Grad Solin razvio se je tijekom prošloga 20, stoljeća iz tek nešto većeg sela u veliko naselje gradskoga tipa. Taj je razvoj potakla i pratila brza industrijalizacija sa svim zgodnim, ali i vrlo nezgodnim popratnim pojavama, pa i onima vrlo štetnim za zdrav tjelesni i duhovno-vjerski život.

S obzirom na ekološke neprilike dosta se je prisjetiti velikih dimnjaka nekoć čak četiriju većih i manjih cementara: Majdan, Meterize, Sv. Kajo i Kaštel-Sućurac, koji su sa svih strana okruživali pitomu solinsku dolinu te je - donedavno bez ikakvih uređaja za filtriranje - svakodnevno zasipali tonama cementne prašine. Stoga se ne treba čuditi poznatomu Solinjanu dr. don Lovri Katiću, hrvatskomu književniku i povjesničaru, što je za jedno od svojih književnih djela izabrao naslov Ubavo selo ne skrivajući tugu zbog dobrim dijelom izgubljene ljepote i sklada rodnoga mjesta od kada su modeme grdosije nalegle na tijekom dugih stoljeća njegovana polja i vinograde, a prastare kamene mlinice i stupe na žustroj rijeci Jadru gubile utrku u natjecanju s glomaznim tvorničkim zgradurinama te zamirale.

U isto je vrijeme mnoge duše opustošila komunistička ideologija koja ih je već od I. svjetskoga rata trovala mržnjom i punila osvetničkim nabojem, a onda gotovo tijekom pola stoljeća vladala partijskom silom ulijevajući u mnoge strah kako bi ih držala u pokornosti te privoljela na otpad od Boga i Crkve, što je bilo i ostalo jednom od bitnih točaka partijskoga programa. Spomenuti su se raznovrsni mrki i prijeteći oblaci srećom povukli, s jedne strane zahvaljujući napretku tehnologije, a s druge snazi vjerničke izdržljivosti zalijevane molitvom, jačane Božjom milošću, a svakako i jakim kršćanskim korijenima usađenim duboko u, možemo to slobodno reći, svetom solinskom tlu. Solin je doista, po priznanju mnogih, tijekom samih 15-ak godina života i razvoja u neovisnoj Republici Hrvatskoj, voljom i marom svojih građana, mudrošću i okretnošću gradskoga poglavarstva i čelnika, doživio vidljiv napredak u privrednom, društvenom, prosvjetnom, ekološkom i vjerskom pogledu.

Grad Salona i počeci Salonitanske crkve

Salona je započela svoju povij est nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja kao važna luka i trgovište na istočnoj obali Jadranskoga mora. Prvo oblikovanje u grad zacijelo zahvaljuje grčkim trgovcima i kolonistima. Pod rimsku je vlast došla vjerojatno g. 78. ili 77. prije Krista. Gaj Julije Cezar ju je uzdigao na razinu rimske kolonije (Colonia Martia Iulia Salonae) s odgovarajućim povlasticama. Zahvaljujući privrednomu procvatu, osobito vrlo uspješnoj trgovačkoj djelatnosti, ali i ulozi koju su joj rimske vlasti dale u vojničkom, upravnom i sudskom ustroju svoje vrlo prostrane pokrajine Dalmacije (protezala se od rijeke Raše u Istri prije do rijeke Mat u Albaniji, a poslije do Boke) ona se je tijekom prvih stoljeća kršćanske ere razvila u veliki lučki grad, usporediv s tada najvećim i najvažnijim gradovima na obalama Jadranskoga mora: Akvilejom i Ravenom.

Kad se o svemu tomu vodi računa, onda se pitanje o mogućim počecima širenja kršćanstva u tomu gradu i ustroja tamošnje crkvene općine, biskupije, već u apostolsko ili najdalje u prvo poslijeapostolsko doba, nameće samo od sebe. Na vjerojatnost tako ranog ukorjenjivanja kršćanstva i Crkve u tomu gradu stvarno upućuje općepoznata činjenica da se ono tada širilo s istočnih obala Sredozemnoga mora, poglavito iz Palestine i Sirije, zahvaljujući trudu mnogih upornih vjerovjesnika, koji su kopnenim i morskim putovima stizali najprije u maloazijske i grčke gradove, a brzo zatim i u ostale gradove u Sredozemlju, barem u one veće i važnije, osobito u one koji su bili na moru ili blizu morske obale. Kršćansku su poruku prenosili apostoli, njihovi učenici i razni suradnici, ali i, nazovimo ih tako, neslužbeni vjerovjesnici: Kristovi vjernici različitih zanimanja, koji su zbog raznih razloga putovali u druge krajeve, tamo se kraće ili duže zadržavali, neki se i trajno naseljavali. Stoga treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir one povjesničare koji smatraju nedvojbenim daje evanđeoska poruka već tijekom 1. stoljeća, ako možda još ne u njegovoj prvoj polovici, a ono svakako u drugoj, stigla u barem neke od primorskih gradova tadašnje rimske Dalmacije, zacijelo najprije u Salonu, glavni i najveći među njima, a prometno i trgovački živo povezan s Italijom i s raznim zemljama istočnoga Sredozemlja, prije svega s Egiptom i Sirijom.

