potres 2d

IBAN: HR29 2340 0091 1000 9261 5
Poziv na broj: HR00 29122020
Opis plaćanja: Za stradale u potresu

Skeniranjem koda možete uplatiti 50 kuna (ili iznos po svom izboru) na IBAN Caritasa SMN.

 

Sveta Stošija - Zadar - 2017.

1. U božićnom ozračju, Emanuela – Boga s nama, sve vas srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre, Zadrani, hodočasnici, prijatelji, ljudi dobre volje. Zahvaljujem pastiru Zadarske nadbiskupije, mons. Želimiru na pozivu da predvodim ovo slavlje. Pozdravljam braću u episkopatu, svećenike, redovnike, redovnice, predstavnike vlasti, a osobito stare i bolesne koji posredstvom radija prate ovo slavlje.

2. Mučeništvo svete Stošije, dogodilo se za vrijeme Dioklecijana, u Sirmiumu, upravo na Božić 304. godine. Događaj Isusova zemaljskog rođenja bio je za Stošiju dan njezina preporođenja – uskrsnuća za nebo. Otajstvo Božića i Uskrsa najdublje je međusobno povezano. Povezuje ih stalna nit ljubavi Božje koja se proteže od Betlehemske štale do križa na Kalvariji. I sama sveta Stošija, podnijevši mučeništvo na Božić, svjedoči ovu povezanost ne samo životom nego i imenom. Naime, njezino ime, Stošija – Anastazija, dolazi od riječi anastazis – a znači uskrsnuće. Svjesna veličine dara ljubavi Božje, koji nas je u svome Sinu posinio – priznao svojom ljubljenom djecom, ona je i u časovima mučenja i smrtnih prijetnji ostala vjerna Bogu, priznavši se kršćankom. Odgovorila je na priznanje Božje ljubavi, priznala je Njega i priznala se Njegovim.

3. Doista, svetu Stošiju prepoznajemo u riječima svetoga Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8, 35)  Vatra? „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8, 37). Ljubav je najjača! Jača od vatre! Jača od smrti!Božju ljubav ništa i nitko ne može rastaviti od nas: ni štala, ni križ, ni grijeh, ni grob! Nepobjediva je! Od ove ljubavi koja nas priznaje svojima, ni Stošiju ništa nije moglo rastaviti. Ni oganj u kojemu je živa spaljena. Dok mi i možemo biti slabija karika u zlatnom lancu ljubavi, Božja ljubav je čvrsta, stalna i trajna.

4. Braćo i sestre, Božić je dan Božjeg priznanja nas ljudi i ujedno dan mučeništva – priznanja ove ljubavi od svete Stošije. Svake godine liturgijski slavimo svetu Stošiju 15. siječnja, na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske koje se dogodilo 1992. Tako je ove godine proslava još svečanija, jer slavimo srebreni jubilej tog važnog događaja za hrvatski narod. Zahvalni smo tolikim našim svjedocima vjere, domoljublja i budnim sanjarima slobode, kao i tolikoj braći i sestrama, koji su svjedočili i žrtvovali se za krst časni i slobodu zlatnu. Jedan među tolikima je blaženi Alojzije Stepinac sa blistavim znamenjima mučeništva, kako za njega reče sveti Ivan Pavao II. Zahvalni smo našim braniteljima, koji su poput sjemena pali u zemlju iz kojega se rodila naša sloboda i priznanje. Naša zahvalnost ide tolikim pravednim i istinoljubivim ljudima Crkve i svijeta, koji su u danima agresije čuli naše vapaje i pritekli nam u pomoć svojom zauzetošću i priznavanjem. Sve te ratne poteškoće i rane dobro pamti naša Škabrnja, Vukovar, Ilok, Gospić, Dubrovnik… I vi Zadrani, sjećate se neprijateljskog okruženja, granatiranja, uzbuna i života u skloništima… No, naša zahvala prije i iznad svega upravljena je Onomu koji jest, Onomu koji je jučer, danas i uvijeke, Onome koji nam govori ne bojte se. Hvala Bogu Ocu koji nas priznaje posinjenjem u Betlehemskom djetetu. I doista, Hrvatski narod mogao bi na svoju burnu povijest primijeniti riječi Izraela: „Da nije Gospodin za nas bio, žive bi nas progutali…“ (usp. Ps 124, 2-3) I s distance od dvadesetpet godina, odnose se na naš hrvatski narod riječi Josipa Flavija: „jer niti smo, braneći se samo oružjem pobjeđivali, niti smo bez oružja gubili, jer naša je snaga bio Gospodin!“ Zato dok zahvaljujemo Bogu na priznanju nad svim priznanjima i poticatelju svih naših istinoljubivih priznanja, i u našim srcima odjekuju one iste riječi po kojima prepoznajemo veličinu svete Stošije: što će nas rastaviti od ljubavi Kristove?

