Razlozi ništavosti ženidbe

Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691), Crkva je uvijek posvećivala posebnu brigu, ne samo zbog njihove naravi te moralnih, socijalnih i pravnih posljedica koje iz njih proizlaze, nego i zbog toga što te parnice čine najveći dio suđenja na crkvenim sudovima. To se u prvom redu duguje činjenici što Crkva, na riječ svoga Učitelja, smatra ženidbenu vezu među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu dobru supruga te rađanju i odgajanju potomstva.

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (Mt 19,6).

Ženidba nije samo ugovor, nego ona među krštenima ima novu dimenziju: ženidba je i sakrament. Vrlo je mali broj sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, tj. nevaljanim, a to su one u kojima postoji:

• Osobna nesposobnost stranaka (zapreke)
• Nedostaci u ženidbenoj privoli
• Nedostaci u kanonskom obliku

Ako jedan od ženidbenih drugova, ili ako oba bračna druga, opravdano sumnja(ju) u valjanost ženidbe, potrebno je najprije obaviti savjetodavni razgovor s vlastitim župnikom ili u obiteljskom savjetovalištu ili s crkvenim pravnikom kako bi se vidjelo postoji li pravni temelj (kanonski razlog) za pokretanje parnice i kojim dokazima stranka raspolaže.

Kada je ženidba nevaljana?

Jednom valjano sklopljena ženidba uvijek je valjana. Crkva, na riječ svoga Učitelja, smatra ženidbeni vez među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog. Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale pravu ženidbenu privolu i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku. Sve sklopljene ženidbe nisu i valjane. Ima nekih crkvenih ženidbi koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane. Takvih je vrlo malo.

U kanonskom uređenju Katoličke Crkve nema “poništenja” ni “rastave” ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za progla­šenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691)

Vrlo je mali broj sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, tj. nevaljanim. Važeći Zakonik kanonskoga prava određuje da se prije sklapanja ženidbe “mora utvrditi da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju” (kan. 1066).

Sklapanje ženidbe brižljivo se priprema nizom čina koji ne samo da garantiraju valjano i dopušteno sklapanje ženidbe, nego i osiguravaju njezin sretan ishod, napose pod vjerskim aspektom. Mnogostruke priprave za sklapanje ženidbe, npr. opća priprava, osobna priprava i liturgijska priprava, imaju svrhu pripraviti zaručnike za sklapanje ženidbe. Pastoralna i pravna priprava ima za svrhu otkloniti sve ono što priječi valjano i dopušteno sklapanje ženidbe. Pripravi za ženidbu važeći Zakonik posvećuje posebno poglavlje u kojemu možemo razlikovati odredbe pastoralnoga karaktera (kann. 1063-1065) i odredbe pravnoga karaktera (kann. 1066-1072). Prema odredbama kanonskoga prava, dok se ne utvrdi protivno, valjana je svaka crkvena ženidba jer ženidba uživa pravnu pogodnost. Pravna pogodnost ženidbe sastoji se u tome da se na temelju same činjenice što je ženidba sklopljena, ona smatra u dvojbi valjanom dok se ne dokaže protivno (kan. 1060).

Ženidba nije samo ugovor, nego među krštenima ima novu dimenziju koju može shvatiti samo onaj tko vjeruje: ženidba je i sakrament. Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenog ugovora koji samim time ne bi bio sakrament (kan. 1055). Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast.

Kanonska se ženidba temelji na trima bitnim elementima:

1. pravna sposobnost osoba koje sklapaju ženidbu (kann. 1083-1094);
2. davanje valjane privole od strane obaju supružnika (kann. 1095-1107);
3. obdržavanje kanonskoga oblika prema načinima što ih je Crkva odredila (kann. 1108-1123).

Tako su, sa sustavne točke motrišta i parnice za proglašenje ništavosti ženidbe podijeljene u tri temeljne kategorije koje se odnose na:

1. osobnu sposobnost stranaka (zapreke);
2. ženidbenu privolu;
3. kanonski oblik. (Veoma rijetko pojavljuju se u sudskoj praksi  nevaljane ženidbe zbog nedostatka kanonskoga oblika.)

