Sakrament ispovijedi

Papa Franjo, u buli najave izvanrednog Jubileja milosrđa, Lice milosrđa, poziva cijelu Crkvu da odlučno stavi sakrament pomirenja u središte vlastitoga života jer time omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa (usp. Lice milosrđa, 17). Gospodin Bog svoje milosrđe prema nama očituje na razne načine, no privilegirani i najredovitiji put po kojem svoje očinsko milosrđe izlijeva na nas jest sakrament pomirenja i pokore. No, mi, njegova posinjena djeca tako potrebna njegova milosrđa, nerado se odlučujemo upravo tim putem primiti njegovo smilovanje. Više je razloga tomu: ponajprije jer nije ugodno drugima govoriti o vlastitim grijesima i slabostima; potom jer je u svijesti suvremenoga čovjeka oslabio osjećaj grijeha, a s njime i vjera u Boga; naposljetku, pojavila su se kriva shvaćanja sakramenta pomirenja i pokore, poput, primjerice, mišljenja kako se je dovoljno samo pokajati za grijehe, tj. priznati ih pred samim sobom i Bogom. U ovom kratkom razmišljanju ne možemo ulaziti u uzroke i dubine spomenutih razloga, nego ćemo pokušati ukazati na ono bitno u sakramentu pomirenja i pokore, tj. na samo srce toga vrela Božjeg milosrđa.

Isus i oproštenje grijeha

Isus Krist lice je Božjega milosrđa, napisao je papa Franjo (usp. Lice milosrđa, 1). U njemu je Otac nebeski iskazao dubine i visine vlastite ljubavi prema ljudima; ta je ljubav išla toliko daleko i duboko da je vlastitog Sina predao za sve nas (usp. Rim 8,32), kako bi nam u Sinu otkrio svoje milosrdno lice. Svojim poslanjem, svojim naukom i postupanjem prema ljudima Isus svjedoči tu Očevu ljubav prema nama tako da na Posljednjoj večeri može reći: „Tko vidi mene, vidi i Oca“ (Iv 14,9). Isus nije imao drugi plan ni cilj u životu, doli vršiti Očevu volju, a ona je bila spasenje čovjeka. Taj ga je Očev nauk neminovno vodio tajni križa koji je do kraja otkrio dubine Božje ljubavi prema ljudima. Upravo je ljubav ona stvarnost koja je Kristovu patnju na križu preobrazila u djelo otkupljenja, jer u biti ljubav i jest jedina snaga koja može preobraziti cjelokupnu stvarnost. Nebeski je Otac Kristovu poslušnost i ljubav do kraja prihvatio i potvrdio uskrsnuvši ga od mrtvih, a u njegovu uskrsnuću nama je otvorio put prema sebi, prema dubinama svoga očinskoga milosrđa. Poslije Kristova vazmenog otajstva, poslije tog najuzvišenijeg djela Očeve milosrdne ljubavi, grijeh, zlo, tama, sotona, nemaju više vlasti nad čovjekom; čovjek može živjeti u slobodi djeteta Božjega, može u svome srcu nositi svjetlost, radost, mir te živjeti odnose solidarnosti i ljubavi najprije prema svome Bogu, a potom i prema braći i sestrama.

Pogled na Kristov križ otkriva nam veličinu Božje ljubavi prema nama, ali nam istodobno otkriva i naše grijehe. Naime, Krist je grijehe naše ponio na drvo da mi umrijevši grijesima, pravednosti živimo (usp. 2 Pt 2,24). Taj pogled na Kristov križ trebao bi biti pogled pun radosti i zahvalnosti jer se upravo u podnožju Križa izlažemo Kristovu pogledu punu ljubavi prema nama. Njegov nas pogled nikada ne osuđuje, nego nas ozdravlja i spašava. Pod Križem, razmatrajući njegovu ljubav prema nama, postajemo svjesniji vlastite grješnosti, vlastitih konkretnih grijeha koje se često stidimo priznati i sebi samima, a koji su njega koštali života. I neka nas Gospodin oslobodi napasti da se smatramo pravednima i bezgrješnima jer bi to značilo da smo daleko od njega, da nismo obasjani svjetlom njegova milosrđa. Nije bez razloga što su najveći svetci iskreno tvrdili kako su najveći grješnici; u svjetlu Božje ljubavi spoznavali su vlastitu bijedu i grješnost te su shvatili kako su bez Božje ljubavi ništa. Po oproštenju koje nam Gospodin udjeljuje u podnožju svoga križa, shvaćamo kako je Božja ljubav veća od naših grijeha, kako nas Otac ljubi ne jer smo sveti i dobri, nego nas ljubi jer smo njegovi, jer smo njegova ljubljena djeca, čak i onda kada mi to ne želimo biti. Kako nam je potrebna ta spoznaja, ta svijest da nas Bog neizmjerno ljubi te da mu je stalo do nas! Kako nam je potrebna spoznaja da njegovo očinsko srce tuguje kad smo daleko od njega, jer biti daleko od njega znači biti lišeni istinskoga života, ljubavi, radosti i mira, znači biti lišeni svega onoga za čim naše ljudsko srce čezne. Po oproštenju koje nam udjeljuje u sakramentu pomirenja i pokore, Bog nas iznova stvara i rađa, postajemo nove osobe. Poslije svete ispovijedi nerijetko imamo iskustvo velike nutarnje radosti i životne lakoće. To i ne treba čuditi. Naime, u sakramentu ispovijedi Krist iznova uzima naše grijehe te ih ništi; više ih nema, kao da ih nikada nije ni bilo, a nas očišćene, obnovljene i posvećene dovodi pred lice Oca koji se raduje nad nama. Otac se raduje svakom svom djetetu, osobito onom koje je zalutalo, odlutalo, koje je daleko od očinske kuće, daleko od svjetlosti i života. Velika je radost na nebu zbog jednog obraćena grješnika, veli Gospodin Isus (usp. Lk 15,7). Eto zašto je sakrament pomirenja i pokore sakrament Božje radosti, sakrament Božje milosrdne ljubavi i Božje radosti. Doći na svetu ispovijed doista znači ući u Očev zagrljaj.

