Vjera i crkveni život

Prijevod: prof. dr. don Marinko Vidović

Zanimljiva je ova stranica Lukina evanđelja koju smo upravo navijestili. Isus je na putu prema Jeruzalemu. Evanđelist je naime već prethodno zapisao i to sa snažnim naglaskom ovu vijest: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (Lk 9,51). Ići u Jeruzalem znači za njega ostvariti svoj pashalni put, ispiti kalež do kraja, dati život za učenike.

Na svom putu prema Jeruzalemu, Isus sada prolazi Samarijom. I, budući da je na početku svoga mesijanskog djelovanja u Galileji pozvao tri učenika – Petra, Jakova i Ivana (Lk 5,8-11) – i sada u Samariji imamo tri izvješća o pozivima. Ustvari, svekoliki Isusov put je put upućivanja poziva: radi se o pozivu, izazovu, ponovnom buđenju. U samarijskim pozivima, međutim, učenici ostaju posve bezimeni, kao da imena nisu bila toliko važna, kao da svaki od njih predstavlja sve buduće Isusove učenike, kao da se radi o ogledalu koje nam je ponuđeno da u njemu vidimo sami sebe.

Na početku rekoh da je ova epizoda evanđelja zanimljiva, jer nam predstavlja tri izvješća o pozivu koja su obilježena napetošću, pogrješnim željama, oklijevanjima na putu, viđenjima kojima se Isus suprotstavlja i ispravlja ih. Sva tri učenika su raspoložena slijediti Isusa, ali svaki od njih izgovara jedno „ali“, određeni način uvjetovanja. One koji su ga željeli slijediti gdjegod je išao, Isus podsjeća da „Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio“. Onoga koji želi najprije pokopati oca, Isus upozorava da je za učenika na prvomu mjestu naviještanje Kraljevstva Božjega. Onomu koji se kani oprostiti od obitelji, Isus odgovara da tkogod stavi ruku na plug ne smije gledati nazad. Na kraju ovih različitih razgovora shvatili smo dvije stvari. Prva: na Isusa spada da razjasni smisao i radikalnost učeništva. Druga: na učenika spada da dopusti da ga u njegovim dubinama izgrađuje Učiteljeva riječ.

Doista, Kristov se učenik ne rađa u laboratoriju, kao neki unaprijed i automatski izrađen proizvod. Kršćanin živi u trajnom procesu oblikovanja. Svaki učenik je pozvan na rast, dozrijevanje, obraćenje, na trajno preoblikovanje u vjernosti osobi Isusa Krista, da bi na taj način uzeo udjela u njegovu poslanju. Kršćanin nije neko dovršeno djelo. Svi smo mi na putu, u procesu otkrivanja, ili, kako kaže sveti Pavao u poslanici Rimljanima, „u iščekivanju objavljenja“ (Rim 8,19).

Jedan izvanredan vid veličanstvene baštine koju sveti Jeronim ostavlja kršćanstvu svih vremena je ostavština kojom on hvali Kristove učenike. Za njega, kršćanin je u prolazu svijetom kršćanin veličanstveno događanje. Pripravljajući se na pripovijedanje, primjerice, Hilarionova života, ovako piše: „Trebam sada ispripovijedati običaje i život jednog tako velikog čovjeka za kojega bi mi čak i Homer, da je ovdje osobno nazočan, zavidio“ (Vita Hilarionis, 1,4). U Životu svetoga Pavla, pustinjaka iz Tebe, pripovijeda da su čak i lavovi dolazili plakati nad tijelom toga učenika u trenutku njegove smrti (Vita Beati Pauli monachi Thebaei, 16,2). A u predgovoru svoga djela De viris illustribus ne prestaje govoriti kako učenici utemeljuju, izgrađuju i urešavaju Crkvu svojim životima (De viris illustribus, Pref.). Vjernička biografija je vrlo snažno očitovanje ljudskosti i vjere. Sigurno, sv. Jeronim, ali ne zbog taštine ili sebeljublja, završavajući niz „poznatih ljudi“, među njih ubraja i samoga sebe. Sastavljajući popis svojih već dovršenih djela, on spominje „mnoga druga djela o spisima proroka koja su mu pri ruci, a koja još nisu dovršena“ (De viris illustribus, 135,1). Jeronim zna da je Isusov učenik, dakle on sam i svatko od nas, već djelomično ostvaren, snagom našega ucjepljenja u Krista, ali djelomično i u razvoju, koji još nije dovršen: mi smo k tomu pozvani živjeti u nadi neumornim žarom kojim straža očekuje zoru. Takva nedovršenost, međutim, prigoda je koja nam je darovana da bismo služili Bogu i svijetu, da bismo promicali rast kulture, znanosti i spoznaje.

