Raspored sv. misa

ZIMSKI RASPORED (od listopada do travnja)

Nedjeljom u Prudu u 8.30 sati, a u Vidu u 10.00 sati.
Radnim danom svete mise su u Prudu ili u Vidu u 17, 18 ili 19.00 sati.

LJETNI RASPORED (od svibnja do rujna)

Nedjeljom u Prudu u 8.00 sati, a u Vidu u 9.30 sati.
Radnim danom svete mise su u Prudu ili u Vidu u 8.00 sati.

Povijest

Današnje selo Vid nalazi se na ruševinama nekadašnjeg rimskog grada Narone. Teritorij današnje župe bio je nastanjen još u dalekoj prapovijesti. O tome govore gomile, koje se nalaze u zaleđu Vida među kojima ima i onih iz predilirskog vremena. Poznato je da su Grci već u 4. stoljeću prije Krista u Naroni imali svoje trgovište, a poslije toga i dobro zaštićenu i utvrđenu luku. Poslije Grka u Naroni su se u 1. stoljeću prije Krista nastanili Rimljani, pod čijom je vladavinom grad postao vojno, kulturno, upravno i sudbeno središte širokog područja njihove pokrajine Dalmacije. Za vrijeme njihove vladavine grad je imao više od 70.000 stanovnika, koji se nije prostirao samo na kopnenom dijelu, nego i na području današnjih močvara, koje su u ono vrijeme bile plodno polje, što potvrđuju ostaci građevina koji su pronađeni u močvarama.

Od Grka, a posebice od Rimljana, pronađeni su mnogi arheološki ostaci, kako grobova i nadgrobnih spomenika, tako i trga (forum) sa središnjim hramom i kipovima, fresko slika, svjetiljki i metalnih predmeta, natpisa i gradskih zidina.
Kršćanstvo se u Naroni rano pojavilo i od 4. do 6. stoljeća vrlo uspješno razvijalo. Poznato je da je u 6. stoljeću u gradu bilo sjedište biskupa Marcela i da se na mjestu današnje crkve Sv. Vida nalazila katedrala s krstionicom. I na drugim lokalitetima u današnjim močvarama pronađeni su temelji starokršćanskih crkava, krstionica, kamena ploča sa simbolima euharistije, što govori o bujnom kršćanskom životu toga vremena.  

Iako je Narona bila srušena prije dolaska Hrvata u 7. stoljeću, njezino je područje bilo naseljeno i kroz hrvatsko srednjovjekovlje. To potvrđuju pronađeni metalni novčići iz 9. stoljeća kod crkve sv. Vida, dakle iz vremena hrvatske neretvanske kneževine, kao i postojanje crkve Sv. Vida, koja se u dokumentima spominje u prvoj polovici 14. stoljeća, kao  i postojanje Gospine crkve, na mjestu današnje župne crkve, koja se spominje u prvoj polovici 15. stoljeća. Te se crkve tada prvi put u dokumentima spominju, što ne znači da nisu postojale i prije navedenog vremena.

Župa Vid osnovana je u 18. stoljeću, nakon doseljenja novog stanovništva, ne samo u Vid i njegovo područje nego i u ostala mjesta na desnoj strani rijeke Neretve. Vid je smatran nasljednikom stare Narone, pa je smatran najčasnijim selom na okolnom području. Kada je 1720. godine, za vrijeme biskupa Nikole Bijankovića, osnovana posebna župa sa sjedištem u Borovcima, kojoj su pripadala ondašnja sela: Borovci, Nova Sela, Rujnica, Desne, Dragovija i Vid, župa je nosila ime Vid, radi toga što se Vid smatrao nasljednikom stare Narone. Dana 25. svibnja 1733. godine biskup Stjepan Blašković navedenu je župu razdijelio na dvije nove od kojih je jedna bila Vid, a obuhvaćala je sela Vid, Dragoviju i Vratar. Župa je imala 22 obitelji, a župna crkva bila je Blažene Djevice Marije Snježne u Vidu. Franjevački gvardijan u Zaostrogu nije imao svećenika za župnika nove župe, pa je pitanje župe i njezina posluživanja ostalo nesređeno sve do 1765. godine. U međuvremenu je biskup 1736. godine  imenovao za župnika don Lovru Jerkovića, rodom iz Borovaca, koji je obnašao službu sve do svoje smrti 1752. godine, koji je zapravo bio pomoćnik, a ne samostalni župnik, jer je bio ovisan od župnika u Borovcima. Treba reći da je i narod tražio, nogovaran od franjevaca, da im franjevci budu župnici. Poslije don Lovrine smrti župni pomoćnici bili su franjevci. To je pitanje konačno riješeno 1765. godine, kada je za župnika imenovan don Bariša Vitanović. Već prije toga vremena Vratar je bio isključen iz župe Vid i priključen Borovcima. Poslije toga pa sve do danas župničku službu stalno vrše svjetovni svećenici. Organski dekret iz 1849. godine Vid je i nadalje ostavio kao samostalnu župu.  