5. Braćo i sestre, naše najveće dužno priznanje jest priznanje Boga Oca koji nas vidi svojom ljubljenom djecom. Bog nas poznaje i priznaje. Odakle me poznaješ?, pita Natanael Isusa u trenutku susreta. Prije nego te Filip pozva, ja te znadoh. Vidjeh te pod smokvom. (usp. Iv 1, 48-49) Bog Otac nas poznaje već od krila majčina. Nas nema bez drugoga. Ona poznata: Cogito, ergo sum – mislim, dakle jesam, ne opravdava do kraja naše postojanje. Nismo samodostatni ni autonomni! Samo cogitor, ergo sum – netko misli na mene, dakle mogu biti; netko me ljubi, dakle jesam - postojim! Priznanje od drugoga važno je i nužno. Srebreni jubilej podsjeća nas na ovu istinu u kojoj zahvalno čitamo temeljno Božje priznanje nas ljudi, izvor i poticaj svim drugim priznanjima, pa i međunarodnom priznanju.

6. Sva ova spomenuta priznanja, od Boga i od ljudi, koja smo primili osobno ili kao zajednica - nacija, stavljaju nas pred brojna pitanja: priznajemo li mi danas svoju domovinu? Koliko i kako? Jesmo li postali indiferentni na najvažnije priznanje: Boga i svoga bližnjega? Nismo li zaboravili naše dostojanstvo i izgubili sebe i druge, udaljili se, postali stranci i tuđinci jedni drugima, u vlastitom domu i domovini? Što govori naša pohlepa, taština, gramzljivost, sebičnost, lakomost? Otkuda neodgovornost, nepravda, trka za profitom pod svaku cijenu? Čemu tolike podijele do netrpeljivosti? Zbog čega tolika nezaposlenost, gubitak radnih mjesta, mala ili nikakva primanja, podstanarstvo, beznađe, odlazak iz domovine, kako mladih pojedinaca tako i čitavih obitelji?Dok nam jedan broj odlazi van iz zemlje, drugi znatan broj odlazi pod zemlju. A tko će onda ostati u i na Lijepoj našoj zemlji? Zemlja je onih koji njome hode i na njoj žive! Zato je, draga braćo i sestre, potrebno postaviti svima nama ovo pitanje: jesmo li mi unutar domovine nastavili živjeti dinamiku njezina priznanja? Jesmo li svjesni što je domovina? Što je Lijepa naša?Ljepota prirode? Svakako, ali ne samo to! Bez čovjeka, bez društva, bio bi to samo lijepi park prirode. Domovina su prije svega ljudi, naši odnosi, kultura, jezik, zajedništvo, pravedni zakoni, radna mjesta, pristojna primanja, socijalna osjetljivost, osjećaj za opće dobro, obrana života i poštivanje ljudskog dostojanstva, vrednovanje braka i obitelji, praštanje i pomirenje, zajedništvo u različitosti…Sve su to trajni i dinamični oblici naših međusobnih i unutarnjih priznanja domovine Hrvatske.

7. Braćo i sestre, uza sve navedeno svima nama potrebno je još jedno  priznanje - osobno i zajedničko iskreno kajanje za sve ono što smo propustili učiniti i za ono što smo loše učinili, kako bismo konačno mogli, zahvalno i s većim povjerenjem u Boga, sa svojim bližnjima graditi priznatu nam domovinu. Potrebna su nam takva skrušena priznanja i pokajanja: roditelja i obitelji, škole i učitelja, duhovnika i odgojitelja, zdravstvenih i znanstvenih djelatnika, političara i gospodarstvenika…Sve je to nužno kako bi nam se dogodilo i obraćenje, kako bismo svi mi mogli svjedočiti i širiti ozračje ljudskog i božanskog priznanja u svom pozivu i poslanju. Zapravo, osoba ne živi samo od bioloških, vitalnih procesa, već i od ovih malih priznanja pažnje, povjerenja, ljubavi, solidarnosti, praštanja, pomirenja. To dobro znaju vaša djeca, a još bolje bolesnici, starci, osobe s posebnim potrebama. To najbolje znaju zaručnici, bračni drugovi, prijatelji i kolege.

