Raspored sv. misa

Nedjeljom je sveta misa u župnoj crkvi u 9.30 sati.

Kroz korizmu, sveta misa je u 9.00 sati zbog pobožnosti križnog puta u Lokvičićima.

Povijest

Župa je dobila ime po zemljopisnom izgledu kraja na kojem se prostire. Između brežuljaka u zimsko doba teče više potočića ili «ričica», od kojih je najveći potok Vrbica. Svi ti potoci ulijevaju se u veću sezonsku potočinu Ričinu. Tekući kroz Ričice prema Prološcu Ričina dobiva ime Suvaja.  Godine 1979. na Suvaji je počela izgradnja velike brane «Ričice» za umjetno jezero, koje treba služiti navodnjavanju Imotskog i Bekijskog polja u Hercegovini. Jezero je potopilo veliku prirodnu vododerinu, dosta obradivog polja i kuća u zaseocima Parlovi i Topalušići. U tome je jedan od glavnih razloga raseljenosti Ričica. Brana umjetnog jezera je   visoka 41, a duga 200. u dnu je široka 160, a u kruni 8 metara. Jezero ima kapacitet od 38 milijuna kubičnih metara vode. Ostala su nepoplavljena naselja i nešto obradivih površina na većim uzvisinama. Na jednoj uzvisini je župna crkva, župna kuća i škola.

Područje župe bilo je naseljeno u pretpovijesnom razdobolju od ilirskih stočara, o čemu svjedoči nekoliko gomila. Pronađeni su predmeti i iz rimskog razdoblja, a o naseljenosti u srednjem vijeku govore dvije veće nekropole stećaka s obje strane Suvaje.

Kraj je poslije oslobođenja od Turaka 1717. godine naseljen novim stanovništvom. Neki su doselili iz Hercegovine, a neki iz okolnih sela Imotske krajine. Za vrijeme turske vladavine župničku brigu vodili su franjevci iz samostana u Prološcu. Župa je nakon oslobođenja od Turaka bila u sastavu župe Proložac. Svojim dekretom biskup Stjepan Blašković od 14. rujna 1734. određuje da Ričice imaju svoga kapelana i da stanuje u Ričicama. Iako su franjevci radi te odluke negodovali, naknadno su se s njom složili i zadržali dušobrižništvo Ričica. Poslije toga često je dolazilo do nesuglasica između franjevaca i župljana, koji su se ponekad bunili što nisu imali redovitog župnika. Teža neslaganja izbila su 1840., pa 1843. i 1866. godine između tadašnjih župnika i crkovinara radi crkvenog novca i drugih stvari. Godine 1876. župu je po nalogu biskupa Marka Kalođere preuzeo svjetovni svećenik don Petar Kovačević i od tada su župnici svjetovni svećenici.

Sadašnja župna kuća građena je za župnikovanja don Ivana Bilića (1952.-1965.), uz veliko angažiranje i oduševljenje vjernika. Dovršena je godine 1957. Poslije toga kuću su nadograđivali i uređivali Bilićevi nasljednici. Tako je don Filip Pavić izgradio podrum i nad njim garažu. Don Ivan Džaja 1979. godine na krov je postavio drvenu konstrukciju i crijep te kod kuće zasadio voćnjak jabuka. Don Marinko Jurišin je iznad garaže dogradio novi dio kuće, te sagradio vjeronaučnu dvoranu s ostalim sadržajima. Nakon što je don Marinko Bilić preuzeo župu 1994. godine sredio je centralno grijanje, sve prostorije i zatvore. Prije izgradnje današnje kuće župnici su stanovali u staroj kućici, sagrađenoj podno groblja oko 1750. godine.  

Župne matične knjige R od 1857. do 1946., četiri sveska; V od 1888. do 1945., jedan svezak; U od 1891. do 1946., jedan svezak, nalaze se u MU Imotski. Nepotpuna godišta parica R, V i U od 1817. do 1940. nalaze se u NAS. Stanje duša iz 1806. godine nalazi se u ŽU.

Godine 1938. u župi je bilo 1.840. stalnih stanovnika, a 2001. godine bilo ih je 235.

Crkve

1. Župna crkva Svetog Ivana Krstitelja završena je u studenome 1910. godine, a blagoslovljena je na blagdan svetog Ivasna Krstitelja 1911. godine od kanonika i župnika Lokvičića don Andrije Lovrinčevića. Crkva je sagrađena od klesanog kamena, lađa je duga 16 i široka 7 metara. Kapela svetišta je duga 4 metra. Iza svetišta je sakristija 5 x 4 metra.S obje strane lađe su prozori s polukružnim završecima: sa zapadne strane su četiri, a s istočne tri prozora. Na sredini pročelja je okrugli prozor, a pri samom vrhu su dva uzdužna prozorčića. I na sakristiji su dva manja četvrtasta prozora. Zvonik je na preslicu za dva zvona. Crkva vrlo lijepo i elegantno djeluje. Nakon što je 1942. bila oštećena od potresa, krov se naknadno srušio. Crkva je na udaru vjetra i velike hladnoće. Na obnovi i uređenju crkve mnogo je učinjeno za mladog župnika don Ivana Bilića, koji je iskoristio oduševljenje naroda i na dobrovoljnoj osnovi uredio crkvu. Godine 1963. krov je zamijenjen betonskom pločom i pokriven kupom.

Poslije toga nastavilo se s uređenjem crkve za župnikovanja don Filipa Pavića. Godine 1972. postavljen je oltar prema puku, a godinu ranije izbrušene su podne kamene ploče. Oltar i svetohranište djelo su majstora Bože Radovana iz Splita. Vrata na svetohraništu izradio je prof. Mate Komar iz Splita. Za župnikovanja don Marinka Bilića na crkvu je postavljen novi krov, nova drvena vrata i prozori s izo staklima, podno električno centralno grijanje, na pod stavljene nove granitne ploče, na zidu svetišta postavljene je velika slika u tehnici žbukoreza, rad braćnog para Ivana i Marije Drašković iz Varaždina, na pročelju je postavljen jubilejski znak A.D. 2000 s poklikom: «Hvala ti i slava, o Presveto Trojstvo, jedini i preuzvišeni Bože!»  

2. Stara crkva Svetog Ivana Krstitelja, sagrađena poslije oslobođenja Imotske krajine od Turaka, nalazila se na sredini groblja. Zna se da je sigurno postojala 1733. godine. To je bila mala crkvica, duga 4 metra. Ona je srušena i na njezinim je temeljima sagrađena mrtvačnica istih dimenzija, koja je 1996. godine uređena kao kapelica bez oltara, s kamenim postoljem za lijes. Godine 1825. sagrađena je veća crkva sa zvonikom na preslicu. Ta je crkva srušena kad se počela graditi današnja crkva.

 

Statistika

2015. godina

Krštenja	1
Prvopričesnici	-
Krizmanici	-
Ženidbe	3
Sprovodi	11

Lokacija