U nas se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće vodila žestoka rasprava o vremenu djelovanja i mučeničke smrti sv. Dujma, pa u svezi s tim i o počecima Salonitansko-splitske crkve kao organizirane zajednice kršćanskih vjernika. Tada je učeni i u svijetu poznati arheolog don Frane Bulić iznosio mišljenje da je ta zajednica dobila svoga prvoga biskupa tek sredinom 3. stoljeća. S druge strane neki su pokušavali obraniti staru splitsku tradiciju, koja je početke Salonitanske biskupije povezivala s djelovanjem apostolskoga prvaka sv. Petra i, navodno, baš njegova učenika sv. Dujma. Bulić je dokazao da je salonitanski biskup Dujam mučeništvo podnio ne u doba cara Trajana (98.-117.), tj. u prvim desetljećima 2. stoljeća, kako je spomenuta tradicija tvrdila, nego u jeku progona što su ga protiv kršćana poduzeli Dioklecijan (284.-305.) i njegovi suvladari početkom 4. stoljeća. Međutim, njegova se hipoteza o počecima biskupijskoga ustroja u Saloni tek sredinom 3. stoljeća, poslije prihvaćena i zastupana od gotovo svih arheologa i povjesničara, nipošto ne može smatrati dokazanom. Naprotiv, kad se sve gore spomenuto uzme u obzir, stvarno se i najkritičnije raspoloženom povjesničaru nameće siguran zaključak, da je kršćanstvo u rimsku Dalmaciju moralo prodrijeti najkasnije u drugoj polovici 1. stoljeća, Salona u rimsko doba zacijelo najprije u njezin glavni grad Salonu, što nije nijekao ni Bulić, i ujedno posve opravdana pretpostavka da je u tomu gradu već od konca 1. stoljeća, ili najkasnije od sredine 2., postojala organizirana crkvena općina ili biskupija. U počecima je ona mogla, što više i morala, imati sasvim skromne ustrojbene oblike te budno paziti da u javnosti bude što manje uočljiva, jer to je odgovaralo prilikama općenite nepriznatosti kršćana i njihove Crkve u tadašnjem rimskomu svijetu, izloženih povremeno otvorenim krvavim progonima. Stoga ne treba o njoj očekivati vijesti u i onako malobrojnim vrelima sačuvanim iz prvih dvaju stoljeća.

Salonitanska će crkva postati poznatom i glasovitom najviše po svojim svetim mučenicima iz vremena posljednjega i najkrvavijega progona što ga je, u nastojanju da obori kršćanstvo, poduzela rimska država, što ne znači, dakako, da ih nije imala i prije. Općenito se u kršćanskomu svijetu, kako u rimsko doba tako i danas, od mnoštva sv. mučenika i drugih svetaca samo mali broj štuje napose, po imenu, a to redovito budu oni koji su širemu krugu vjernika već za života bili osobito omiljeni uzori. Drugačije i ne može biti. Brojni i nadaleko poznati salonitanski mučenici iz Dioklecijanova vremena očito su svjedočanstvo da je ta Crkva bila ustrojena davno prije toga, te je pod vodstvom niza svojih biskupa i brojnoga svećenstva do tada uspjela postići razgranatost i zrelost.

