500. obljetnica dolaska Hrvata u Molise

Draga braćo i sestre,

žao mi je što ne mogu govoriti “na-našu”, a i talijanski je za mene strani jezik. Kako bismo se razumjeli, valja nam govoriti zajedničkim jezikom, koji je ponekad za sve nas najteži – to je jezik vjere. Ovaj je jezik bivao svagdanjim jezikom naših predaka koji su, zbog navale Turaka i da bi sačuvali svoju vjeru, bili prisiljeni prije petsto godina ostaviti svoja ognjišta i domovinu te potražiti utočište na drugoj obali Jadranskoga mora. U njihovome su progonstvu Riječ Božja i vjera u Isusa Krista bili kompas i svjetionik. Gotovo svi ovi prognani potječu s područja današnje Splitsko-makarske nadbiskupije. Ovim progonstvom iz Dalmacije stvorena je hrvatska dijaspora koja je danas najstarija te ujedno i najmanja zajednica Hrvata.

1. Na sreću, ostala su nam neka povijesna svjedočanstva o ovom narodu i njegovoj prisutnosti u Molisu. Tako postoji natpis u kamenu na crkvi u Palati gdje stoji: „Hoc primum Dalmatiae gentis in coluere castrum a fundamentis erexere templum anno 1531.“ – „Dalmatinci su prvi naselili ovo mjesto i iz temelja izgradili crkvu godine 1531.“ K tome, zahvaljujući pisanom izvještaju iz Memorija biskupa Termolija, Mons. Tommasa Gianettija iz 1768. godine, proizlazi da se je dolazak izbjeglih na talijansku obalu zbio 1518. godine. Zahvaljujući ovom pisanom svjedočanstvu, danas slavimo 500 godina od progonstva Hrvata i njihova prisustva u Molisu.

2. U Molisu su podignuli novi dom i domovinu, jer su kuća i domovina tamo gdje žive braća i sestre. Kao kršćani, da, susreli su braću i sestre, iako različite kulture i jezika, ali članove iste Božje obitelji, Crkve Kristove. Razumjeli su se vrlo dobro jer je jezik Pedesetnice – jezik ljubavi, mira, solidarnosti, te se razumije vrlo dobro na svim jezicima. Dakako, taj je jezik božanski, Presveto Trojstvo govori njime bez greške, dok mi razumijemo ovaj zajednički jezik, ali ga moramo učiti sve do posljednjega dana. Današnje drugo čitanje uvodi nas u školu ovoga jezika, govoreći o prikupljanju milostinje za zajednicu u Jeruzalemu. Potreba traži pomoć-caritas. U ono vrijeme izbjegli iz Dalmacije nisu imali potrebu samo za materijalnim stvarima, nego i za prihvaćanjem. Svjedoci smo da ovaj jezik vjere i ljubavi i danas biva vrlo teškim. To svjedoči i egzodus prognanika koji danas prelaze preko još šireg i dubljega mora koje povezuje Afriku i Europu. Dakako, puno je lakše prikupljati sredstva nego prihvaćati osobe.

3. Svi smo djeca jednoga Oca. Bog je Otac od kojega proizlazi život; Isus Krist je objava Boga koji živi. Naš život nije toliko određen zemljopisnim položajem, koliko Isusom Kristom, umrlim i uskrslim. Ozdravljajući ženu pogođenu dugogodišnjom bolešću te uskrsavajući djevojčicu koju je smrt već bila ugrabila, Isus pokazuje da je Božja volja ne smrt, nego život čovjeka. Jer „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane“ (Mudr 1, 13-14), kako nas podsjeća knjiga Mudrosti. Bog nas poziva na život. Oba ova čuda, ozdravljenje bolesne žene i uskrsnuće Jairove kćeri, određena su jednom jedinom temom: vjerom. Isus kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila“, a Jairu: „Ne boj se, samo vjeruj“. Vjera je život.

