Splitsko-makarski nadbiskupi
Poštovane sestre i braćo!
Rijetki su povijesni događaji, datumi ili osobe kojima je povijest dodijelila ime 'veliki'. Moralo se doista raditi o događajima ili osobama u kojima je čovječanstvo prepoznalo općeljudsko značenje, određenu prekretnicu u tijeku povijesnih događanja da bi im se dodijelio ovaj časni naslov. Još je rjeđe i gotovo neočekivano, barem u kulturama patrijarhalnog mentaliteta, da se ovaj naslov prida jednoj ženi, da ju se nazove velikom Gospom, ženom, gospođom. A ako se uza sve to ovaj naslov ipak dodijelio jednoj ženi, i to ne u tako davnoj prošlosti – prisjetimo se da je dogma o Marijinu uznesenju na nebo, o njezinoj veličini proglašena tek 1950. – nije li i to znak da su ova naša vremena obilježena krizom ženina identiteta, da je barem Crkva u ime Božje htjela ponuditi suvremenoj ženi uzor i model uspješne ženstvenosti, upozoriti i uputiti suvremenu ženu gdje može tražiti i naći svoju veličinu?
Današnjim danom Crkva slavi Mariju, majku Isusovu, kao onu koja je poslije tijeka zemaljskog života dušom i tijelom, čitavom svojom ljudskošću i osobnošću uznesena na nebo, koja je proslavljena prihvaćanjem u zajedništvo Presvetoga Trojstva. Slaveći Mariju proslavljenu od Presv. Trojstva, onu koja je postigla puninu ljudskog ostvarenja, onu kojoj ljudska slava više nije potrebna, Crkva slavi tijek njezina zemaljskog života koji je bio dostojan nebeske slave, života koji je bio po Božju, Bogu ugodan, koji je Boga proslavljao i koji je Bog nagradio svojom proslavom. Od Boga proslavljenu Mariju Crkva časti kao Veliku Gospu, kao uzor ostvarenja Božjega poziva, kao uzor veličine koja se ostvaruje uz Božju pomoć i po Božjim mjerilima. Zbog toga i Drugi Vatikanski sabora u pogledu Marije majke Božje i na nebo uznesene ističe samo dvije stvarnosti: da je ona slika Crkve koja je još na putu svoga potpunog ostvarenja i da je znak ostvarenih ljudskih nadanja, zalog utjehe čitavome čovječanstvu. U Mariji Crkva prepoznaje ostvarenje ljudske od Boga stvorene naravi, ostvarenje onoga što je dostojno Božjega poziva i plana sa svakim čovjekom. Shodno tome upire prstom u Marijin lik, pozivajući i suvremenu ženu da svoju veličinu traži na Marijinim putovima. Marijinim putovima želimo poći i mi danas u svojim razmišljanjima u ovoj godini i vremenu obitelji, jer je žena i majka svakako srce obitelji, kao što je to bila i Marija u svojoj. Zato i večeras želimo razmišljati o središtu-srcu obitelji, o majci-ženi.
Uistinu, s pravom suvremena žena traži priznanje svoje uloge i veličine u tijeku povijesnih zbivanja. Žensko je pitanje u zapadnome svijetu odavno vrlo aktualno. Stalno ga ističu i promiču razni feministički pokreti. Uporno se trude pomoći ženi, osloboditi je, kako kažu, od tradicionalne ovisnosti i društvene podređenosti muškarcu. Zalažu se za javnu ulogu, radno mjesto i visoke položaje žene u društvu, za liberalnije životne odnose, opću emancipaciju i osobnu slobodu žene. Premda ovakvi napori, posebice kada se radi o promicanju dostojanstva žene zaslužuju svaku pohvalu, teško se ipak složiti s pojedinim pokretima i njihovim vizijama žene, njezina dostojanstva i uloge u društvu, posebice kada zaboravljaju ili svjesno zamračuju i u drugi plan stavljaju cjelinu ženske osobnosti. Emancipacija žene nije istoznačnica niti se ostvaruje samo u liberalnijem ponašanju žene. Još manje emancipaciju treba tražiti u izjednačenju ili potpunom poistovjećenju žene i muškarca. Razumljivo je i potpuno ispravno da u suvremenim društvima žene više ne žele biti samo kućne služavke i obiteljski servis, da ih privlači samostalnost, javnost i mnogo toga što je stoljećima bilo rezervirano samo za muškarce, ali nije razumljivo da mnoge žene ne uviđaju i određene kušnje i probleme koje im pribavljaju njihova opravdana nastojanja.