Salonitanski biskup sv. Dujam

Najslavniji je i poslije od svih sv. salonitanskih mučenika najštovaniji bio i ostao mjesni biskup sv. Dujam, u nas pučki najčešće nazivan Duje (izvorno latinski Domnius i Domnio). Toliko je bio slavljen u staroj Saloni da se s vremenom sve manje vodilo računa o raznim drugim svjedocima vjere iz njegova vremena, a pogotovo ako ihjebilo iz ranijega. Spomendan njegova mučeništva upisan je u najstarije martirologije (kalendarske popise sv. mučenika) sveopće Crkve. Njegovo štovanje u Solinu i Splitu traje neprekidno već 1700 godina. Pogubljen je zbog toga što se nije pokorio ediktu cara Dioklecijana i njegove trojice suvladara (Maksimijan, Galerije i Konstancije Klor) izdanom početkom g. 304., kojim su svim svojim državljanima naredili da pojedinačno žrtvuju pred likovima rimskih poganskih božanstava, među koje su ubrajani i carevi. Lako je to bilo izvršiti poganima, ali za kršćane, kojih je tada u cijelomu carstvu bilo preko 7 milijuna, to je značilo pogaziti savjest i odreći se vjere u Krista. Kršćane koji su uporno i dugo odbijali stroge zahtjeve da se pokore spomenutim carskim naredbama osuđivalo
- se na smrt i pogubljivalo. Prije same presude podvrgavani su najstrašnijim mučenjima, ne bi li ih se prisililo na otpad od njihove vjere, a onda opet dugo čekalo, ne bi li se predomislili. Većini je život spasilo to, što je progon nakon Dioklecijanova i Maksimijanova povlačenja s prijestolja u mnogim krajevima sasvim prestao. 

Biskupe su najokrutnije mučili i prve pogubljivali, kako bi što jače ustrašili i pokolebali ostale kršćane. Tako je i sv. Dujam svoj život neustrašivo položio za vjeru jedva dva mjeseca poslije proglašenja 4. edikta o obvezatnom prinošenju poganskih žrtava, već 10. travnja 304., upravo na dan u koji se te godine slavio uskrsni ponedjeljak. O tomu nadnevku svjedoči natpis uklesan na ploči koju su poslije kršćani postavili blizu njegova groba. Nakon što su carevi Konstantin i Licinije g. 313. priznali kršćanskoj vjeri jednakopravnost s rimskom i svim drugim religijama, Dujmovi su, naime, štovatelji iznad njegova groba u predjelu poslije nazvanomu Manastirine podigli najprije skromnu kapelu, a početkom 5. stoljeća veliku baziliku dugu 48 a široku 21 m (1008 m2). Tu unaokolo se razvilo jedno od najstarijih i najvećih starokršćanskih groblja na otvorenom dosada arheološki istraženih (u Rimu su kršćani imali velika podzemna groblja, tzv. katakombe).

Blagdan toga najslavnijega salonitanskoga mučenika vjerojatno je već tada pomaknut sa 10. travnja na 7. svibnja, kako proslava svetoga tjedna, Uskrsa i uskrsne osmine ne bi priječila velike svečanosti u njegovu čast (Uskrs se kao najveća kršćanska svetkovina, a pomična, slavi najčešće baš u mjesecu travnju!).

ž

Sv. Staš, vjernik laik, i ostali po imenu štovani salonitanski mučenici

Od svih ostalih salonitanskih mučenika najviše je, uz sv. Dujma, bio štovan u staroj Saloni i poslije u Splitu Kristov vjernik sv. Staš (Anastazije), po zanimanju obrtnik, koji je zacijelo već prije mučeništva žarom vjere, dobrotom, pomaganjem bližnjima, odvažnošću i brabrošću stekao osobito poštovanje salonitanskih kršćana. On je kao primjeran i neustrašiv svjedok vjere u Krista Spasitelja pogubljen 26. kolovoza vjerojatno iste godine, kad i biskup sv. Dujam. Oko njegova groba u predjelu poslije nazvanomu Marusinac razvilo se drugo veliko starokršćansko groblje. Nad tim je grobom najprije podignuta mala crkvica, a s vremenom do nje i dvije velike bazilike za mnoštvo hodočasnika. Nakon prijenosa njegovih kostiju u Split, štovan je u katedrali. Tu je sredinom 15. stoljeća njegov oltar nanovo uresio glasoviti graditelj i kipar Juraj Dalmatinac.

Salonitanci kao da su svjesno htjeli iz zacijelo znatno većeg broja svojih mučenika po imenu štovati barem po jednoga iz različitih vjerničkih redova i službi. Takvo su osobito štovanje uz spomenute sv. Dujma i Staša iskazivali još i mučeniku sv. Asteriju, jednomu od svojih prezbitera (svećenika), sv. Septimiju, jednomu od svojih đakona, Antiohijanu, Gajanu, Teliju i Paulinijanu, četvorici svetaca iz redova Kristovih vjernika laičkoga staleža.

U razdoblju mira i sigurnosti, osim velikih biskupskih crkava (katedralni kompleks, tzv. basilicae urbanae) podignutih unutar gradskih zidina i dviju već spomenutih nadgrobnih bazilika izvan grada, na Manastirinama i na Marusincu, podigli su i treću takvu veliku crkvu blizu amfiteatra u predjelu poslije zvanom Kapljuč, gdje je bilo sahranjeno Asterijevo tijelo. Neki je vjernik iz zavjeta dao na čast upravo toga sv. mučenika uresiti mozaikom dio poda te bazilike, što je zasvjedočeno natpisom.

