Homilija nadbiskupa Dražena na svetoj misi povodom Dana KBF-a

1. Isus se nalazi s apostolima u noći pred sramotnu osudu, zna da će ga svi učenici napustiti i izdati te prispodobom o trsu i lozi govori o važnosti zajedništva s njime i prebivanja u njegovoj ljubavi. Njegova ljubav prema učenicima ista je kao i Očeva prema njemu. Svrhu Isusova govora je radost koju želi dati svojim učenicima. Svijest da nas Gospodin ljubi i da nas želi radosne bi nam, dragi studenti i profesori našeg Katoličkog bogoslovnog fakulteta, trebala biti jedina pokretačka snaga. U ovom vremenu fragmentiranoga znanja, skloni smo zaboravu temeljnih istina a jedna od njih je da je Bog „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).

S vama bi danas htio razmišljati o tri točke koje nam otvara današnji evanđeoski odlomak: ostati u Isusovoj ljubavi, čuvati njegove zapovijedi, otvoriti se i usmjeriti k radosti.

2. Ostati u  Isusovoj ljubavi. Ostajanje u Isusovoj ljubavi uključuje činjenicu da ona prethodi svakom našem približavanju Bogu, kao i stvarnost da ta ljubav donosi plodan kršćanski život koji nas obvezuje.

Isusova ljubav prethodi svakom našem trudu da mu se približimo. „Kao što je Otac ljubio mene, i ja sam ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi." Glagol „ostati“ podrazumijeva da osoba negdje već boravi, da ima svoje mjesto. Učenici kojima se Isus obraća su oni koji su ostali u dvorani posljednje večere, nakon pranja nogu i Judina izlaska. Zajedništvo koje se zbilo na toj prvoj Euharistiji zajedništvo je koje anticipira Isusovu žrtvu na Kalvariji. Otac mu je sve predao, a on se predaje za nas. Zajedništvo je to koje nam je darovano, u koje smo uvedeni, koje nikada ne bismo mogli steći svojih zaslugama, umijećima ni znanjem. To je zajedništvo obnovljenog Saveza, čovjekova povratka njegovoj svrsi i Božjem naumu s njime. Kao što je Otac savršeno ljubio Sina tijekom cijele vječnosti, nikad ne oklijevajući u svojoj ljubavi, tako i Isus voli svoje! Koliko je važno to zajedništvo, najviše osjetimo kad ga izgubimo, kad grijehom pokidamo veze i osjetimo da duša vene jer je otrgnuta od svog izvora. Najveći razlog zbog kojeg bismo se trebali približiti Kristu i ostati u njegovoj ljubavi je taj da nas je on prvi uzljubio i u toj nam ljubavi darovao sve potrebno.

3. Ostati u Kristu za plodan kršćanski život. Prebivanje u Kristovoj ljubavi apsolutno je bitno ako želite istinski, svjež i plodan kršćanski život. Ako vaše iskustvo njegove ljubavi izblijedi, njegove zapovijedi će se činiti teškim, služenje njemu postat će mukotrpno, a vi ćete postati ranjivi i podložni svim vrstama iskušenja. Sjećate li se riječi kojima se Gospodin obratio Crkvi u Efezu? Oni su mu služili i ustrajali pod progonom. Podržavali su zdrav nauk. Ali Gospodin im je zamjerio što su ostavili svoju prvu ljubav (Otk 2, 4). Po svemu sudeći je mislio na njihovu ljubav prema njemu. Sva naša djela ustrajnosti i gorljivosti mogu imati različite motive. Jedino se ljubav ne može odglumiti. Ljubav je osobna i neprevarljiva. Ljubav izdržava test i onda kada ustanove i osobe koje ih vode zakažu. Ljubav je jedina kadra svemu vratiti život. Način na koji možemo održati svježom svoju ljubav prema Kristu je neprestano sjećanje na njegovu veliku ljubav prema nama. Trebali bismo uvijek razmatrati s udivljenjem i zahvalnošću tu istinu da nas Bog ljubi i da je život dao za nas.  Molimo sa svetim Pavlom: da po vjeri Krist prebiva  u srcima našim; da u ljubavi  ukorijenjeni i utemeljeni, možemo sa svim svetima shvatiti što je širina i dužina i visina i dubina, i spoznati Kristovu ljubav, da se ispunimo do sve punine Božje (usp. Ef 3 17-19).