Župna kuća u Vidu sagrađena je ispod župne crkve 1860. godine o trošku Vjerozakonske zaklade. Kuća je više puta bila popravljana i u posljednje je vrijeme posve prilagođena suvremenim uvjetima stanovanja. Prije izgradnje župne kuće župnici su stanovali u privatnim kućama.  

Matične knjige R od 1825. do 1864.i U od 1825. do 1879., nalaze se u DAS. Knjige R od 1864. do 1948. nalaze se u MU Metković. Knjiga V od 1825. do 1857. nalazi se u DAZ. Knjige V od 1884. do 1948., dva sveska, i U od 1883. do 1948., dva sveska, nalaze se u MU Metković. Nepotpuna godišta parica R, V i U od 1900. do 1940. nalaze se u NAS. Stanja duša od 1782. do 1858. i 1850. do 1930. nalaze se u ŽU, gdje se nalazi i knjiga V od 1858. do 1881.

Godine 1938. u župi je bilo 1.207 stanovnika, a 2001. godine bilo ih je 1.123.

Crkve

1. Župna crkva Gospe Snježne, koju narod zove i Gospa Ledena, sagrađena je od klesanog kamena na vrhu brežuljka, na mjestu akropole nekadašnjeg grada Narone. Današnja crkva je treća po redu podignuta na tome mjestu. Prva crkva Svete Marije postojala je prije dolaska Turaka i dokument iz Dubrovačkog arhiva spominje je 1434. godine, kada je trgovac iz Neretve Stanihna Slađenović u svojoj oporuci od 11. travnja spomenute godine crkvi Svete Marije ostavio legat od jedne perpere za njezinu obnovu. Iz toga je vidljivo da je u to vrijeme crkvi bila potrebna obnova, što znači da je bila sagrađena znatno prije navedene godine. Tu prvu Gospinu crkvu srušili su Turci prigodom zauzeća Neretve u drugoj polovici 15. stoljeća. Poslije oslobođenja Neretve od Turaka krajem 17. stoljeća na istome je mjestu bila podignuta druga, manja crkva. Budući da se stanoivništvo Vida stalno povećavalo, a crkva bila malena i neugledna, godine 1901. župnik don Josip Damić i župljani odlučili su tu crkvu srušiti i podignuti veću. I stara je crkva bila srušena, ali je trebalo čekati dugo vremena da bi se podigla nova, današnja crkva. Tek je 1935. godine biskup Bonefačić blagoslovio temeljni kamen nove crkve. Nacrt je izradio Ejnar Dyggve, danski arhitekt i arheolog, u starohrvatskom stilu. Do Drugog svjetskog rata bili su postavljeni temelji i podignuti dijelovi zidova, koje je započeo podizati župnik don Serafin Puratić, a nastavio njegov nasljednik don Vinko Buble. Crkva je s apsidom duga 26 i široka 12 metara. Poslije rata radovi su nastavljeni za župnikovanja don Ante Vojnovića, koji je 1955. godine uspio dobiti dozvolu za nastavak radova od nadležnih civilnih vlasti, te je podigao betonske stupove, ozidao dvije sakristije i pokrio apsidu, podigao sjeverni zid, te zidove i betonske stupove za krovnu konstrukciju povezao armirano betonskim vijencem. Radove na pokrivanju i uređenju crkve nastavio je župnik don Mate Selak, pa je crkva bila pokrivena 1961. i posvećena 1. svibnja 1965. godine. Betonski zvonik pored crkve, visok 27 metara, podignut je za župnika don Pavla Banića 1973. godine, a kamenom je obložen za župnika don Jure Marasovića 1989. godine. Poviše glavnih vrata, na pročelju crkve u zidnoj niši nalazi se brončani  Gospin kip, rad ak. kiparice Marije Ujević iz Zagreba. Kip je dar Pave Vučić pok. Jakova, udane Sršen. U apsidi je kameni oltar prema puku, a iza njega u zidu apside je svetohranište. U crkvi su dva Gospina kipa i kip sv. Ante Padovanskog. Strop je postavljen na betonske gredice i prijetila mu je opasnost rušenja, pa ga je 2000. godine župnik don Stanko Vrnoga uklonio i umjesto njega bit će postavljen novi strop.  

