Raspored sv. misa

Zimski raspored (1. listopada - 30. lipnja)
Nedjeljom: u 8.30 i u 10.30 sati u župnoj crkvi.
Radnim danom: u 18.00 sati, a subotom u 17.00 sati.

Ljetni raspored (1. srpnja - 30. rujna)
Nedjeljom: u 8.30 i u 10.00 sati u župnoj crkvi.
Radnim danom: u 7.00 sati, a subotom u 7.30 sati.

Povijest

Današnja župa Vranjic obnuhvaća nekadašnji otočić Vranjic i poluotočić do stare solinske ceste. U početku je župa obuhvaćala samo otočić, a naselje na poluotoku nastalo je kasnije. Područje župe bilo je naseljeno od prapovijesti pa do danas. Iliri, Grci i Rimljani ostavili su svoje tragove. Razumljivo je da je najviše spomenika pronađeno iz rimskog razdoblja, jer se Vranjic nalazio u neposrednoj blizini stare Salone i bio njezino predgrađe. Kršćanstvo je u Vranjic došlo kada i u Salonu. O nazočnosti kršćana na poluotoku govori lokalitet Crikvina, na kojem je otkrivena starokršćanska bazilika s grobljem. Avarsko-slavensko pustošenje Salone 614. godine zadesilo je i Vranjic, koji je poslije toga ostao bez svoga stanovništva. A ni Hrvati poslije svoga dolska nisu se naseljavali na otočiću. Prvi spomen Vranjica bio je 950. godine u povelji kralja Krešimira II. pod imenom Durana, što je izvedenica od imenice vrana. Kralj je darovao otok devetorici zaslužnih Hrvata. U prijepisu povelje iz 1397. godine navode se njihova imena i govori da su oni sagradili na otočiću crkvu Sv. Martina, Sv. Stjepana pape i Djevice Marije i da su je bogato obdarili. Svakako ta je crkva na otočiću postojala i u 14. stoljeću.  Već u 11. stoljeću otočić se navodi pod imenom Vrana. Kralj Zvonimir godine 1080. Vranjic (Vrana) je darovao splitskom nadbiskupu Lovri i od tada je Vranjic je bio posjed splitskih nadbiskupa. Nadbiskup Bernard Zane na samom početku 13. stoljeća na otočiću je podigao kulu i palaču, vjerojatno gospodarska zgrada, koje su već 1204. godine srušili Mlečani iz osvete prema nadbiskupu, radi toga što je u križarskom pustošenju Zadra 1202. godine, u 4. križarskoj vojni pod mletačkim vodstvom, stao na stranu Zadra. Čini se da poslije toga kula nije bila obnavljana. Godine 1389. godine splitska je komuna, radi zaštite od bosanskog kralja Tvrtka koji je već zauzeo Klis, sagradila kulu, ali ovoga puta ne na otočiću, nego na poluotoku. Od nje danas nema nikakvog materijalnog traga, nego je po njoj taj predio dobio ime Trcela ili Trcera, od talijankog toricella, tj. malena kula. Taj je naziv sačuvan do sada. Godine 1571. godine Mlečani su zapalili Vranjic iz straha da ne bi pao u turske ruke i na njemu se utvrdili. Od tada pa sve do 1648. godine Vranjic je ostao pod turskom vlašću. Tijekom 18. stoljeća, kada je nestalo turske opasnosti, a u Splitu harale kuge, u Vranjicu je bio lazaret u koji su se sklanjale splitske obitelji, pa su radi toga u dva navrata Vranjičani bili pohvaljivani, kako 1778., tako i 1784. godine od ondašnjih predstavnika vlasti.

Kada je na otočiću nastalo srednjovjekovno naselje nije poznato. Iz same činjenice da je nešto poslije 950. godine sagrađena crkva posvećena sv. Martinu i drugim svecima može se zaključiti da je uz crkvu bilo i naselje. Do pada u turske ruke Vranjic je imao oko 50 obitelji s 300 do 350 stanovnika. To je stanovništvo najvećim dijelom bilo starosjedilačko, a neke su obitelji doselile iz Splita i okolnih sela, posebice iz Prosika i Smokovika početkom 16. stoljeća. Svakako, na početku Kandijskog rata 1645. godine u Vranjicu je bio vrlo malen broj stanovnika.