Forsirano rivalstvo i mehaničko izjednačavanje žene s muškarcem nosi i svoje rizike koji će, ako se ne budu uvažavale osnovne realnosti i stvarne ženske odlike, njezina psiha koja je prirođeno orijentirana revnosti i skrbi, majčinskoj ljubavi i obiteljskoj brižnosti i požrtvovnosti, najviše štetiti upravo ženi. Treba biti slijepac da se ne uoči kako jednostrano traženje ženske veličine u izjednačavanju s muškarcem od žene čini žrtvu potrošačkog mentaliteta i proizvodnje, kako ju se sve više, upravo u ime emancipacije, uvlači u razornu utrku za profitom i dobitkom, posebice prljavim. U ime nazovi poštovanja žene kao žene, čini ju se objektom iskorištavanja, zadovoljavanja strasti i pohote, odgovara ju se od uloge koja je prirođena njezinim biološkim i psihofizičkim sposobnostima, usmjerava ju se prema otuđenju i iznevjeravanju sebe i svoje osobnosti. Ono što je najspecifičnije za ženu, u čemu je nitko drugi ne može zamijeniti, njezino majčinstvo i briga za ljudski život, njezina sposobnost samodarivanja i izgradnje obiteljskog zajedništva, njezin nezamjenjivi doprinos u izgradnji normalnih i zdravih članova društva u potrošačko-hedonističkom mentalitetu postaju usputni, ako ne i prezirani. Uloga majke i odgojiteljice slabo je i društveno i duhovno vrednovana. Na majčinstvo se, nažalost, često puta gleda kao na nužno zlo za kakav takav opstanak naroda, a odgojiteljsku funkciju povjerava se raznim društvenim ustanovama koje gotovo potpuno iz nje isključuju majku. Rezultati ovakvog pristupa ženi više su nego očiti. Bijela kuga i sve veće starenje našega društva, omjer umrlih i rođenih sve više ide u korist onih preminulih, žalosna su stvarnost naše današnjice. I unatoč tome što je svima jasno da bez dobrih, plemenitih, čestitih i požrtvovnih majki nijedno društvo nema budućnosti, malo ili gotovo ništa se ne čini da u ženinoj svijesti ponovno zaživi njezina nezamjenjiva uloga majke i roditeljke, njezina uloga da služi životu, da i vlastiti život ulaže za život. Koliko je naše društvo i svi mi svjesni da je majka izvor života i odgojiteljica humanijeg društva? Kakva je naša obiteljska politika? Koliko se i pod ekonomskim vidom vrednuje i ulaže u majčinstvo? Nisu li novi zakoni o majčinstvu u suprotnosti s našom budućnosti?
A mladež kojoj često znademo prigovarati i na nju vikati zbog njezinih nestašluka, stajališta, ponašanja i vrednovanja stvarnosti najviše je rezultat udaljavanja majke iz odgojnog procesa ili smanjenje njezine uloge u njemu. Bez majčinske ljubavi svaki odgoj kada-tada zakazuje, a posljedice zakazivanja na ovom životno važnom području su nesagledive. Prava veličina žene je u majčinstvu, a ovo je neostvarivo bez vjere da ima smisla uložiti sebe za nekoga, nekoga roditi, nekomu dati ime, nekoga podignuti, nekoga poduprijeti, s nekim živjeti, za nekoga živjeti. Dobre plemenite i čestite majke već sada udaraju temelje budućnosti, osiguravaju budućnost. Jer, što su djeca ako ne budućnost? A to lijepo reče i jedan pjesnik: "Možete im dati ljubav svoju, ali ne i misli. Jer ona imaju vlastite misli. Možete okužiti njihova tijela, ali ne njihove duše; jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete pos¬jetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Život kroči naprijed i založenost za njega ostvaruje veličinu, i žene i muškarca."
