Sakrament ispovijedi

Čovjek je grijehom ranjen i podijeljen, njegovo biće krvari i vapi za lijekom, želi se osloboditi grijeha. U traženju pomoći dolazi Crkva naviještajući Isusa, liječnika i lijek, jer njezino je poslanje u čovjeku buditi obraćenje i pokoru, voditi oprostu i pomirenju. Tu crkvenu službu, koja se ukorjenjuje u vjeri i koja ima cilj grješnomu čovjeku pokazati milosrđe nebeskog Oca, nazivamo pastoral pokore i pomirenja. Da, svrha je crkvenoga rada čovjeku svjedočiti ljubav, jer „milosrđe je temelj na kojemu počiva život Crkve. Zato njezin cjeloviti pastoralni rad mora biti obavijen nježnošću koju pokazuje vjernicima“ (Lice milosrđa, 10). Gubitkom osjećaja za grijeh narušava se unutarnja ravnoteža srca što potiče protuslovlja i sukobe u društvu, pa je nužno razvijati pastoral sakramenta pokore i dati mu prednost u odnosu na druge aktivnosti.

Zašto se i kako ispovijedati?

Crkva poziva i traži od vjernika da se u sakramentu pomirenja kao „izgubljeni sin“ vrate, padnu na koljena i zatraže oproštenje u zagrljaju milosrdnoga Oca. To je čin obraćenja. Da bi mogli kršćanski vjerodostojno živjeti, potiče vjernike da se ispovjede pred svećenikom. Zašto? Ispovjediti se treba jer smo sagriješili, jer se grijehom udaljujemo od evanđelja i trebamo se duhovno obnoviti (update). Isus Krist ustanovio je sakrament pokore kao sredstvo opraštanja i pomirenja te je svećenicima dao moć odrješenja grijeha (usp. Mt 16,19). U ispovijedi se vjernik ne hvali svojim dobrim djelima niti nabraja tuđe grijehe, nego pred Bogom sama sebe optužuje za grijehe kojima je povrijedio njegovu ljubav. Ispovijed ima odgojnu dimenziju, pa je važno pripremiti se ispitujući savjest, a veličina vjernika je iskreno priznati sve svoje grijehe kojih se sjeća od posljednje ispovijedi, najprije teške po broju, vrsti i okolnostima, potom lake grijehe. Ispovijed je redoviti put da kršćanin dobije oproštenje i otpust teških grijeha. Nakon ispovijedi može se pričestiti. Ako nema teških grijeha, nego samo lake, vjernik može bez ispovijedi poći na pričest jer se laki grijesi opraštaju po euharistiji, u pričesti, dobrim djelima, postom, krjeposnim životom. No, tko osjeti evanđeosku dinamiku opraštanja, taj shvaća važnost ispovijedi lakih grijeha i nesavršenosti, jer sakrament ispovjedi krijepi čovjekovu dušu, usavršuje krsnu milost, vjernik duhovno raste suobličujući se Kristu.

Nije se lako ispovjediti jer ponekada čovjeka hvata strah i stid zbog grijeha, ponekada ne zna što reći ili se pita što će o njemu misliti svećenik. Ali, bitno je iskreno iznova započeti hod obraćenja u oslobađanju od grijeha, tj. skrušeno priznati svoje grijehe, jer zatajivanjem grijeha ispovijed je nekorisna i treba je ponoviti. Postoje trenutci kada je mučno donijeti ispravnu odluku, a znak duhovne površnosti bio bi mehanički nabrojiti grijehe, iz običaja se i na brzinu pojaviti i sve površno obaviti. Premda Bog zna sve naše grijehe, ipak je nužno da ih vjernik savjesno prizna, osudi, izreče, opredijeli se te kao Zakej uroni u milosrdni Kristov pogled. Zato Crkva naglašava pripremu za ispovijed, a to znači prvotno moliti, razmatrati na riječi Božjoj, ispitati savjest, raspoznati što je dobro, a što zlo, svim se srcem obratiti Bogu, iskreno se pokajati i donijeti čvrstu odluku da ću se popraviti i čuvati bliže grješne prigode, da ne ću više griješiti i zatim iznijeti grijehe pred svećenikom. Potom vjernik skrušeno čeka dok mu svećenik udijeli odrješenje, a odrješenje je čas u kojemu obraćeni grješnik stupa u dodir s Božjim licem – Licem milosrđa, to je znak uskrsnuća iz duhovne smrti, pa odlazi zahvalan Bogu za dar oprosta te izvršava dobivenu pokoru. Zadanu pokoru treba izvršiti što prije, ali vjernik se može pričestiti i prije obavljene pokore. Pokora može biti određena u obliku molitve, dobrih djela, pomoći bližnjima, odricanja, naknade ... Činiti pokoru znači okajati grijehe, uspostaviti ravnotežu i sklad koji su grijehom narušeni, znači promijeniti smjer i suobličiti se Kristu, jer obnašanje pokore znak je osobnoga zauzimanja za Božji naum.