Vranjic se naselio novim stanovništvom 1650. godine, koje je došlo iz Petrova Polja kod Drniša. U prvom doseljeničkom valu bilo je 600 obitelji koje su se nastanile u Vranjicu i Solinu. Na kraju rata 1669. godine od toga mnoštva u Vranjicu i Solinu ostalo je svega 116 obitelji, a ostale obitelji mletačka je vlast razmjestila po drugim selima u splitskoj okolici: Mravincima, Kučinama, Kamenu i Stobreču. Ti su doseljenici pređi današnjih Vranjičana.  

Župa je u Vranjicu osnovana poslije dolaska novog stanovništva 1650. godine. To je sasvim razumljivo jer splitski nadbiskup nije mogao toliki narod ostaviti bez duhovnog pastira. Prvi župnik bio je franjevac konventualac fra Gašpar ab Oleo, iz samostana Sv. Frane na Obali u Splitu. On je bio župnik u Vranjicu, koji se tada zvao Vranjica, do 1652. godine. Srednjovjekovna crkva Sv. Martina za turske vladavine vjerojatno je bila ruševina, pa novi stanovnici sa svojim župnikom obnavljaju crkvu, koja je proglašena župnom crkvom Vranjica i Solina. Godine 1687. župu Vranjic navodi nadbiskup Cosmi među onim župama koje nisu pod turskom vlašću. Solin je ostao u zajedničkoj župi s Vranjicom do 1911. godine, kada je Solin odijeljen i postao samostalna župa.    

Župna kuća sagrađena je za župnikovanja don Josipa Bedalova (1950.-1964.) od 1961. do 1963. godine. Podignuta je na staroj bratimskoj kući sa sjeverne strane crkve. Stara župna kuća bila je na Trceli. U nju su se poslije Drugog svjetskog rata uselili stanari, pa milicija i vojska, a 1947. godine komunistička je vlast dodijelila brodogradilištu Brodoremont, koje je u njoj imalo svoje kancelarije.  

Matične knjige R od 1854. do 1946., šest svezaka; V od 1858. do 1946., dva sveska; U od 1853. do 1946., četiri sveska, nalaze se u MU Solin. Knjige R, V od 1653. do 1695; R od 1699. do 1854., pet svezaka; U od 1825. do 1853., dva sveska, nalaze se u DAS. Knjige V, U od 1812. do 1840.; U od 1742. do 1812., dva sveska, nalaze se u ŽU, gdje se nalaze i Stanja duša iz 1760., 1790. i 1895. godine. Knjige V od 1825. 1857., četiri sveska, nalaze se u DAZ. Knjige R od 1768. do 1803. i 1812. do 1839. nalaze se u ŽU.

Župa je 1938. godine imala 1.200 stanovnika, a 2001. godine bilo ih je 1.194.

U župi djeluju redovnice Služavke Malog Isusa. Redovnice su došle u župu 1973. godine i nastanile se u kući gđe Franke Mandić, koju su sestre dohranile, a ona im je ostavila svoju kuću. Sestre od svog dolaska pomažu u župnoj katehizaciji, vođenju crkvenog pjevanja i obavljanju sakristanskih poslova.