Štovanje salonitanskih mučenika u Rimu, Splitu i u raznim hrvatskim krajevima 

Kad su između 612. i 640. Avari osvojili, opljačkali i popalili grad Salonu, stradale su i crkve, u njoj i na grobljima oko nje, pa tako i bazilika na Manastirinama i sve ostale bazilike podignute nad grobovima sv. mučenika. Upravo kad su se potom prilike u Dalmaciji donekle smirile i sredile, za papu je izabran Ivan IV. (640.-642.), porijeklom Dalmatinac. On je, žalostan što sv. Dujma i ostale salonitanske mučenike ne će biti moguće dostojno slaviti u opustošenoj Saloni za tko zna koliko vremena, njima u čast dao podići lijepu crkvicu pokraj glavne rimske crkve, tzv. Lateranske bazilike. Nekoga je opata imenom Martina poslao u Salonu da odatle u Rim donese po koji djelić zemnih ostataka svetih mučenika pa te relikvije položio pod oltar spomenute rimske crkve, a u njezinoj apsidi i na tzv. triumfalnomu luku dao naslikati njihove likove u tehnici mozaika, što je očuvano do danas. Lik je sv. Dujma tu prikazan na najčasnijem mjestu, zatim po časti lik sv. Venancija, iako je taj bio iz starijega vremena, pa sv. Staša i drugih. Štovanje se dvojice u Saloni najštovanijih mučenika sv. Dujma i sv. Staša uvriježilo te trajno održalo, dakako, i u novonastalomu gradu Splitu, u kojemu su od sredine 7. stoljeća stolovali “salonitanski” nadbiskupi, kako ih se najčešće oslovljavalo sve do 12. stoljeća. Štoviše spomendan se sv. Dujma sve do prve polovice 20. stoljeća liturgijski slavio u svim biskupijama i crkvama na prostoru nekadašnje velike rimske Dalmacije, od Kotora do Krka i Osora, uključujući Senj, Krbavu i Zadar, unatoč tomu što su se njihove biskupije davno prije toga bile izdvojile iz Splitske metropolije. Toliko su, znači, bili duboki i snažni salonitanski crkveni korijeni i trajna crkvena predaja u cijeloj Dalmaciji.

Tradiciju općenitoga slavljenja blagdana Sv. Dujma na hrvatskomu glagoljaškom području barem od 13. stoljeća jednako snažno potvrđuje i činjenica daje taj blagdan naveden u kalendarima i sanktoralima glagoljskih bogoslužnih priručnika od najstarijega sačuvanoga misala koji je u znanosti poznat pod nazivom Illirico 4 a čuva se u Vatikanskoj biblioteci, preko rukopisnih misala kneza Novaka (danas u Nacionalnoj biblioteci u Beču) i vojvode Hrvoja (danas u Carigradu), do prvoga tiskanoga iz g. 1483. Tek su rimska istočnoslavizirana izdanja u 17. i 18. stoljeću prekinula tu vrlo staru glagoljašku tradiciju, ali Dujmov je blagdan ponovno uvršten u Parčićeva izdanja glagoljskih misala tiskanih u Rimu g. 1893., 1896. i 1905. kao i u Vajsovo iz g. 1927.


Starohrvatski Solin i njegova najranija crkvena prošlost

Nedugo nakon propasti velikog i slavnog grada Salone, što se dogodilo u doba avarskoga osvajanja i pljačkanja nekoć rimske Dalmacije između godina 612. i 640., pripadnici su hrvatskih plemena zasnovali jedno od svojih važnijih naselja uz rijeku Jadro, sasvim blizu istočnih zidina i kula opustošene i zauvijek napuštene Salone. Tako je nastao starohrvatski Solin.

Prema pisanju cara i pisca Konstantina Porfirogeneta (1. polovica 10. st.) te je Hrvate, nastanjene dotada u predjelima jugozapadnih Karpata a vojnički dobro organizirane, pozvao istočnorimski (bizantski) car Heraklije, kako bi, uz njihovu pomoć, što dalje od jadranskih obala potisnuo još uvijek vrlo opasne avarske osvajače. Stoga su ti Hrvati, nakon uspješnoga ratovanja, dobili pravo da se kao carski saveznici trajno nasele u tim primorsko-planinskim predjelima koji su tijekom avarskih pustošenja dobrim dijelom ostali bez starosjedilačkoga ilirsko-rimskoga stanovništva. Potom su malo po malo stvorili na tim prostorima i u panonskoj nizini nekoliko svojih kneževina. Kliško-solinska dolina i kaštelansko polje bilo je jednim od najvažnijih središta glavne od tih prvih državnih tvorevina - one čiji su se vladari u 9. stoljeću (zacijelo i prije!) s ponosom nazivali “hrvatskim knezovima” {dux Croatorum), poslije kraljevima (rex Croatorum) te svoje dvorove imali u Klisu i Bijaćima, uz drage na širemu prostoru između rijeka Cetine i Zrmanje: Nin, Knin, Biograd na mora, možda i još neke.