Ispovijed je susret s Bogom ljubavi pred kojim se priznajem odgovornim za počinjene grijehe, a on mi oprašta i daruje svoje milosrđe. Zato ispit savjesti nije tjeskobno samopromatranje, nego ozbiljno suočavanje s Isusom Kristom, ispovijed nije tek psihološki razgovor ili čin samooslobađanja, neka terapija, nego bogoslužni čin, susret rasipnoga sina i milosrdnog Oca, čin odvažnosti i povjerenja. Učinak je pomirenje s Bogom i Crkvom, sa sobom i bližnjima koje sam povrijedio. Tijekom ispovijedi može se svećenika pitati za neki savjet, ali ispovijed se ne bi smjelo opterećivati dugim razgovorima, osobito ne ako više vjernika čeka u redu za ispovijed, da se ne bi zanemarila njezina sakramentalna bit. Vjernik se može dogovoriti za duhovni razgovor sa svećenikom izvan ispovijedi. Teme duhovnoga razgovora i vodstva ne moraju se odnositi na ispovijed, jer jedno je grijeh, a drugo su životne poteškoće i križevi. Redovito mjesto za ispovijed je ono koje je pogodno za obredni čin, crkva, odnosno ispovjedaonica, koja bi trebala biti prikladna i na vidnomu mjestu te bi u svakoj župnoj zajednici trebalo biti određeno vrijeme kada je svećenik na raspolaganju za ispovijed.

Zašto ispovijed pred svećenikom?

Neki vjernici pitaju zašto se treba ispovijedati pred svećenikom i smatraju da im ne treba posrednik, nego da se mogu ispovjediti sami izravno Bogu. To je zabluda. Zašto? Zar se čovjek, koji tone u živomu blatu i hvata se rukom za glavu, sam može izvući? Uzmimo primjer djeteta koje povrijedi majku ili oca. Ono je nemirno, ne može ni zaspati dok mu roditelji ne oproste. Dijete ne može samo oprostiti taj grijeh, nego traži oprost od roditelja. Kada ga majka ili otac zagrle, dijete ide mirno spavati. Tako je i grješnik s Bogom. Grijeh nije samo stvarnost pojedinca, njime vrijeđamo Boga, ranjavamo crkveno zajedništvo i tražimo oprost i pomirenje s Bogom i s drugima, a svećenik, po Božjoj volji, predstavlja Boga i čitavu zajednicu. Dakle, nije dovoljno samo reći Bogu „oprosti mi“, jer grijehom smo sagriješili protiv bližnjih i Crkve, nego je nužno tražiti oproštenje u svećenikovoj osobi, on je svjedok koji daje sigurnost da nam Bog oprašta grijehe, pa se snagom Duha u čovjekovu dušu vraća mir. Nitko se ne može pokajati umjesto nas. Treba nam netko pružiti ruku. Svećenik, i sam potreban ispovijedi, suživljen s poteškoćama drugoga, s ljubavlju i nježnošću prima tu ispovijed i u ime Božje odrješuje od grijeha.

Koji je redoviti oblik ispovijedi i vrijeme ispovijedi?

Redoviti je oblik pojedinačna ispovijed grijeha. Kada se u župnoj zajednici priređuje ispovijed za Božić, Uskrs, župni blagdan ili ako vjernici imaju zajedničku duhovnu obnovu, naročito mladež, nužno je obaviti zajedničko pokorničko slavlje, koje se sastoji od slavlja Božje riječi, kratke homilije, šutnje, ispita savjesti, zatim se izmoli prikladna molitva ili pjesma te se završi molitvom Očenaša i potom slijedi pojedinačna ispovijed. Vjernici su pozvani zajedno sa svojim župnikom poticati sakrament pomirenja u raznim prigodama pomoću kateheze i propovijedi da se zajednički pripreme i ispovjede poglavito za velike blagdane, u jaka liturgijska vremena (došašće, korizma), na hodočašćima, u pripremi na druge sakramente (prva pričest, krizma, ženidba), za početak školske godine ... Svi smo pozvani nastojati da se redovito ispovijedaju djeca i mladež, a u tomu će im najbolje posvjedočiti roditelji svojom praksom i poukom. Obitelj i župna zajednica dužni su se brinuti za bolesnike i osamljene te im omogućiti redovitu ispovijed, pa je dobro održavati pučku pobožnost prvoga petka ili prve subote u mjesecu. Isto tako, preporučuje se ispovijed pred operaciju, daleka putovanja te učiniti sve da se vjernik prije smrti savršeno pokaje i pomiri s Bogom. Vjernik treba biti osobno nazočan na ispovijedi jer se ispovijed ne smije obavljati na daljinu, npr. telefonom ili preko Skypea, a mobitel se ne bi smjelo nositi na ispovijed.