Crkve

1. Župna crkva Svetog Martina današnji je oblik dobila 1916. godine, za župnikovanja don Nike Mimice. Na istom mjestu nalazila se stara crkva iz 950 godine, koja je oslobođenje od turaka 1648. godine dočekala u ruševnom stanju, te su je doseljenici obnovili i oona je bila župna crkva za Vranjic i Solin. U njoj su početkom 18. stoljeća bila tri oltara: Veliki, sv. Križa i sv. Ante. Za župnikovanja don Šimuna Grubića 1729. godine crkva je proširena, o čemu govori uklesani natpis: «Ovu crkvu trošnu od starosti, bratimi sv. Martzina svojim troškom i radom proširiše pod paskom Šimuna Grubića, zaslužnog župnika G. G. 1729.» I ta crkva iz 1729. postala je pretijesna za naraslu župu, koja je tada imala preko 750 duša. Od stare crkve ostalo je samo pročelje i zidovi do visine prozora. Od tada je u crkvi pet oltara: Veliki sa svetohraništem, te pobočni oltari Gospe od Zdravlja, sv. Križa, Duša u čistilištu i oltar sv. Martina. Oltari su izrađeni u baroknom stilu. Oltari sv. Križa i Gospin imaju drveno nadgrađe. Na oltaru sv. Križa je veliko drveno Raspelo, a na oltaru sv. Martina Svečev kip. U posljednje je vrijeme crkva dobila i šesti oltar, kada je prema liturgijskim propisima ispred Velikog oltara u svetištu postavljen oltar prema puku. Ispred Velikog oltara visi srebrena kandela koju je 1784. godine poklonio Angelo Diedo, upravitelj zdravlja, u ime mletačkog dužda, što su Vranjičani blagonaklono ustupili svoj poluotok splitskim okuženicima od kuge. Isto tako Konstantin della Decima, upravitelj splitskih lazareta, kao i onog u Vranjicu, 1778. darovao je vranjičkoj crkvi sliku sv. Spiridiona na drvenoj podlozi u znak zahvalnosti. Treba spomenuti da je u to vrijeme u Vranjicu bio lazaret za koji su Vranjičani imali puno razumijevanja. Iako je na vrhu pročelja crkve preslica za tri zvona, godine 1930. kod crkve je podignut kameni zvonik, koji ima niski završetak pokrivenim kupom kanalicom. Na sve četiri strane na katu za zvona su trifore, a ispod njih je javni sat. Godine 1929. unutrašnjost crkve oslikao je freskama slikar Jozo Kljaković, Solinjanin, a pomagali su mu Vjekoslav Parać i Krsto Hegedušić. To je bio umjetnikov dar crkvi u kojoj je bio kršten. Sliku sv. Martina na stropu i anđele na koru, ulje na platnu, naslikao je Vjekoslav Parać, također Solinjanin, prema Kljakovićevim skicama. Gospu s anđelima na oltaru Duša u čistilištu naslikao je Parać 1929. godine. Godine 1931. nabavljene su polovne Brandlove orgulje. Njih je 1990. godine, za župnikovanja don Pave Vukovića, povećao s 8 na 13 registara majstor Jenko iz Ljubljane. Ispred crkve postavljeno je 1988. godine brončano poprsje mještanina i velikog arheologa don Frane Bulića, rad Ivana Meštrovića, a u dvorištu s južne strane crkve postavljena je 1955. godine kamena ploča s natpisom u spomen dvojici vranjičkih župnika, mučenika komunističkog režima, don Anti Braškiću i don Radovanu Jerkoviću. Prvi je smrtno pretučen u Vranjicu 1946., a drugi je likvidiran u Udbinom zatvoru u Splitu 1950. Crkva je temeljito obnovljena 1994. godine, za župnikovanja don Pave Vukovića, koji je župnik u Vranjicu od 1976. godine. Tada je postavljen novi krov, izvedena hidroizolacija zidova, postavljen novi pod i ugrađen novi kor.  

2. Kapelica Gospe naše slobode je usputna spomen kapelica podignuta pored ceste koja vodi u Vranjic, na predjelu Meterize. Podignuta je 2002. godine i blagoslovljna od nadbiskupa Jurića 2. lipnja iste godine. Kapelica s okolišem izgrađena je prema nacrtu ak. kipara Marka Gugića, koji je izradio i brončani Gospin reljef 78 x 40 cm, koji je u nju postavljen. Treba reći da se usputna kapelica nalazila s gornje strane ceste, koja je prije pedesetak godina uklonjena radi proširenja ceste. Tada je bilo rečeno da će biti podignuta nešto niže, nedaleko od prijašnje lokacije. To svoje obećanje komunistička vlast nikada nije ispunila.

 

Statistika

2015. godina

Krštenja	11
Prvopričesnici	9
Krizmanici	26
Ženidbe	4
Sprovodi	16

Lokacija