O tomu, a napose o crkvenim prilikama i ustanovama, povijesna vrelaiz 9. stolj eća (iz starij egarazdoblj a sasvim malo ih se sačuvalo, a i ta nisu dovoljno određena) pružaju više važnih podataka. To je prije svega vijest o crkvi sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel-Sućurac) što ju je dao sagraditi te svim potrebnim opskrbio knez Mislav. Spominje se to u povelji njegova nasljednika kneza Trpimira izdanoj 4. ožujka 952. kod crkve Sv. Marte u Bijaćima (sjeverno od sadašnje zračne luke Kaštela).

Iz toga važnog dokumenta doznajemo daje taj upravo Trpimir, “milošću Božjom hrvatski knez” (Terpimir dux Croato-rum iuvatus munere di-vino), u solinsko-kliškoj prodolini, na mjestu poslije prozvanom Rižinice, osnovao samostan, kako bi u njemu zbor braće redovnika (caterva fratrum) molio za spasenje njegove duše. Tada su diljem Europe takvi samostani benediktinskih monaha bili vrlo važnim uporištima i žarištima vjere i pobožnosti, a u isto vrijeme kulturnoga i prosvjetnoga djelovanja, osobito u predjelima izvan gradova (u gradovima su već otprije djelovali svećenički zborovi - kaptoli, katedralne škole i pisarnice). Taj samostan u Rižinicama prvi je na hrvatskomu prostoru, čije je postojanje zasvjedočeno u sigurnim povijesnim vrelima. Da se je nalazio upravo tu u solinskomu predjelu Rupotina, potvrdio je pronađeni ulomak oltame pregrade s dijelom latinskoga natpisa u kojemu je navedeno ime kneza Trpimira:... PRODUCE TREPIM ...), što bi, prevedeno na hrvatski, glasilo: “za kneza Trpimira”, a to je zacijelo poziv monasima i drugima neka se mole za vladara, svoga dobročinitelja. Nakon toga nalaza otkopani su temelji crkve i samostanskih zgrada, a istraživanja su proširena g. 2005/ 06., dok su tu izvođeni radovi na širenju stare ceste Solin-Klis.

Osnivanje toga i poslije drugih samostana svjedoči o povoljnim općim i crkvenim prilikama toga vremena. Budući da je do sredine 9. stoljeća proces pokrštavanja hrvatskih plemena uglavnom bio dovršen, Hrvatska je kneževina lakše ostvarivala i stanovitu političku i kulturnu zrelost. Bila je, jednako ona i tadašnja panonska hrvatska kneževina na sjeveru, pod franačkim vrhovništvom i snažnim utjecajem vjero vjesnika koji su dolazili iz Franačke, dok su gradovi Split, Trogir i Zadar s otocima na sjevernomu Jadranu bili pod izravnom bizatskom vlašću, a srednjodalmatinski otoci s primorjem između rijeka Zmovnice i Neretve pripadali Neretvanskoj kneževini.

Zadužbina kraljice Jelene na Gospinu otoku u Solinu Jelena, žena kralja Mihajla Krešimira, a majka kralja Stjepana Držislava, jedina je po imenu poznata hrvatska kraljica iz 10. stoljeća. Za nju seje sve do potkraj 19. stoljeća znalo samo iz kronike Tome Arhiđakona koji, govoreći o crkvama sv. Marije i sv. Stjepana u Solinu, dodaje: Te je crkve podigla i obdarila neka b-aljica Jelena koja ih je darovala Splitskoj nadbiskupiji da ih ona zauvijek posjeduje. Zbog časti kraljevskih grobova bile su privremeno povjerene nekim redovnicima koji su u njima neprestano obavljali svete službe. Tu je, tj. u predvorju bazilike Sv. Stjepana, bio pokopan uzvišeni muž kralj Krešimir s mnogim drugim kraljevima i kraljicama.