2. Crkva Svetog Vida nalazi se ispred sela, na mjestu starokršćanske bazilike, katedrale biskupa Narone već u 5. stoljeću. Katedrala je srušena prije dolaska Hrvata u 7. stoljeću. Na njezinom je mjestu u hrvatskom srednjovjekovlju u čast istome svecu podignuta manja crkva, koja se navodi u jednom dokumentu od 13. siječnja 1348. godine u kojemu piše da je Juraj Radetić, umro u Neretvi, oporučno ostavio legat toj crkvi Sv. Vida u iznosi od 80 dukata. Spominjanje crkve u 14. stoljeću pretpostavlja njezinu gradnju prije toga vremena i ujedno govori o srednjovjekovnom kontinuititetu hrvatskoga Vida. Crkvu spominje biskup fra Marijan Lišnjić 1670. godine, što je dokaz da je Turci nisu srušili. Ova je crkva 1901. godine, nakon rušenja župne Gospine crkve, preuzela ulogu župne crkve u kojoj se održavalo sve župno bogoslužje do izgradnje današnje župne crkve. Crkva je s četvrtastom apsidom duga 13 i široka 9,50 metara. Na pročelju je zvonik na preslicu za tri zvona. Crkva je više puta bila popravljana. Godine 1995., za župnikovanja don Jure Marasovića, crkva je bila obnovljena. Na mjesto glavnog oltara postavljen je kameni oltar prema puku, a pokrajni drveni oltari Srca Isusova i sv. Ćirila i Metoda, kao i Gospin oltar su uklonjeni, a kipovi smješteni na posebna postolja. Ispred crkve postavljen je novi narteks i popločano crkveno predvorje. U isto vrijeme bila su izvršena arheološka istraživanja koja su otkrila temelje starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, krstionicu i sradnjovjekovno groblje u crkvi i oko nje.  

3. Crkva Svetog Ivana Krstitelja na Dragoviji sagrađena je poslije oslobođenja od Turaka, krajem 17. ili početkom 18. stoljeća. U početku je to bila manja crkva, koja je po naređenju biskup Fabijana Blaškovića 1779. godine bila povećana. Duga je 11,50 i široka 5 metara. Na vrhu pročelja je zvonik na preslicu za tri zvona, a na sredini pročelja kameni prozor u obliku križa. U crkvi je kip Svetog Ivana Krstitelja, nabavljen od Martina Petkovića oko 1930. godine, povratnika iz iseljeništva. Godine 1989. crkva je obnovljena za župnikovanja don Jure Marasovića. Iz četvrtaste apside tada je uklonjene stari oltar i postavljen novi oltar prema puku. Stara oltarna slika postavljena je na zid apside. Narod je napustio selo, pa se u crkvi misa govori samo nekoliko puta na godinu.  

4. Crkva Svetog Ivana Krstitelja u Prudu sagrađena je za župnikovanja don Jure Marasovića 1989. godine. To je betonska građevina, duga 18 i široka 10 metara. Nacrt je izradio inženjer Tomo Nogolica iz Metkovića. Iznad pročelja diže se zvonik visok 17 metara. Na zidu svetišta nalazi se velika slika Kristova uskrsnuća, rad Ede Petrića. U crkvi su kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Bogdana Mandića, nabavljeni u Italiji od don Marinka Jurišina, rodom iz Vida. Prud je naseljen u novije vrijeme stanovništvom iz Dragovije i to je razlog da je narod u svoje novo naselje prenio štovanje sv. Ivana Krstitelja s Dragovije.  

5. Usputna kapelica Sv. Ante Padovanskoga nalazi se na Ograđu. Sagrađena je prije Drugoga svjetskog rata. Kod kapelice je naknadno podignuta betonska oltarna menza na kojoj se na blagdan sv. Ante slavi sveta misa.

 

 

 

Statistika

2015. godina

Krštenja	13
Prvopričesnici	16
Krizmanici	17
Ženidbe	6
Sprovodi	8

Lokacija