Tumačenje grba mons. Barišića

Grb mons. Marina Barišića ima svoju teološku, bolje rečeno trinitarnu, ali i povijesnu dimenziju jer je nastao u određenom povijesnom trenutku zbog kojega je upravo takav.

Očevo srce

Na prvi pogled je očito da u grbu dominira jedno veliko srce, a moto koji je ispod grba govori da je to srce Očevo koje nam se očitovalo u punini po njegovu Sinu Isusu Kristu. Bog je Otac i to Otac ljubavi. Isusovo djelo i poslanje je sadržano u nastojanju da objavi Očevo ime, da pokaže svima tko je Bog, tj. da pokaže da je On Otac, “da upoznaju tebe pravoga i živoga Boga... ”. Otac je onaj koji od početka s ljubavlju i strpljenjem poučava i odgaja čovjeka, svoga sina, krunu svoga stvorenja. On ga traži u njegovu bijegu i lutanju, vrača na pravi put, koji mu oprašta. Otac je kao onaj otac iz prispodobe koji opazi svoga izgubljenog sina dok još bi daleko, sažali mu se, poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga.

Srce je crvene boje, boje krvi koja podsjeća na krv Saveza koji se uspostavlja s Bogom, tj. Saveza potpune ljubavi između Boga i čovjeka. Bog je tako ljubio svi­jet da je dao svoga Sina jedinca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni, te stoga ovo srce i krv označavaju puninu saveza u Kristovoj krvi po kojoj nas je Otac izmirio sa sobom. Ova boja nas posjeda na krv svih pravednika i mučenika koji su u ljubavi dali svoj život svjedočeći ljubav koju su primili od Oca.

Plamenovi Duha

Žuta polja oko srca označuju plamenove Duha, čijom snagom je grijano i podrža­vano ovo srce i ljubav Očeva. Ovi plamenovi Duha nas podsjećaju na događaj Pedesetnice - Duhova, kada je Gospodin izlio na Apostole svoga Duha: “Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istome mjestu. Tada iznena­da dođe neka buka s neba. kao kad puše silan vjetar, pa napuni svu kuću u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te nad svakoga side po jedan. Svi se oni napuniše Duba Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Dub nadahnjivao” (Dj 2,1-4). Ovaj događaj je ispunjenje obećanja danog po proroku Joelu, a označava definitivno Božje darivanje, čovjeku kojemu ne samo da je udahnuo dah života i besmrtnosti, nego ga je želio u punini učiniti dionikom svoga božanskog života:

“Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinov i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići imati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojega u one dane. Pokazat ću znamenja na zemlji, krv i oganj i stupove dima” (Joel 3,1-3). Ovi plamenovi simbol su ognja kojega je Isus došao donijeti na svijet, i za koji reče da je već planuo.

Krsna voda

U donjem lijevom kutu izmjenjuju se bijela i plava boja, simboli vode i valova mora koji su simboli ove naše biskupije protegnute duž obala Jadranskoga mora. U isto vrijeme voda podsjeća na rodni kraj Nadbiskupov, kraj kojemu voda život znači, kraj čiji je život vodom određen. I samo rodno mjesto Nadbiskupovo - Vidonje, mjesto je na vodi rijeke Neretve u kojoj je doživio životno značenje vode i na kojoj je stekao prva životna iskustva u radu, jer život je dolazio onom kraju iz vode i preko vode.

I treće značenje ovog plavo-bijelog dijela grba nas podsjeća na vodu krštenja po kojoj smo svukli staroga čovjeka i obukli novoga, svukli stare haljine i odbacili stari kvasac, a obukli bijele haljini i postali kvasac pravednosti za ukvasavanje novoga svijeta. Budući da je krsna voda dobila svoju snagu po pashalnim događajima Muke, Smrti i Uskrsnuća, ova polja predstavljaju kristološku dimenz­iju grba. Voda ima snagu krvi Jaganjčeve, krvi u kojoj mučenici, pravednici i svi ostali spašenici izbijeliše svoje haljine. To je ona ista voda koja je potekla iz Kristova otvorenog boka što ga mu je na križu kopljem otvorio vojnik. U svjetlu ovih događaja razumljivo je i poslanje kojega Isus nalaže svojim učenicima:

“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i učinile sve narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20).

U osobi Isusa Krista nalazi se sažetak ovih triju dimenzija, jer On je onaj koji je ostvario Božji plan ljubavi, On je čovjeku širom rastvorio vrata srca Očeva, a Duh istine koji je sišao nad Apostole, Duh je kojega je i On poslao i koji je došao dovršiti djelo koje je On u svijetu započeo. I kao što veli sv. Ivan, Isus Sin Božji je došao s vodom i krvlju, a nakon dolaska Duha, potpuno je svjedočanstvo o Bogu koje pobjeđuje svijet: “Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? Tko je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego i s krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina. Tako troje svjedoči; Duh, voda i krv, i to troje se slaže" (1 Iv 5, 5-8).