Među svim se kraljevskim grobnicama, očito, posebno isticala ona kralja Krešimira, kad Toma samo tu spominje, a on ih je zacijelo više puta gledao vlastitim očima. Taj kroničar ne kaže o kojem se Krešimiru tu radi. Najvjerojatnije o Jeleninu mužu Mihajlu Krešimiru, koga je ona nadživjela, i to, prema Stjepanu Antoljaku, za više od dvadeset godina. Ako je možda u pravu taj hrvatski povjesničar, kad na temelju svoga tumačenja povelje kralja Krešimira iz g. 950. o Vranjicu tvrdi daje u Pribininoj buni ubijeni kralj Miroslav također bio Jelenin sin, onda je zacijelo i taj bio tu pokopan, pa bi njezina odluka o podizanju spomenutih dviju crkava, od kojih će jedna služiti za ukop vladara iz njezine obitelji, bila još razumljivija.

Crkve su na Otoku i njihovi posjedi prešli pod neposrednu upravu Splitske nadbiskupije zacijelo tek nakon što seje monaški život u samostanima, koji su bili zadužbine hrvatskih vladara iz dinastije Trpimirovića, poslije izumrća domaće kraljevske loze i dolaska Arpadovaca na hrvatsko prijestolje, ugasio, a to se je zacijelo dogodilo tijekom 12. stoljeća. Crkve su na Otoku po svoj prilici oštetili Tatari g. 1242., a potom na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće spalili još opasniji turski osvajači, koji su potom i vladali Klisom i Solinom stotinjak godina (1537.-1648.). Svakako, obje su se tu nalazile g. 1397., kad je od kralja Sigismunda ovlašteno povjerenstvo utvrđivalo na licu mjesta međe tadašnjih posjeda Splitske nadbiskupije. U dokumentu sastavljenom tada o tome pravnom činu za solinski se otok izričito kaže da su na njemu “crkve BI. Djevice i Sv. Stjepana” (et insula in qua existunt ecclesiae B. Virginis et Sancti Stephani), što posve isključuje pretpostavku o samo jednoj povijesnoj crkvi na tomu otoku iznesenu poslije odveć ograničenih arheoloških istraživanja izvršenih prije tridesetak godina ispod sadašnje Gospine crkve. Iako je tada to mišljenje formulirano vrlo oprezno, samo kao radna hipoteza, neki su je povjesničari potom, naprečac, uzeli kao tobože sigurnu tezu.

Razbijeni sarkofag u koji je bilo pokopano tijelo kraljice Jelene pronašao je g. 1898. arheolog don Frane Bulić na mjestu gdje je bilo predvorje veće crkve, po njegovu mišljenju upravo te posvećene Gospi. Nisu se našli svi ulomci razbijenog natpisa s kraljičina groba, ali je Buliću ipak uspjelo rekonstruirati cijeli tekst, uglavnom sigurno. Dio teksta s kraljevskim imenima i godinom 976. potpun je i jasan. Taj natpis, upotpunjen i preveden na hrvatski, glasi: U ovomu grobu počiva slavna Jelena. Bila je žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana, te je vladala kraljevstvom. Preminula je u miru 8. listopada. Ovdje je bila sahranjena 976. godine od Utjelovljenja Gospodnjega, 4. indikcije (...). Za života majka kraljevstva, postade i majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledaj, čovječe, pa reci: Bože, smiluj joj se duši.

Solinski samostan i crkva Svetih Petra i Mojsija, mjesto krunidbe kralja Dmitra Zvonimira

Monasi koji su, kako stoji u kronici Tome Arhiđakona, u Jeleninim crkvama na solinskomu Otoku “neprestano obavljali svete službe”, pripadali su zacijelo u početku samostanu u Rižinicama. Povjesničar hrvatskih benediktinaca Ivan Ostojić smatra vrlo vjerojatnim da su se oni, zbog relativne udaljenosti toga samostana, poslije spustili na rijeku Jadro, gdje su nekoliko stotina metara istočnije od Gospina otoka, na ruševinama velike crkve iz 6. stoljeća, podigli novi samostan sa, za ono doba, velikom crkvom Sv. Petra i Mojsija.

Pred tom je crkvom održana vjerojatno najveća svečanost ikad viđena u hrvatskim krajevima tijekom ranoga srednjega vijeka, a možda i sve do novijih vremena: veliki crkveno-narodni sabor povezan s izborom dotadašnjega bana Dmitra Zvonimira za novoga hrvatskoga kralja, a potom obred kraljevskoga pomazanja i krunidbe.