4. Drži se da su izbjegli, naši preci, pristali uz obalu jednoga petka, koji simbolično sažima sve poteškoće i križeve njihovih života sjedinjujući ih u vjeri s križem i uskrsnućem Isusa Krista. U toj su vjeri prešli na drugu stranu. Današnje Evanđelje nam govori kako je Isus prešao na drugu stranu. Danas se u San Felice spominjemo jednog doticaja izbjeglica iz Dalmacije, jednog pristanka vaših predaka na ovu obalu. U Evanđelju je riječ o jednoj plašljivoj ženi koja žudi dotaći se samo haljina Isusovih. U ovom gestu Isus je osjetio doticaj iskrene vjere. Sam Bog nas želi dotaći svojim milosrđem, u daru spasenja. U svim teškoćama njihovoga križnoga puta obraćali su se Gospodinu, svome liječniku i spasitelju.
Draga braćo i sestre, vi ste plod vjere svakidašnjeg ticanja Isusa, u njihovoj vjeri, molitvi i životu. Imamo potrebu ovih božanskih doticaja među nama. Koliko nas se tiču danas problemi i poteškoće naših bližnjih? U solidarnosti dotičemo čak i našega Gospodina: „Zaista, zaista kažem vam, što god učinite jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25, 40). S vašim životom, kulturom i tradicijom, doprinosite kako na religioznom, tako i na društvenom planu. Ljudsko lice jednoga društva se očituje ponajviše u jedinstvu različitosti. Poslije mnogih stoljeća očuvali ste ovdje u Fliču, Kruču i Mundimitru vaš identitet, vaš jezik i običaje, bivajući istodobno bogatstvom vaše nove domovine Italije. No iznad svega, očuvali ste i govorite našim jezikom vjere.

5. Svaki od nas, braćo i sestre, na svoj je način sličan bolesnoj ženi iz Evanđelja i umrloj djevojci – postoji nešto umrtvljeno u nama. Sretan li si, vjerniče i građanine San Felicea i Molisa, ako imaš hrabrost one žene, ili ako imaš kojeg Jaira koji bi te zagovarao, ma koji bi čak smetao Gospodinu zbog tebe! Drugi bi ga htjeli zaustaviti: „Zašto smetaš Učitelja? Tvoja je kći mrtva.“ Jair pun povjerenja se ne predaje, čuje riječ Isusovu: „Ne boj se, samo nastavi vjerovati“. Svakome od nas, ma kakvagod bila bolest ili djelić smrti kojega nosimo u nama, Isus ponavlja: „Brate, vjera te tvoja spasila; sestro, ja ti kažem, ustani!“ Ovaj jezik vjere su govorili i razumjeli vaši preci i od njih ste ga naučili vi, njihovi sinovi i kćeri. Naš osobni doticaj i susret s Isusom želi nas ozdraviti, probuditi. Isus reče Jairu: „Djevojka nije mrtva, samo spava“. Naš život nije mrtav, samo spava; naše srce nije mrtvo, samo spava; naš žar za poticajem nije mrtav, samo je uspavan.

6. Ovaj životvorni Isusov glas nam govori svaki put poslije ispovijedanja naših grijeha, poslije svakoga remećenja života ili odnosa. Uistinu, s Kristom nitko nije mrtav zauvijek. S Kristom i u Kristu nastavljaju živjeti u punini života i generacije vaših predaka. U današnjem slavlju pet stoljeća od njihovoga dolaska u ovu novu domovinu, oni sami zapravo pozivaju i ohrabruju vas, draga braćo i sestre, malo stado Hrvata u Molisu, da budete ukras i ponos hrvatskoga naroda te bogatstvo za vaše talijansko društvo. Vi ste most sa stupovima dubokim pet stoljeća, među dvama zemaljskim obalama, čak štoviše, vi ste most između zemaljske domovine i one nebeske. Na ovome putu prema nebeskoj Domovini želio bih vam poručiti „na-našu“: „Nemojte zabit naš lipi jezik!“ Još je nešto puno važnije za sve nas: ne zaboravimo i ne mijenjajmo najveće bogatstvo koje su nam ostavili u zalog naši oci – jezik vjere u Isusa Krista, našega liječnika i spasitelja.

Draga braćo i sestre, ne zaboravimo riječ Božju i jezik vjere! Učimo ga i prenosimo taj jezik ljubavi novim generacijama, jer taj je isti jezik materinji jezik u Nebeskoj Domovini. Amen.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić uputio je povodom svetkovine Duhova pismo krizmanicima, ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić sudjelovao je, u subotu 9. svibnja, u molitvi šeste ...
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić uputio je poruku vjernicima povodom ovogodišnje proslave zaštitnika ...
Uzoriti kardinale, dragi brate Josipe! U vrijeme zaraze koronavirusom, dodatno nas je uzdrmala vijest o snažnom ...
„Danas je jedan tužan i bolan dan za nas kršćane, naše crkve su zatvorene, u svojim smo domovima, ne možemo slaviti ...
Od nedjelje 22. ožujka Splitsko-makarska nadbiskupija osigurat će prijenos nedjeljne svete mise u 9 sati iz kapele sv. ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić uputio je, u četvrtak 19. ožujka, u Nadbiskupskom ...
Vrhovna predstojnica Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja s. Klara Šimunović susrela se, u utorak 10. ...