Praktični savjeti

U molitvi pred Kristovim križem, stvarnim ili zamišljenim, prisjetiti se dubine Božje ljubavi prema čovjeku. Moliti milost spoznaje vlastitih grijeha, nesavršenosti i slabosti. Sakrament pomirenja i pokore naziva se i sakramentom svete ispovijedi, a ispovjediti se ne znači samo priznati vlastite grijehe, nego znači i ispovjediti vjeru u Boga koji me u svojoj ljubavi prihvaća. Zato je važno prije sjećanja i nabrajanja vlastitih grijeha sjetiti se i Božjih dobročinstava u vlastitom životu; toliko je toga dobroga u životu svakoga čovjeka te je potrebno i važno to dobro sebi posvijestiti i na njemu Bogu zahvaliti. Često nam se događa da ponavljamo iste grijehe pa se ponekad osjetimo toliko nemoćni pred njima da sami sebi kažemo kako se uzalud ispovijedamo. No, ne mislimo kako upadamo u iste, male ili velike grijehe, jer se nismo pravo ispovjedili, jer nismo otkrili zašto padamo u iste grijehe; nismo otkrili korijen tih grijeha. Ti često ponavljani grijesi često su poput plodova čije korijenje seže duboko u naše srce; mi ispovijedamo plodove, a ne čupamo korijenje; da bismo se oslobodili tih ponavljanih grijeha, valja iščupati i korijenje koje ih hrani i iz kojega niču. Konkretno to znači da bi trebalo otkriti ono najdublje u vlastitom srcu, ono iz čega se rađaju svakodnevni izbori i postupci. Svatko je od nas obilježen određenim značajkama koje proizlaze iz temperamenta koji smo baštinili po rođenju, kao i karakterom koji je plod obiteljskog odgoja i sredine u kojoj živimo. Što bolje upoznam vlastito srce, lakše ću ga otvoriti Božjoj ljubavi da ga pročisti. Eto zašto je u duhovnom životu važan redovit ispit savjesti, zašto je važno sići u dubine vlastitoga bića i to ne prvenstveno kako bi se otkrili vlastiti grijesi, nego kako bi se u njemu susreo Bog koji tu prebiva. Ako se ponekad i ne uspijemo sjetiti prošlih počinjenih grijeha, nije važno; važno je iskreno i s ljubavlju pozvati Isusa u vlastito srce da ga on sobom ispuni.

Savjeti za ispovjednika

Ispovjednikom se, kaže papa Franjo, ne postaje automatski (usp. Lice milosrđa, 17). Dobrim ispovjednikom se postaje tijekom dugoga procesa ljudskog i svećeničkog rasta i sazrijevanja; procesa koji počinje od osobnoga pokorničkog iskustva, a završava u liku svećenika koji u svome postupanju s pokornicima utjelovljuje milosrdnog oca iz prispodobe o rasipnom sinu. Svećenik koji se rado i često ispovijeda na putu je da postane i dobar ispovjednik. Mogućnost da bude ispovjednik svećenik bi trebao doživjeti kao osobitu Božju milost, kao povlasticu i poziv da sudjeluje u Božjoj radosti. Ako je sakrament pomirenja i pokore sudjelovanje u radosti neba nad djecom koja se vraćaju kući, k Ocu, tada je jasno kako svećenik uvijek mora biti spreman prihvatiti i ispovjediti one koji to traže. I to nije dosta. Trebao bi često, s ozbiljnošću i radošću, poticati svoje vjernike na čestu ispovijed. Dobro bi se bilo pomoliti prije samog odlaska u ispovjedaonicu, tj. zazvati svjetlo i savjet Duha Svetoga da nam riječi koje ćemo uputiti braći i sestrama budu onakve kakve ih Bog želi, da budu nadahnute Božjim milosrđem. Također, valja unaprijed iskreno i ponizno zahvaliti Gospodinu za svakog pokornika koji će pristupiti sakramentu pomirenja, jer je svaki od njih razlog Božje radosti. Te će kratke, pripremne molitve ispuniti ispovjednikovo srce ljubavlju prema pokornicima koji će već u prvoj riječi, makar ga možda i ne vidjeli, doživjeti kako kleče pred čovjekom koji predstavlja samoga Gospodina i koji je tu ne da ih osudi, nego da im priopći obilje Božjega milosrđa. Tijekom ispovijedi, savjetuje papa Franjo, neka se ispovjednici čuvaju suvišnih i neumjesnih pitanja, nego neka budu poput milosrdnog oca koji u radosti zbog povratka izgubljenog sina prekida sinovljevu „ispovijed“ (usp. Lice milosrđa, 17). Svakome, a osobito pokorniku koji je možda u tjeskobi i nelagodi pristupio sakramentu pomirenja, puno znače riječi ohrabrenja i nade. Ispovjednik uvijek treba buditi nadu, hrabriti, tješiti i liječiti. Ako objektivna situacija zahtjeva kakvu strogu riječ, neka bude izrečena s poštovanjem i ljubavlju. Za vrijeme slavlja sakramenta pomirenja, u trenutku izgovaranja formule odrješenja, ispružena ruka drži se nad glavom pokornika, a ne na glavi. Ispovjednici su, veli papa Franjo, „pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu“ (Lice milosrđa, 17).