Ova sva tri simbola svjedoče o Ocu, izlaze od njega po Sinu i u Duhu. Otac nam je po Sinu sve dao, dao nam je posinstvo i postali smo djeca Božja. Sv. Ivan s divljenjem meditira o tome i zanesen kliče: “ Gledajte koliku nam je ljubav iskazao Otac. djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1Iv 3,1-2). Postali smo djeca po Sinu, po njegovu djelu spasenja, po njemu koji nas je naučio da se Bogu treba obraćati s Oče naš. Ali “Oče naš” ne možemo reći niti bez njegova Duha koji u nama viče “Abba” - Oče, te stoga znamo da nismo više robovi nego sinovi, kao što snažno izrazi Apostol naroda: Oni koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojemu kličemo: “Abba! Oče!” Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (Rim 8,14-17).

Samo po Kristu i u Duhu naš “Oče naš” može biti potpun, premda i kad toga nema, to ne mijenja činjenicu da smo svi braća jer nam je svakako isti Otac, ali se u Kristu i po Kristu, u Duhu i po Duhu možemo lakše prepoznati kao takvi, jer, na žalost, ne ponašaju se ljudi uvijek kao braća jedan prema drugome. Ako ga iskreno zovemo “Oče", trebalo bi nam biti jasno da nije Otac određenog broja ljudi, nego da je Otac svih, što onda kao posljedicu povlači da smo svi braća, a On je Otac naš, Osoba, Ljubav, a ne neka bezlična sila, anonimna energija, gruba snaga, hladni princip.

Povijesna pozadina

Ovaj grb i njegova poruka ima također svoju povijesnu dimenziju, bolje rečeno bio je inspiriran na jednom konkretnom događaju iz 1993. godine, razdoblju kada je u Hrvatskoj i susjednoj nam Bosni i Hercegovini buktio rat, kada je oganj mržn­je proždirao ljudske živote i prolijevao nevinu krv. Tek imenovani, ali još nezaređeni, mladi splitski pomoćni biskup vozio se autobusom od Splita prema Pločama. Autobus je bio prepun, a najvećim dijelom radilo se o izbjeglicama koji su bježali s rodnih ognjišta da bi potražili spas u nekom od prihvatničkih centara ili mnogobrojnih hotela i odmarališta na obali koja su trebala “privremeno” zami­jeniti njihov dom i zavičaj.

Malo ispred mons. Barišića sjedila je jedna žena muslimanka s dvoje male djece koja su muklo jecala i privijala se uz majku. U njihovu pogledu ispreplitao se strah, nemoć, ali i želja za spokojem i sigurnošću koju im je u tom trenutku nudi­la samo bespomoćna majka. I dok se autobus približavao Podgori, taj mali ‘pogled’ pun iščekivanja susreo se sa biskupovim i pomogao mu da prekine sve nedoumice oko traženja biskupskoga gesla i ‘oblikovanja’ grba, jer pokrenuo je u njemu onu lavinu pitanja na koja ni strpljivi Job nije znao uvijek odgovoriti. Vratilo se i čuđenje i želja za objašnjenjem s pitanjem da li je sve ovo moguće. Komu ili čemu sve ovo treba? Gdje je ljudima srca i duša, i odvažnost na ovakav način gaz­iti druge ljude? Javljao se protest očaja i bijesa. Tražio se odgovor i rješenje koje ponuditi ljudima, ne kao iluziju, nego kao pomoć.

I onda mu je dušu preplavio jedan vapaj, čuđenje i pitanje i protest i molitva: "Oče naš!” Oče naš, zar je moguće i potrebno da se braća tako ponašaju? Da li su uopće svjesni činjenice da su braća?

U ove dvije riječi je sažetak Evanđelja, one su postale dvije ključne riječi, jer je bez obzira na kulturu, vjeru i naciju, svi ljudi su braća, jer im je isti Otac nebeski, njihov stvoritelj. A da su svi ljudi braća na ovoj osnovi nije nikakvo umjetno brat­stvo, nego počiva na temeljnoj relaciji na kojoj je zasnovano svako bratstvo. Ako se ljudi ne prepoznaju kao braća u relaciji prema zajedničkom Ocu, onda je doista svaki drugi pokušaj bratstva neprirodan i osuđen na kratak vijek, na propast i ponekad na katastrofalne posljedice. “Oče naš” je zajednički nazivnik za sve ljude i kulture i nacije pod nebom, za sve razlomke koje čovjek stvori razvrgavajući gri­jehom, ohološću i egoizmom ono izvorno jedinstvo s Ocem.

Molitva “Oče naš”, ta divna himna ljudskog roda, za vjernika postade prva i često jedina riječ - molitva, djece i odraslih ljudi, koju prvu sa smiješkom izgovaraju i posljednju usnama šapću: mama - oče.

I ako je naše srce malo da bismo prihvatili sve ljude kao braću, potrebno ga je oblikovati po srcu Očevu, tj. po Srcu Onoga koji je postao Čovjek, model svakog čovjeka i čovještva, po kojemu je sve stvoreno, pa tako i svako ljudsko srce; potrebno ga je otvoriti Onome koji "pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako treba" i koji “posreduje za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Potrebno se ogledati u Kristu koji je sve razlomke sveo u jedno pod zajednički nazivnik, tj. priveo ljudski rod u zajedništvo s Ocem i međusobno.