Da bi učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj i zadobio čitavu Dalmaciju, Zvonimir nije smatrao dostatnom zaštitu ženinih rođaka iz Madžarske. Daleko jači oslonac za svoje prijestolje i svoju kraljevinu našao je u tadašnjemu papi Grguru VII. Savez i duhovno podaništvo što ga je ponudio papi bila je za nj i za Hrvatsku državu najbolja međunarodna garancija. Grgur VII. je Zvonimirovu ponudu rado prihvatio, jer je i sam želio sve kršćanske vladare povezati sa Stolicom sv. Petra, da u duhovnoj podložnosti Petrovom nasljedniku i pod njegovim vodstvom rade na obnovi Crkve i kršćanskog društva, na korist sviju. Njegovim su se vazalima u tom posebnom duhovno-političkom smislu priznavali engleski, češki, dukljanski pa tako i hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, dok je samo normanski vojvoda bio papinski vazal u strogo feudalnom smislu te riječi.

Kad je Grgur VII. prihvatio Zvonimirovo duhovno podaništvo i savezništvo, prihvatio je ujedno i njegovu molbu da mu on kao glava svega kršćanstva podijeli puninu dostojanstva kršćanskog vladara. Poslao mu je znakove toga dostojanstva po svojim legatima opatu Gebizonu i biskupu Fulkoinu.

Velika je krunidbena svečanost održana u Solinu početkom mjeseca listopada g. 1075. (u dokumentu 1076., ali po dataciji u drugačijemu stilu!), kako se vidi iz teksta Zvonimirove zavjemice koja je sačuvana u autentičnom prijepisu iz 12. stoljeća u Rimu. U nazočnosti svećenstva, hrvatskih velikaša i naroda opat je Gebizon “uveo” Zvonimira te ga postavio “za kralja u kraljevstvu Hrvata i Dalmatinaca”. Predao mu je papinsku zastavu kao znak podložnosti Petrovoj Stolici i znakove kraljevske vlasti: mač, žezlo i krunu. Na to je kralj svečano obećao da će braniti Crkvu, štititi pravdu, zauzimati se za sirote i udovice, paziti na to da biskupi svećenici i đakoni žive dostojno, kao i na to da se u zemlji ne sklapaju nedopuštene ženidbe, a valjano sklopljene da se ne rastavljaju, da će se protiviti prodavanju ljudi i s Božjom pomoći se u svemu ispravno vladati. U zavjemici se, dakle, ponavljaju sve važnije točke iz programa grgurovske reforme, koje imaju neku vezu s položajem idealnoga kršćanskog vladara.

Crkva Gospe od Otoka poslije turske oluje Sto je bilo sa Solinom kao naseljem i s Jeleninim i drugim solinskim crkvama u doba stoljetne turske okupacije, nije teško zamisliti. Pitoma i plodna solinska dolina bila je opustošena, prepuštena turskoj vojsci, povremeno bivala poprištem žestokih sukoba turske i kršćanske vojske, npr. g. 1596,, kad su uskočke čete pokušale zauvijek odatle i iz kliške tvrđave odagnati turske osvajače, pa su upravo u Solinu izginuli mnogi uskoci, a s njima senjski biskup Antun de Dominis s nekoliko svojih kanonika, koji su ih bodrili. Dok su vladale takve prilike staro se naselje naprosto nije moglo održati. Održala seje poneka kršćanska kuća u užoj okolici, negdje na rubovima prodoline, pod brdom, ali župa i obreda u crkvama tu više nije bilo, ni u Solinu, ni u Klisu, a ni u srednjovjekovnomu selu Kuk (danas Kučine i Mravinci). Na sv. misu su odlazili u Zmovnicu, koja je također bila pod turskom vlašću, ali nešto malo dalje od turskih tvrđava, pa se tu vjerski život odvijao koliko toliko slobodnije i redovitije. Turci su sve ondašnje solinske crkve u osvajačkomu žaru opljačkali i zapalili, ali ih zacijelo nisu baš rušili. Nisu ih ni pretvarali u džamije, kako su inače ponekad činili, jer im u toj tada pustoj dolini džamija nije trebala. Prepuštene su zubu vremena.

Splitska je nadbiskupija tek oko 1620., zahvaljujući prethodnomu rješenju vrućeg “uskočkoga pitanja”, i dužemu zatišju koje je vladalo u odnosima između Mletačke Republike, koja je vladala Splitom, Kaštelima, Trogirom i Omišom, i Turskoga Carstva, koje je gospodarilo preostalim primorskim i zagorskim područjem, uspjela dobiti tursko dopuštenje za popravak ruševne crkvice Sv. Ivana koja se je nalazila, smatramo to najvjerojatnijim, u sadašnjim Mravincima. Tako je barem u blizini Solina napokon obnovljeno kršćansko bogoslužje.

