prvi uđe u Isusov grob. Oko praznog Kristova groba rađa se jedna nova obitelj – zajednica vjernika, obitelj onih koji srcem – vjerom gledaju, obitelj onih koje i sam uskrsli Krist zove svojom braćom i sestrama. Djeluje se zajednički u različitosti. Svi su zauzeti i odgovorni. Marija ide na grob, vidi stanje, javlja svojoj braći, a oni idu zajedno uvažavajući jedan drugoga. Djeluje se zajedno u različitosti onako kako to rade suprug i supruga, roditelji i djeca u obitelji. Nije li to model za sve moguće razine, osobne, crkvene, društvene, pa i svjetske? Bez takvog zajedničkog djelovanja u različitosti možemo vidjeti samo usputno fenomene, pojave i probleme iz kojih na tom užurbanom putu života nastaju međusobne podjele, utrka i optužbe.

Zato nas i Pavao u svojoj poslanici opominje: Tražite ono što je gore, ono uzvišenije! Tražimo ono što je gore u našoj obitelji, jer u njoj je nebo sišlo na zemlju po daru i odnosima života! Preko nje možemo stvoriti nebesko ozračje već ovdje na zemlji. U njoj se doista vidi dalje, dublje i više. Ako već osobe i udruženja, organizacije i društvo u cjelini žele trčati, jedina trka koja je opravdana jest ova uskrsna na putu do Kristova groba i preko groba do cilja, do susreta s uskrslim Gospodinom, do događaja prvog dana u tjednu, do događaja za naše novo stoljeće i tisućljeće.

Evo jednog nevjerojatnog događaja, novog na početku za naše novo stoljeće i tisućljeće. Evo svjetla za novi pogled na našu trku života, pa i onu zatvorenu samo u dimenzije eksperimenta, pokusa, analize. Radosna je to vijesti života svima nama danas gdje vlada grobna tišina. Radosni je to navještaja pobjede života nad smrću. To je doista novi početak za novo vrijeme, za novog čovjeka, obitelj i društvo. Krist je uskrsnuo da bi dao smisao svim našim patnjama, bolima, tamama, krizama, grobovima. Bez smisla Isusova križa, sve naše boli i boli svih ljudi svijeta ostale bi bezimene, bezvrijedne. On je svojim križem i uskrsnućem dao dostojanstvo ljudskoj boli i patnji, svim onim tamnim trenucima koji prate svakog čovjeka, obitelj i društvo u toj rijeci i trci života. On nas poziva da sjedinimo našu bol s njegovom, naš križ s njegovim, kako bi ta patnja prestala biti beznadna, beskorisna, kako bi u snazi ove ljubavi na kraju i do kraja i naša ljubav i naš pogled srcem mogao postati izvorom novoga života i temeljem nove nade na horizontu naših putova do konačnog cilja i smisla.

Uskrsli Kriste, Začetniku naše vjere, Iscjelitelju našeg pogleda, molimo te, daj temelj našim koracima na početku novoga stoljeća i tisućljeća, učvrsti naš osobni i zajednički hod prema vječnosti, osvijetli naše putove smislom i gledanjem u nadi našega cilja, daj nam novo srce i nov duh da bismo mogli biti prepoznatljivi u ovome svijetu kao tvoji svjedoci, tvoga i našega Uskrsa! Amen

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Draga braćo i sestre! Srdačan pozdrav svima vama i s vječnom Utjelovljenom Riječju bila vam blagoslovljena Nova 2021. ...
U Župi sv. Mihovila ark. – Kostanje obnovljena je crkva Sv. Ante u Seocima. Tom je prigodom, u nedjelju 17. siječnja ...
 „Danas na blagdan Krštenja Gospodinova sjetit ćemo se trenutaka kada nismo bili na razini toga dostojanstva koje ...
„Danas na svetkovinu Bogojavljenja u svom srcu i molitvama nosimo posebno one koji su ostali bez doma u potresu, za sve ...
„U ovoj misi sjetimo se žrtava potresa Petrinje, Gline, Siska i okolnih mjesta, a na poseban način molimo za mladost ...
„Koliko god je važan dobar početak još je važniji dobar završetak godine“, kazao je splitsko-makarski nadbiskup i ...
Te Deum – misu zahvalnicu, na Staru godinu 31. prosinca u katedrali sv. Dujma, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup ...
„Bog, vječna Riječ iz ljubavi prema nama utjelovio se i postao čovjekom. Prihvatio je svakoga čovjeka i nije se ...