Veličina koja se nudi suvremenoj ženi posebice kroz sredstva javnog priopćavanja ugrožavaju najviše samu ženu, a na kraju se razbiju o glavu i cijelom društvu. Budući da se kao pravu i uspješnu ženu propagira ženu privlačne i zavodničke vanjštine, ženu sa znanstvenom, umjetničkom, kulturnom ili uopće poslovnom karijerom, ženu slobodnu i oslobođenu od svih etičkih i moralnih vrednota, nije ni čudo što našu svakodnevicu karakteriziraju različiti oblici seksualnog izrabljivanja, bračnog emotivnog i fizičkog nasilja, različita poniženja žene upravo u njezinoj ženstvenosti, od radnoga mjesta do obiteljskoga gnijezda. Nije nikakvo čudo što je suvremena zaposlena i karijerom zasljepljena žena kudikamo više psihički rastrojena od majke i domaćice koja živi u obiteljskom i svojoj prirodi Bogom danom ambijentu. Nakon posla ženu još uvijek, barem u većini slučajeva, čeka i njezin obiteljski posao, obiteljske obaveze, kolikogod se osjećala emancipiranom i naprednom. A sloboda od etičko-moralnih vrednota najopasniji je oblik ugrožavanja žene u njezinoj ženstvenosti, jer kolikogod je vrlo zavodljiva, toliko je i vrlo opasna. Po njoj žena postaje predmetom razonode bez ikakvih moralnih obaveza. Pornografija, od one časopisne do najsuvremenije Internet-pornografije, je to obilato potvrdila. Žena je pretvorena u igračku, a njezine draži u izvor zarade i iskorištavanja. Još veća je tragedija što neke današnje žene to prihvaćaju, što u tome vide svoje ostvarenje. Ne znam je li takva žena svjesna da je kroz razne revije i miss-priredbe postala erotsko-razonodna roba i bijelo roblje na tržištu. Tražiti ili prihvaćati veličinu koja joj se nudi kupoprodajnim opredmećenjem njezine ženstvenosti, otuđenjem od njezine prirodne i Bogom dane usmjerenosti svakako ne može izgraditi tijek zemaljskoga života koji bi bio po mjerilima nebeske slave i koji bi bio dostojan uznesenja na nebo kao što je to bio tijek Marijina zemaljskoga života.
Suvremena ponuda ženske i uopće ljudske veličine u dobroj je mjeri začinjena zlom koje se uvuklo u povijest prvim ljudskim grijehom i koje od tada obilježava ovu našu povijest, našu Dolinu, suzama pa čak i krvlju. Takva obilježenost vidljiva je na svakom koraku da se čovjek s pravom počinje pitati a što je s onom boljom stranom povijesti, Bogom i njegovim planom obilježene povijesti. I ova strana, premda često nepoznato, tiho i daleko od javnosti, djeluje i živi baš u toj i takvoj ljudskoj povijesti. Kao što postoji povijest grijeha, postoji i povijest svetosti, pobožnosti, povijest pravednosti i nesebičnosti, povijest čiste ljubavi prema Bogu i iskrene ljubavi prema čovjeku. I to je povijest čovječanstva, povijest kršćanstva koja kao mjerilo zemaljskoga života uzima visoko i zahtjevno, ali moguće i ostvarivo mjerilo nebeske slave. Ako žena počne ostvarivati i živjeti po ovom mjerilu, ako model i uzor svoje veličine nađe u Mariji, Mariji majci i službenici Božje volje, onda se za budućnost, unatoč povijesnoj djelatnosti grijeha, u nama i oko nas, ne trebamo nimalo bojati niti nad njom strepiti. Marijin zemaljski život put je ostvarenja veličine po Božjim mjerilima, a jedino ovu veličinu Bog potvrđuje i proslavlja.