Osobna nesposobnost stranaka (zapreke)

U važećem zakonodavstvu postoji 12 kanonskih zapreka božanskog ili crkvenog prava koje čine osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe. Zapreka je takva vrsta ženidbene smetnje koja izvjesnim osobama, zbog neke njihove osobne vlastitosti ili svojstva ili manjka, ne dopušta sklapanje valjane ženidbe.

S obzirom na razlog, osobne zapreke mogu se podijeliti u 4 skupine:

1. zapreke koje se odnose na fizičku nesposobnost:

• pomanjkanje životne dobi (kan. 1083);
• prethodna (prije privole) i trajna spolna nemoć (kan. 1084);

2. zapreke koje se odnose na pravnu nesposobnost:

• prijašnja ženidbena veza (kan. 1085);
• različitost vjere (kan. 1086);
• sveti red (kan. 1087);
• javni doživotni zavjet čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088);

3. zapreke koje se odnose na neko kažnjivo djelo:

• otmica ili zadržavanje ženske osobe radi sklapanja ženidbe (kan.1089);
• zločin brakoubojstva (kan. 1090);

4. zapreke koje se odnose na neki rodbinski odnos:

• krvno srodstvo (kan. 1091);
• tazbina (kan. 1092);
• javna ćudorednost (kan. 1093);
• zakonsko srodstvo (kan. 1094).

U sudskoj praksi zapreke kao kanonski razlog ništavosti ženidbe pojavljuju se vrlo rijetko. O pojedinim zaprekama i drugim razlozima ništavosti ženidbe vidi više: N. ŠKALABRIN, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, Đakovo, 1995.

Nije jednostavno nabrojiti sve kanonske razloge ništavosti ženidbe, poglavito one koji se odnose na nedostatke u privoli. Zbog toga je, prije pokretanja parnice potrebno posavjetovati se s kompetentnom osobom.

Nedostaci u ženidbenoj privoli

1) Nedostaci slobode u privoli:

• nevaljana je ženidba sklopljena zbog prisile ili velikoga straha koji je nanesen izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu da bi ga se oslobodio;
• nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, zbog zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenoga života;
• ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi, kao i zabluda u osobini osobe, ako druga stranka izravno i u prvom redu sklapa s njom ženidbu zbog te osobine.

2) Nedostaci u sposobnosti osobe

Nesposobni su za sklapanje ženidbe, tj. za davanje valjane ženidbene privole:

• oni koji ne posjeduju dovoljnu uporabu razuma;
• oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba uzajamno davati i primati;
• oni koji zbog razlogâ psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze, kao što su doživotna vjernost, zajedništvo svega života te rađanje i odgajanje potomstva.

Kada se uzme u obzir postojanje mnogo mogućih razloga nedovoljne uporabe razuma, bolestî koje uzrokuju težak manjak u prosuđivanju o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, kao i mogućih razloga psihičke naravi nesposobnosti za preuzimanje bitnih ženidbenih obveza, razvidno je da već na toj osnovi postoji mnoštvo mogućih razloga nevaljanosti ženidbe. Nesposobnost mora postojati u vrijeme davanja privole, mora biti sigurna i teška. U dokazivanju nesposobnosti, ovisno o parnici, zahtijeva se mišljenje vještaka: psihologa, psihijatra, ginekologa, pa je i sudjelovanje stranke u postupku, koja se treba podvrgnuti vještačenju, nužno.

3) Nedostaci u namjeri

      Nevaljano sklapa ženidbu ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe

• pozitivnim činom volje isključe samu ženidbu (imaju druge ciljeve);
• pozitivnim činom volje isključe neki bitni sastavni dio ženidbe: dobro vjernosti, dobro rađanja i odgajanja djece, dobro supruga;
• pozitivnim činom volje isključe neko bitno svojstvo ženidbe, kao što je jednost ženidbe, iz koje proizlazi obveza vjernosti, ili nerazrješivost ženidbe, iz koje proizlazi obveza doživotnosti.

Kanonsko pravo polazi od pretpostavke da je unutarnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenima u slavljenju ženidbe, tj. u očitovanju ženidbene privole. Na sudu nije lako dokazati himbu u privoli, budući da je riječ o unutarnjem voljnom činu, ali nije nemoguće.