Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Draga braćo i sestre, svijet u kojemu živimo istovremeno je čudesan i čudnovat. Čudesan je u ljubavi i solidarnosti, mudrosti i znanju, dobroti i radosti, ali isto tako naš svijet pokazuje i drugu stranu: siromaštvo i glad, nasilje i ubijanje, sukobe i nemire. Nemiri među narodima i u društvu; sukobi među susjedima; napetosti u braku i obitelji… Gdje je izvor ove čudnovate, manje svijetle strane naše stvarnosti? Doista, naš svijet i društvo, brak i obitelj imaju mogućnost, kako kaže Izaija, postati plodan vrt - voćnjak, a isto tako u sebi nose trajnu opasnost da postanu pustinja.

2. Poštovani Trogirani i hodočasnici, sve vas srdačno pozdravljam i čestitam svetkovinu svetog Ivana, zaštitnika našega Trogira i dan grada. Pozdravljam… Svetkovina sv. Ivana okuplja i poziva nas da pogledamo sebe i svoju sredinu, da se zapitamo gdje se gubi ona svijetla strana života, naša radost, mudrost, ljubav? Ne gubimo li radost u svom načinu življenja? Ne zamjenjujemo li mudrost površnim informacijama? Ne umire li nam ljubav u sebičnosti i individualizmu? Gdje smo i na kojem smo putu, prema voćnjaku ili prema pustinji?

3. Ova i slična pitanja nisu samo naša danas. S istim pitanjima, u svom vremenu susretao se sveti zaštitnik Trogira biskup Ivan sa svojim suvremenicima. Možda je potrebno, u našem vremenu, ova pitanja još glasnije postavljati. Uza sav napredak društva i rast slobode, demokracije i prava, odnekud izviru nove nepravde, preziri, nepovjerenja, ovisnosti i manipulacije. Dok se s jedne strane materijalni zidovi uklanjaju, pa i geografske granice otvaraju, s druge strane kao da se u nama i među nama podižu nevidljive, unutarnje granice i grade psihološki zidovi. Rezultat toga je jezik sebičnosti kojim govore već mala djeca u vrtiću i u školi. Dijete, kad ga upitate, što je to, neće reći „mlijeko“, nego „moje mlijeko“. Govor nas odraslih sve se više svodi na ja, moj, moje, meni. Često gledamo samo svoje interese, potrebe i korist. U opasnosti smo da nam drugi postanu neprimjetni i suvišni. Zatvaranjem u sebičnost i gubljenjem osjećaja za opće dobro, nestaje ona širina posvojne zamjenice tvoj, njegov, njezin, naš, vaš, njihov. No ipak, ove riječi su prisutne u našem životu, ali samo u slučajevima gdje se ograđujemo od drugih. Tako ćemo reći: „tvoja pogreška“, „njezina krivnja“, „njihov problem“.

4. Nismo ni svjesni koliko nas naš egoizam razara, urušava, dijeli, te guši ljepotu i radost života. Bolest sebičnosti razara jednako i pojedince i zajednicu. Egoizam je hrđa - ruzina koja nagriza brak i obitelj, prijateljstvo i društvo. Zahvaća i poremećuje alfabet ljudskih odnosa. Sebičnjak želi biti samodostatan, želi biti gospodar života i smrti. Što su pobačaj, rastava i eutanazija nego po život opasne varijante sebičnosti. Egoist stavlja sebe u središtu. Za njega su stvari, korist i uživanje ispred i iznad bližnjega. Umrežena i zbrojena sebičnost na društvenom i svjetskom planu stvara mentalitet indiferentizma i ravnodušnosti prema siromašnima i ugroženima, pojedincima i narodima.

Sebičnost izbjegava susret, razgovor, i ne podnosi drugoga i drugačijega. Naravno, sebičnost nas ne čini sretnima jer ostavlja prazninu – pustinju u nama. Uporno, poput ovisnika, sreću tražimo u stvarima, posjedu, vlasti, časti. No, koliko god čovjek posjedovao i častî imao, redovito radost života nije u tome.