A Marijina veličina nije utemeljena na nekim njezinim velebnim zahvatima koji bi bili dostojni da im se čovječanstvo divi, da ih se trajno sjeća i slavi. Njezina veličina je u onom jednostavnom i ljudskom, u svakodnevnoj brizi za obitelj, u susretima, u drugovanju i radosti, u vjernosti otačkim predajama i običajima, u smirenosti i otvorenosti koja tka i plete zdrave međuljudske odnose, u molitvi koja hrani duhovni pa onda i blagoslovljeni materijalni život. Marijina veličina je veličina majke koja sitnim, svakidašnjim za javnost nezanimljivim djelima omogućuje i njeguje autentični ljudski život, život plemenitosti, požrtvovnosti pravednosti i ljubavi. Tu u svakidašnjem, sitnom i malom životu stvara se novi čovjek, nova obitelj, novo društvo i nova budućnost Hrvatske. Tu izrasta i za javno djelovanje se priprema Bogočovjek, Božji Sin koji svim ljudima nudi dostojanstvo sinovstva kao mjerilo njihove veličine i potpunog ostvarenja.
Marijin tijek zemaljskog života u kojem se i ti danas, majko i ženo, prepoznaješ, bio je dostojan nebeske proslave i slave, Marijine veličine i naziva Velika Gospa. U tom tijeku mogu naći svoju veličinu i svi oni koji je traže i žele postići pred Bogom. Tijek je to svakidašnjeg, malog, običnog zemaljskog života koji se živi dostojno Božjega poziva, ljudske od Boga stvorene i u krštenju preporođene naravi, našega nadnaravnog uzdignuća. Takav tijek izgrađuje moralne i duhovne osobe, plemenite, časne i požrtvovne, osobe zauzete ljubavi prema domu, zavičaju, domovini, prema životu i onom najuzvišenijem što čovjek ima po svojoj sličnosti s Bogom. Takav tijek vidi, potvrđuje i proslavlja Bog, bez obzira što ga javnost, posebice sredstva javnog informiranja, zanemaruje, a nerijetko i izopačuje i ocrnjuje. Takav tijek koji je odan Bogu i prožet ljubavlju prema čovjeku izgrađuje cjelinu i veličinu koju, unatoč svih ljudskih mjerila i kriterija, Bog priznaje kao jedinu veličinu dostojnu stvorenja na njegovu sliku i sličnost.
Ovo mjerilo nebeske domovine i nebeske slave najbolje je mjerilo izgradnje i zemaljske naše domovine i ostvarenosti ljudskoga postojanja. U Mariji, s današnjim blagdanom njenog uznesenja, Bog nam je to zorno pokazao, jer "silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne".
Zato, Majko Marijo, Velika Gospe, tebi se utječemo u ovom našem dragom svetištu, mjestu tako blizom našem svakdnevlju. Tebi su se, Majko, ovdje molile i zahvaljivale tolike generacije očeva i majki u važnim osobnim, obiteljskim i društvenim događanjima. Molile su se i zahvaljivale za oslobođenje od epidemije i raznih smrtnih zaraza, za oslobođenje i slobodu od Turaka, Venecije, Austrije, pa preko komunizma do najnovijih ugnjetavača i agresora. S tobom, svojom Majkom, dijelili smo svoje radosti i žalosti, svoje nade i tjeskobe, jer ti si naše ufanje! Večeras ti, Majko, zahvaljujemo za plemenite majke i žene u našim obiteljima, u našem gradu Splitu, u našem društvu i našoj državi Hrvatskoj i molimo te, Majko, da u našoj budućnosti bude još i više majki i žena, dostojnih tvoga i našega uznesenja. AMEN.
