Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Draga braćo i sestre!
U svjetlu vjere i u radosti naše nade - uskrsloga Gospodina, evo nas danas na mjestu oproštaja i rastanka sa našim dragim pokojnima. Opterećeni trkom i bukom života teško nalazimo vremena pohoditi ova ljudska počivališta svoje rodbine, prijatelja, poznanika, branitelja i osoba koje su nas zadužile svojim životom. Pored nedostatka vremena postoji još jedan razlog koji je možda i veći od ovoga, a koji nas također udaljuje od groblja: sama pomisao na smrt. Da, groblje je očiti i dominantni teren smrti koju naš mentalitet pokušava potisnuti, otkloniti, zaboraviti i ne misliti o njoj. U tim pokušajima ostajemo neuspješni zavaravajući sami sebe jer zaboravljamo da nije samo groblje teren smrti nego je ona prisutna i svakodnevna na terenu naše užurbanosti života doma i grada. Rođenje, život i smrt bitne su oznake ljudskog života. Rođenje nam je darovano, život je dobrim djelom u našim rukama, dok nas smrt bez naše volje zaustavlja na zemaljskom putu. Nije nam nikako draga. Zato je normalno da strahujemo pred zagonetnom tajnovitosti smrti.
2. Braćo i sestre!
Na svetkovinu Svih svetih i uz Dušni dan ipak svi mi nađemo vremena te hrabrije, osobno i zajedno, hodočastimo na naša groblja. Štoviše, uza sva bolna sjećanja, tužne rastanke osjećamo osobito zadovoljstvo, unutarnji mir, iskrenu zahvalnost i radost molitve za znane i neznane generacije čije smo mi mladice. Osjećaj naše ljudske pripadnosti, zajedništva i povezanosti sa našim pokojnima puno nam znači. Nama hodočasnicima zemaljskog života i našim milim pokojnima najveća je radost svijest da pripadamo Bogu stvoritelju i ostvarivatelju čovjeka i svijeta. Bog Otac svoju stvarateljsku i spasiteljsku ljubav očituje nam u svome Sinu - Isusu Kristu - rođenom od Djevice Marije, nama u svemu jednakom osim u grijehu. On je svojom žrtvom ljubavi i uskrsnućem rasvijetlio tamu groba i smrt pobijedio. Sveti Ivan evanđelist trajno nas podsjeća na Božju milosrdnu ljubav - nadu svijeta: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni. Ta Bog nije posla Sina svoga na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3, 16-17). Ovaj toliko dramatičan odnos prema smrti pa i zagonetni pogled na osobnu smrt kao i na smrt naših dragih u Isusu Kristu je ispunjen spasonosnom nadom za čovjeka i njegovu povijesti. Ovoj spasonosnoj nadi u svjetlu vjere u Isusa Krista mi zemaljski putnici kličemo: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni“.
3. Braćo i sestre! Istu vjeru, ali u ostvarenoj nadi, u Nebu, ispovijeda danas i kliče mnoštvo svetih i blaženih o čemu nam govori Knjiga Otkrivenja: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ (Otk 7, 10). Doista, put ostvarenja naše povijesti jest Isus Krist, on Raspeti i Uskrsli, naš Put, Istina i Život. On predstavlja danas sebe u blaženstvima. Blaženstva su njegova osobna iskaznica. Isus Krist ih je ostvario u punini, a ona oslikavaju živote svetih i blaženih kao i nas na istom putu. Zato mi danas u svjetlu uskrsne nade, a naši pokojni u radosti spašenosti, zajedno slavimo otajstvo spasenja konačnog ostvarenja našega dostojanstva djece Božje. Euharistijsko slavlje današnje Svetkovine povezuje Nebo i Zemlju, Boga i čovjeka, žive i preminule, svetce i grešnike. U nadi spasenja u Isusu Kristu neizbježnu smrt u našem životu i tajnu konačnog ostvarenja našega života na neki način možemo usporediti sa rođenjem. Iz ljubavi začeti embrij raste u utrobi svoje majke, nju ne vidi, ali živi od njezine topline i sve prima od nje.
4. Danas nam tehničke mogućnosti ultrazvuka, kao i prenatalna psihologija svjedoče da dijete sve čuje, prati, registrira majčine geste i sve što se događa izvana. Tek kad se rodi i izađe iz majčine utrobe može vidjeti lice svoje majke i potpunije prepoznati ono što je prije donekle osjećalo, čulo i doživjelo. Ulaženjem u stvarnost rođenjem sve mu to postaje jasnije. Što smo ovdje u našem ljudskom ograničenom i smrtnom životu, recimo to tako, tek u embriju doživjeli, sada u prijelazu iz zemaljskog života, iz utrobe Zemlje, doživjet ćemo u punoj stvarnosti. Tek tada ćemo moći vidjeti lice svoje Majke - Boga Stvoritelja. Na to nas podsjeća sveti Ivan u drugom čitanju: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac već smo sada djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo Lice njegovo.“ (Usp. Iv 1, 1-3). U njegovu Licu vidjet ćemo konačno tko smo mi preporođeni u konačnoj istini. Prvi kršćani upravo su smrt vidjeli kao rođenje za Nebo.
5. Naša braća i sestre već rođeni za Nebo svoju svetost živjeli su ovdje. Prije svega pripadali su Zemlji, a potom Nebu. Svetkovina Svih svetih želi ohrabriti sve nas anonimne svjedoke blaženstava na putu zajedničkog hoda s Emanuelom - Bogom s nama, nas s Njime i međusobno. Današnje slavlje poziv je i ohrabrenje svima nama da se na tragu njihova svjedočenja blaženstava nađemo i vidimo prepoznatljivima u našem sinodalnom hodu. Svjedocima blaženstava nije uvijek bilo lako u svom vremenu, ali upravo oni su nam ostavili najjače svjedočanstvo ljudskosti te su kao najveći reformatori naprijed vukli našu povijest otvarajući je prema nebeskim horizontima.
Draga braćo i sestre!
Ljubljeni smo i već sada smo djeca Božja! Blago nama jer pripadamo Bogu ljubavi i milosrđa. Nismo sami niti smo plod slučaja izručeni kaosu. Nismo ovdje na Zemlji tuđinci, stranci, izgubljeni u vremenu i prostoru, nego smo već sugrađani svetih i ukućani Božji, a ne zarobljenici smrti i stanovnici groba. Blago nama jer nam svetci i blaženici daju utjehu i ohrabrenje. Ne zaboravimo da svi svetci nisu uvijek imali uzornu prošlost, kao i svaki grešnik, među kojima smo i svi mi, na sreću ima svoju budućnost - mogućnost obraćenja.
6. Naš osobni život, kao i svijet poznaje i osjeća tolike žalosti, želje, čežnje... Neki umnici s pravom rekoše: „Jedina žalost u svijetu i životu jest ne biti svet“. Ovo je najdublja želja i podsvjesna čežnja ljudskog srca koja je prisutna u svakoj duši svih vremena, kultura, nacija i civilizacija povijesti, a dobro je izražava psalmist: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.“ (Ps 63, 1-2). Ova ista čežnja bila je duboko upisana i u srca naših dragih pokojnika. Ona je zapretana u našim srcima. Pustimo je da gori: „Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!“ (Ps 27, 8-9).
Neka ova molitva bude na našim usnama i u našim srcima na zemaljskom putu naših tama, do praskozorja slave uskrsnuća, u radosti blaženika Neba i u zajedništvu dragih nam pokojnika. Amen!