5. Na svoj način, sebičnost nas deformira, čini invalidima oka i srca: gledamo, a ne vidimo, ne primjećujemo. Srcem se najbolje vidi, ali ako nam je srce zatvoreno, doista smo slijepi. Egoist ima problema i sa vjerom. Engleski obraćenik kardinal John Henry Newman uvijek je naglašavao da nevjeru ne rađa čovjekov intelekt, već zatvorenost i stanje ljudskog srca. Sebičnom i samodostatnom čovjeku i molitva je problem. Molitva Očenaša vidi Oca sviju ljudi, a ne privatnog Boga. Očenaš nas otvara i uključuje „tvoje“: sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja. Sve je to u suprotnosti s onim koji u središte stavlja svoju slavu, svoje kraljevstvo i samovolju. Egoist ne razumije ni ove riječi: otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. On je uvijek u pravu, a samo drugi griješi.

6. Našu zahvaćenost mentalitetom sebičnosti, svjedoči i to da više nismo u stanju vrednovati altruizam, žrtvu drugih za opće dobro, najveću žrtvu onih koji su bili spremni prijeći i granicu smrti, i život svoj dati za našu slobodu. Svjedoci smo ovih dana mirnoga prosvjeda branitelja s najtežim tjelesnim oštećenjima, koji traže dostojanstvo svoje i drugih. Branitelji ne mogu prihvatiti poniženje da su oni danas u društvu postali invalidi = in-validi u smislu značenja ove riječi, tj. nevrijedni, nekorisni, suvišni. Čini se da su nam branitelji doista postali teret prošlosti i smetnja budućnosti. Iskreno se zapitajmo nismo li prema njima postali zaboravni, hladni, indiferentni? Što bi mogao biti razlog našeg zaborava i indiferentnosti prema braniteljima? Je li to rezultat neke čudne političke korektnosti ili je tu na djelu neka ideološka pozadina. No, čini se da je na djelu još nešto: sve prisutniji egoizam i individualizam u nama i u našemu društvu.

7. Poštovana braćo i sestre u vjeri, kršćanin i sebičnost ne idu zajedno. To ne priliči onima koji žele slijediti Krista, prepoznavajući ga u bližnjima. Znak prepoznavanja kršćanina jest ljubav. Ljubav ne riječî, već djelâ. Kristova ljubav koja je pobijedila sebičnost grijeha i zarobljenost smrti, poziva nas na put gdje nema mjesta zidovima, već mostovima, u perspektivi otvorenosti zemlje nebu, smrti životu, vremenitosti vječnosti. Stoga Kristova ljubav želi biti djelatna u svima nama kao što je bila u životu svetog biskupa Ivana.

8. Sv. Ivan je postao biskupom 1064. u vrijeme društvenih i političkih napetosti. Posredovao je i zalagao se za mir, pravednost i pomirenje. Kao dobar pastir svoga stada živio je među svojima i za svoje stado tako da bi se na njega mogle primijeniti riječi pape Franje, mirisao je mirisom ovaca. Nije podizao sebi spomenike jer je sveto živio, a spomenik su mu na dubokim i širokim temeljima njegove ljudskosti i svetosti podigli njegovi zahvalni Trogirani. Tako njegov spomenik stoji na zidinama iznad gradskih vrata, a još svečaniji i rijetko viđeni u katedrali, u kapeli sv. Ivana gdje počivaju njegovi zemni ostatci. Mogli bismo reći da je za vrijeme svoga života ipak podigao i jedan spomenik koji još i danas živi, a to je samostan časnih sestara benediktinki, vječno svjetlo grada Trogira, čiji jubilej 950 ove godine slavimo. Naš sveti zaštitnik živio je u nemirnim vremenima uspona i padova hrvatske države, kraljeva Petra Krešimira, Dmitra Zvonimira, Stjepana II., vremena razdorâ i svađâ među vladajućima, gubitak dinastije i prijelaz hrvatske krune na glavu stranih vladara 1102. Sve to prati i povezuje sv. Ivana s nama danas. Dug je bio rascjep od njegova vremena, gubljenja samostalnosti hrvatske države pa do 1992., priznanja i slobode, sna kojega su mnoge generacije sanjale, a tek u naše vrijeme postade realnost. Za slobodnu i demokratsku Hrvatsku toliki su sanjali, patili i stradavali. Mentalitet egoizma ne razumije jezik žrtve ljubavi – ljubavi za druge. Naša sloboda i neovisnost Hrvatske, rođena je Providnošću i sebedarjem solidarne ljubavi branitelja, pred agresivnim egoizmom agresora s nadom i uvjerenjem da će naše društvo postati vrt - voćnjak. Bilo bi neodgovorno, štoviše, suludo oprijeti se uz tolike žrtve agresivnom egoizmu izvana, a potom domovinu iznutra razarati i pretvarati u pustinju našim domaćim egoizmom. Zato u mirnom prosvjedu branitelja s najtežim oštećenjem treba prepoznati i čitati dublje i dalekosežnije poruke.