Za svetog Jeronima, Kristovi učenici moraju živjeti „na izlazu“, kako se danas kaže, osjećajući se suodgovornima za izgradnju autentičnog humanizma. Upravo jer živi od bogoštovlja - kulta, i kršćanstvo je tvorac kulture. To predstavlja vrlo hitan izazov za današnju Crkvu: ne dopustiti smrt kršćanske kulture nego prenositi veliku kršćansku kulturnu baštinu na živ i privlačan način novim naraštajima. U tomu nam pomažu dubina, proučavanje i znanost, kad shvatimo koliko je za evangelizaciju odlučna kulturalna vjerodostojnost kršćanskog iskustva. Zbog napredovanja sekularizacije i krize u prenošenju religiozne kulture, danas se događa da novi naraštaji nisu sposobni tumačiti velika umjetnička djela kršćanske misli i književnosti. Nerijetko, europski gimnazijalac ili sveučilištarac uđe u neki muzej i ne uspijeva shvatiti što predstavlja umjetnička slika navještenja Mariji, ili drugih kršćanskih otajstava; nerijetko se događa da presudan utjecaj koji je Biblija izvršila na klasične tekstove zapadne književnosti prođe nezapažen; nažalost, nije rijetko ni to da sami kršćani ne znaju za doprinos vrlo važnih osoba iz znanosti, što je slučaj i sa svetim Jeronimom. Trebamo nove prevoditelje kršćanstva u nove jezike i izričaje sadašnjosti, kao što je i sveti Jeronim bio u svoje vrijeme. Kršćanstvo mora znati bolje aktivirati kulturalno posredništvo: u suprotnom, ostat će samo u crkvama i sakristijama, izgubit će svoje mjesto u javnom prostoru. Treba vrjednovati kulturnu kršćansku baštinu, njezine biblioteke, njezine genijalne mislitelje i pisce. Svetoga se Jeronima ne može svesti na osobu na koju se pozivamo zbog njegove učenosti i u kontekstu povijesti knjige i prijevoda. Jeronim treba biti nadahnuće, uzor, jako svjedočanstvo koje danas treba iznova slušati i koje nas pokreće da se s najvećom ozbiljnošću sučelimo s pitanjem: što znači živjeti kao Kristov učenik u XXI. stoljeću?

Jeronim nas uči da u igru uđemo svojim životima, da prijeđemo iz pozicije promatrača u poziciju protagonista i svjedoka.  Način na koji je on živio odnos s Riječju Božjom u tomu je smislu veoma poučan. U Jeronimu možemo kontemplirati ono što Papa Franjo tumači u Evangelii gaudium (br. 150): „Tkogod želi propovijedati, treba najprije biti raspoloživ da ga dotakne Riječ i da je utjelovi u svojoj konkretnoj egzistenciji … Treba prihvatiti da najprije bude ranjen/pogođen riječju kojom će ranjavati/pogađati druge, jer se radi o živoj i učinkovitoj Riječi, koja kao mač 'prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca' (Heb 4,12)“. Poznata Jeronimova izreka „Nepoznavanje Pisama znači nepoznavanje Krista“ (Commentarii in Isaiam, I,1) lijepo izražava kako je on razumio Riječ i s kojom se duhovnom snagom upustio u kontakt s njom.

U čitanju iz Knjige o Jobu koje smo danas slušali, postavljeni smo pred otajstvo Boga. Onoga Boga o kojemu Job govori: „Tvorac je on djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu“ (Job 9,10). Isusov se učenik uči hraniti tim otajstvom, neprestano ga uzimati kao predmet svoje kontemplacije i svoje ljubavi. A to s neizbrisivom jasnoćom izvire iz spisa velikoga svetog Jeronima, koji kao malo tko zna zahvatiti naša srca željom za Bogom i pomoći nam da svoj život usmjerimo prema njemu. Neka nas sveti Jeronim štiti, i neka nam pomaže da otkrivamo putove budućnosti.