U ispovijedi, kao nigdje, vjernik iznosi najdublje i najosobnije tajne svoje duše, i to je sveti čin koji je za svećenika obavijen najsvetijim oblikom tajne zauvijek, ali i za vjernika ako je možda čuo nečiju ispovijed. Svećenik je dužan biti na raspolaganju vjernicima, a vjernici se trebaju oraspoložiti za ispovijed. Jer svećenik treba donijeti sud i dati pokoru, ali ako neki vjernik nije raspoloživ na kajanje i odluku, svećenik mu mora uljudno uskratiti ili odgoditi odrješenje. Vjernik može reći: „Što ću se kajati kada ću opet griješiti?“ Tako bi mogao kazati: „Što ću se prati kada ću se opet uprljati?“ Netko može reći da se ne želi kajati jer to ne osjeća grijehom. Također bi netko, komu liječnik ustanovi rak, mogao reći da ne će na liječenje jer se dobro osjeća. No, nije pojedinac koji određuje što je grijeh ili ne, nego Crkva na temelju Božje riječi uspostavlja mjerila i zato je važno svoj život i savjest uskladiti prema evanđelju. To znači prije svega, jer nama Bog oprašta, da i mi drugima oprostimo i postignemo pomirenje među pojedincima, obiteljima, zajednicama i narodima. Bitno je, nakon nereda koji smo izazvali grijehom, milošću Božjom uspostavljati red i mir. To je proces koji može dugo trajati, ali se treba truditi i duhovno boriti.

Kako se često ispovijedati i što je životna ispovijed?

Crkva je propisala da bi se vjernik trebao ispovjediti makar za Uskrs. To je minimum koji bi trebalo održavati, ali poželjno je da vjernici često i redovito pristupaju sakramentu pomirenja, a to znači da bi bilo pohvalno steći plemenitu naviku ispovijedati se u ritmu liturgijske godine. Nemoguće je matematički odrediti koliko se često treba ispovijedati, to je pitanje stvarnoga čovjekova stanja i osobnog iskustva. Svatko će osobno prosuditi hoće li to možda biti tjedno ili mjesečno, ali svakako bi se trebalo ispovjediti odmah nakon teško počinjena grijeha. Ako je vjernik ogrezao u teškim grijesima ili olako upada u teške grijehe, preporučuje se česta ispovijed jer ona potiče vjernika da se uravnoteži i održi čist odnos s Bogom, sa sobom i bližnjima. Važno se je iskreno, temeljito i odgovorno ispovjediti i popraviti se, ne mora se za svaki laki grijeh odmah ispovjediti, ali se ne bi smjelo ni teške grijehe nositi u duši dugo jer oni truju čovjekovo srce. Svakako je često pristupanje sakramentu pomirenja konkretno sredstvo za rast u duhovnom životu. No, ni česta i redovna ispovijed, makar iz pobožnosti, ne mora odmah jamčiti pravi duhovni život. Nekima ni redovna ispovijed duhovno ne pomaže pa je nužno kroz temeljitu, a ne brzinsku pripremu vidjeti radi li se o raskoraku između ispovijedi i ostalih područja duhovnoga života.

U tomu vidu postoji stvarnost koja se naziva opća ili životna ispovijed. Životna se ispovijed obavlja jednom u životu, a nije nužna onomu tko se iskreno kajao, donosio odluke i redovito ispovijeda. Može se obaviti u važnim životnim okolnostima kao npr. pred kraj života, pred ženidbu, ređenje, duhovne vježbe ili ako se dugi niz godina nije ispovijedao. Nužna je ako vjernik nakon temeljite pripreme spozna da su prijašnje ispovijedi bile svetogrdne, nevaljane ili ako razborito sumnja u valjanost prethodnih ispovijedi, tj. ako je nakon preispitivanja teških grijeha iz svojega života spoznao da se nije iskreno pokajao niti odrekao niti ih odlučno ispovjedio. Svećenik treba pripaziti je li vjernik već obavljao životnu ispovijed jer se može dogoditi da zbog skrupula traži životnu ispovijed, pa zbog nesigurnosti i samosažaljenja kopka po duši što se može izroditi u bolesno razmatranje o prošlosti. Ispovjeđene grijehe ne treba ponovo ispovijedati ako su temeljito ispovjeđeni jer ih je Bog već oprostio. Zato je bitno produbljivati vjeru u Božju ljubav, njegov oprost i zaborav grijeha. No, psihički nemir koji traži potpunu sigurnost, što je nemoguće, ni takvom ispovijedi ne daje mir savjesti.

Postoje neki osjetljivi i bolni slučajevi, a među njima su poglavito stanja rastavljenih i rastavljenih ponovno vjenčanih te onih koji zajedno žive suprotno evanđelju i naravnomu zakonu. Premda rastavljeni i ponovo vjenčani ne mogu pristupi sakramentu ispovijedi zbog grješnoga stanja, ipak se nitko ne smije osjetiti napuštenim od Crkve i zato treba tražiti duhovni način u pastoralnom ohrabrenju svih osoba i svih životnih stanja.