9. Braćo i sestre, u svojoj sebičnosti i individualizmu, možda smo daleko zastranili ako više ne razumijemo jezik žrtve ljubavi za opće dobro. U tom smislu ne samo da nam naš odnos prema braniteljima pokazuje na kakvom smo putu, već i jedan drugi, trajni odnos: odnos prema nosivom temelju društvenog života, svetom žarištu ljubavi, školi solidarnosti i altruizma, a to je obitelj. Obitelj je prva crta trajne obrane i zaštite života. Ne ponižavamo li i ovog svjedoka požrtvovne ljubavi s nekim oblicima koje uvodimo unutar prostora obitelji, poput „trojanskog konja“. Koliko je potrebno da obitelj danas bude u sebi jaka sa svojim: molim, oprosti, hvala, da bi se mogla održati na nogama i na putu plodna vrta? Doista, naš odnos prema braniteljima i naš odnos prema obitelji očituje naše stanje i naše usmjerenje: gdje smo i kuda idemo. Temeljno pitanje: altruizam ili egoizam, ljubav ili sebičnost, zajedništvo ili individualizam bitno je pitanje svakoga od nas kao čovjeka i vjernika, pitanje bračnog zajedništva, obiteljskog života, svjedočanstva Crkve i naše društvene zajednice. Hoće li nam život obitelji i društva biti čudesan ili čudnovat, ovisi o našem odgovoru, tj. koji smjer izabiremo: prema voćnjaku ili prema pustinji.

10. Kao nekada, tako i danas svojim Trogiranima i svima nama, u nadvladavanju osobnog i društvenog egoizma, sv. Ivan poručuje: Kad vidimo i čujemo druge, kad im pomažemo, najbliži smo sebi samima. Otkrivamo sebe, svoje dubine koje ni sami ne poznamo. Da bismo sebe upoznali, i bili radosni potrebno je činiti dobro. Zlo nas udaljava i ranjava. Dobro otkriva i oživljava. Dobro je most prema drugima i Bogu, grijeh je zlo, zid zatvaranja i bijega od Boga i čovjeka. Dobro mijenja pustinju u voćnjak. Nikome ne činite zlo. Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrim. Ohrabrite se u dobru i svjedočite solidarnost da i djeca, svjesni Očenaša i gledajući vaš primjer, nauče reći „naše mlijeko“.

Sv. Ivane, pomozi nam proširiti, produžiti i graditi nove mostove prihvaćanja, solidarnosti i prijateljstva! Blagoslovi sve svjedoke požrtvovne ljubavi u našem društvu: sve branitelje i obitelj, izvor i braniteljicu života. Ohrabri i sve nas na putu solidarnosti da uza sve poteškoće izgrađujemo svoj dom i svoju Domovinu, kako bi sve više postali plodan voćnjak, bogat ljudskim i kršćanskim vrijednostima, u radosti i ljepoti života. Amen.