8. Odsutnost ovih životnih, svakodnevnih, malih međusobnih priznanja rađa ravnodušnost, sebičnost, samodostatnost i zatvorenost. Unosi podjele i napetosti, stvara praznine i nezadovoljstva. Dovodi do krize braka i do zatvorenosti daru života. Ubrzava odlazak mladih iz Hrvatske. Zato su ova naša mala, ali snažna životna priznanja, blagoslov za naš izlazak iz svih kriza, kao put izgradnje humanijeg društva.

Iz tih priznanja rađa se radost i otkriva se ljepota života u Lijepoj našoj. U svakom od tih gesta susrećemo i priznajemo Boga i bližnjega, jer ne možemo vjerovati – priznati Boga, a prezirati čovjeka. Ta Bog sam čovjekom posta! Priznajući bližnjega susrećemo Boga. On sam reče da Njemu učinismo što učinismo potrebnima, napuštenima, siromasima, gladnima, bolesnima… Emanuel – Bog s nama, poziva nas da njega priznamo i susrećemo u drugom, u našem bližnjem. Njegove su riječi: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima – i mene u bližnjem - priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32). Ovo priznanje želi biti trajno i stalno opredjeljenje Lijepe naše. U protivnom, zaboravimo li Boga, napunit ćemo zemlju idolima. I sami ćemo postati zemlja pogana. Idoli ne daju život. Život je dar Boga Oca u Sinu, našem Spasitelju. Radosna je ovo vijest za svakog čovjeka, obitelj i društvo. Naše priznanje Emanuela – Boga s nama, vodi nas kroz naše poteškoće i po našim uspjesima do konačnog priznanja – nagradi života u kući Oca nebeskoga.

9. Sveta Stošija je u Božiću prepoznala Božje priznanje prema nama ljudima. U svojoj ljubavi, koju ništa nije moglo rastaviti od Krista Gospodina, svoje priznanje posvjedočila je mučeničkom smrću, koju je vidjela u perspektivi nade uskrsloga jutra. Slaveći je 15. siječnja, na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, na svoj način postala je zaštitnica priznanja i priznavatelja naše domovine. Ali imamo još jednog zemaljskog, a sada i nebeskog, priznavatelja i prijatelja Hrvatske, koji nas je uvijek u srcu i na usnama imao, i koji nas je u onim teškim danima među prvima priznao. Njegove su nam riječi najbolja čestitka i blagoslov za dvadesetpeti jubilej međunarodnog priznanja Hrvatske. Te su riječi odjekivale u Stošijinu gradu, a neka danas ponovo odjeknu u našim srcima.

„Hvala tebi ljubljeni puče Hrvatski, koji si me dočekao raširene ruke i srca otvorena…Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju u tvome životu, i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatska. Mladeži Hrvatska, neka te Bog blagoslovi, zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“

U Zadru, 9. lipnja 2003. – a s Neba danas, 15. siječnja 2017., sveti Ivan Pavao II. Amen!

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
 „Danas na blagdan Krštenja Gospodinova sjetit ćemo se trenutaka kada nismo bili na razini toga dostojanstva koje ...
„Danas na svetkovinu Bogojavljenja u svom srcu i molitvama nosimo posebno one koji su ostali bez doma u potresu, za sve ...
„U ovoj misi sjetimo se žrtava potresa Petrinje, Gline, Siska i okolnih mjesta, a na poseban način molimo za mladost ...
„Koliko god je važan dobar početak još je važniji dobar završetak godine“, kazao je splitsko-makarski nadbiskup i ...
Te Deum – misu zahvalnicu, na Staru godinu 31. prosinca u katedrali sv. Dujma, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup ...
„Bog, vječna Riječ iz ljubavi prema nama utjelovio se i postao čovjekom. Prihvatio je svakoga čovjeka i nije se ...
Župljani Meja i splitski vjernici, po staroj tradiciji i ove su godine sudjelovali u svečanoj misi na blagdan sv. ...
„Slava se njegova očitova u liku maloga Djeteta s Majkom Marijom i Josipom, djeteta kojemu u noći hite preplašeni ...