Tko se je tada mogao nadati, da će uskoro, do samih 30-40 godina, biti moguće popraviti i Gospinu crkvu na solinskomu Otoku. Turci su g. 1648., treće godine Kandijskoga rata (1645.-1669.), zauvijek napustili tvrđave Klis, Solin i Kamen. U solinsku dolinu doselilo je kršćansko stanovništvo od Drniša i s područja stare župe Zminovo (mućki kraj). Odmah je popravljena crkva Sv. Martina u Vranjicu, koja je postala župnom za Vranjic i Solin te ostala takvom sve do g. 1911.

Do završetka toga rata bilo je preopasno boraviti trajno u Solinu, jer turske su se čete od još uvijek njihova Sinja povremeno zalijetale do Klisa, Solina i Splita te se vraćale sa zarobljenicima i plijenom. Tek nakon pomicanja turske granice na sadašnju granicu Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom (poslije Požarevačkoga mira iz g. 1718.) dio se je obitelji s pretijesnog vranjičkoga polu/otoka malo po malo preselio na područje susjednoga Solina. Od tada je bogoslužje u crkvi Gospe od Otoka redovito vršio jedan od dvojice vranjičkih kapelana, a prije toga ponekad, pa čak i prije završetka spomenutoga Kandijskoga rata (prije 1669.). Po svemu sudeći Gospina crkva nije tada iznova građena, nego su zidovi jedne od onih Jeleninih, u međuvremenu urušenih, bili popravljeni te na nju postavljen krov. U takvom je obliku, s dodatkom, zacijelo naknadnim, svojevrsne nadstrešnice pred pročeljem, čini se, ostala sve do požara g. 1875., nakon čega su uklonjeni ostaci izgorjele te je dijelom i od njezina materijala sagrađena nova. 

Novovjeki je Solin, zahvaljujući ubrzanom rastu pučanstva, napokon g. 1911. dobio svoju vlastitu župu. Jednim od najuglednijih solinskih župnika u tomu novom nizu bio je sadašnji nadbiskup u miru mons. Ante Jurić. Časne su sestre Družbe služavki Maloga Isusa tu g. 1937. osnovale svoj samostan Sv. Rafaela u kojmu su neko vrijeme držale dječje zabaviše, a poslije njegovale djecu s teškoćama u razvoju i pomagale u župi osobito kao vjeroučiteljice.

Solinsko veleslavlje g. 1976. i pohod pape Ivana Pavla II. g. 1998.

Solin je jedno od najvećih crkvenih slavlja u svojoj dugoj povijesti doživio g. 1976., kad je u njemu održan prvi velezbor katoličkih vjernika iz svih hrvatskih krajeva. Do toga je došlo na poticaj i upornim nastojanjem ondašnjega solinskoga župnika don Tugomira Jovanovića. Nakon što su nadbiskupi splitsko-makarski mons. Frane Franić i zagrebački mons. Franjo Kuharić, kasniji kardinal, a onda i svi ostali hrvatski biskupi, prihvatili prijedlog da se u solinskomu prasvetištu Gospe od Otoka svečano proslavi veliki hrvatski kršćanski jubilej 1300. godina kršćanstva u Hrvata i 1000. obljetnica podizanja Gospine crkve i smrti kraljice Jelene, organizirana su tijekom mjeseci od svibnja do početka rujna hodočašća katoličkih vjernika iz pojedinih hrvatskih biskupija u Solin. Potom je 12. rujna na prostoru oko crkve Gospe od Otoka održano središnje slavlje s procesijom, u kojoj je nošen lik Gospe hrvatskoga krsnog zavjeta, svečanom koncelebriranom sv. misom i završnom posvetnom molitvom. Predsjedao je kardinal Franjo Šeper kao izaslanik pape Pavla VI. U obredima je, uz sve hrvatske biskupe i još neke iz bivše Jugoslavije, sudjelovalo više kardinala među kojima i budući papa Ivan Pavao I., nekoliko stotina svećenika iz svih hrvatskih krajeva i, prema ondašnjoj procjeni, stotinjak tisuća drugih hodočasnika.

Ako se slavlje održano pred crkvom Gospe od Otoka održano 4. listopada 1998. pod predsjedanjem blagopokojnoga pape Ivana Pavla II. s onim iz g. 1976. ne može mjeriti po brojnosti sudionika, može svakako po radosnomu sudjelovanju desetaka tisuća osobito mladih vjernika i neizbrisivim dojmovima koji su ostali u dušama svih onih koji su to pratili preko televizije.

Iako se o tim novijim velikim slavljima napose i opširnije drugdje govori, ovaj kratak spomen smatramo neizostavnim, jer ih s pravom možemo smatrati krunom i vrhuncem svih prijašnjih, a ujedno znakom nade za još bolju budućnost unatoč toliko izazovne sadašnjosti.

Stavko Kovačić