4. Isusova ljubav nas obvezuje. Očeva savršena ljubav prema Sinu nije značila da ga je poštedio kušnji. Došao je izvršiti Očevu volju sve do smrti na križa. Kroz kušnje ga  dublje upoznajemo. To je ono što je Pavao nazvao "zajedništvom njegovih patnji" (usp. Fil 3,10). Veliko je umijeće odoljeti napasti da tumačimo Božju ljubav i njegovu volju prema našim okolnostima. Ono što Bog želi je da svoje životne okolnosti tumačimo njegovom ljubavlju. Vjerujem da nitko od vas ovdje nazočnih, ni studenata ni profesora, ne bi bio ovdje da nije potaknut živim iskustvom Kristove ljubavi. Pozvani ste oživotvoriti taj osobni odnos s Kristom u svim vašim odnosima; unutar ove ustanove i izvan nje; u vašem ophođenju jednih prema drugima; u kolegijalnosti; uzajamnom poštivanju; primjeru koji izgrađuje a ne žalosti. Znanje bez ljubavi koja je izraz poštovanja i duboke vjere u Onoga koji nas je prvi uzljubio postaje isprazno i štetno. Neka vam studij bude oruđe apostolata ljubavi. Nije slučajno da Isus naš odnos s njime uspoređuje odnosom trsa i loze. Loza daje ploda jedino ako je povezana s trsom. Ili da se poslužimo riječima sv. Ćirila Aleksandrijskog: „Kao što korijen šalje svoje prirodne sokove mladicama, tako jedinorođena Riječ Božja i Očeva ulijeva svetima neku sličnost i srodstvo sa svojom  naravi. Riječ Očeva daje Duha posebno onima koji su s njom sjedinjeni po vjeri; daje im sve milosti, upućuje ih na pobožnost i pomaže im da shvate svaku krepost i svako dobro.“

Bez Gospodina, istinskoga trsa, ne možemo učiniti ništa! Ali zapitajmo se jesmo li prepoznatljivi kao njegovi? Trs se prepoznaje po lozama. Mogu li oni kojima smo poslani prepoznati od koga dolazimo, mogu li reći da smo Gospodinovi i od njega poslani? Mogu li to reći za našu ustanovu? Ovo pitanje kao ispit savjesti stavljam pred sve nas. Ako ne donosimo plodove Duha koje daje Krist, istinski trs, onda nismo na njegovu putu i potrebno je vratit se i krenuti iznova tamo gdje smo zakazali.

5. Čuvati njegove zapovijedi. Isus kaže: “Ako držite moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam ja držao zapovijedi Oca svoga i ostajem u njegovoj ljubavi.” Ne dopušta nam da mislimo da je prebivanje u njegovoj ljubavi tek ugodan i neodređen osjećaj. On ostanak u njegovoj ljubavi jasno veže uz vršenje zapovijedi. Ako živimo u neposlušnosti zapovijedima ne ostajemo u ljubavi.  

Relativno je lako slušati Gospodina kad stvari idu dobro. Ali ispit poslušnosti je kada nas on vodi kroz teške kušnje. U takvim trenucima možda nećemo razumjeti zašto se te kušnje događaju, ali poput Abrahama koji ide na brdo Moriju žrtvovati Izaka, moramo vjerovati i poslušati.

Dakle, da bismo se približili Kristu, da bismo donijeli njegove plodove i pokazali svijetu lice Očevo, ostanimo u njegovoj riječi i u molitvi; živimo tako da slavimo Oca donoseći mnogo ploda.

6. Živimo usredotočeni na njegovu radost. Na koncu, draga braćo i sestre, valja nam se uvijek iznova radovati. Sav smisao Isusovih riječi je u želji da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna." Kad bih vas upitao: "Koja vam riječ padne na pamet kada kažem: „poslušnost“?", vjerojatno biste rekli: "Dužnost, naporan rad, pravila, turobnost, itd. Ali što je s radošću? Što je s puninom radosti? Isus povezuje poslušnost s našim iskustvom pune radosti u Njemu. Ako nismo u stanju povezati  poslušnost i puninu radosti, onda smo krivo razumjeli kršćanstvo! Kada nam je do nekoga stalo, jedva čekamo da mu ugodimo. Svako traženje tada ne doživljavamo kao napor nego spontano pokoravanje srca koje nas sili na djelovanje. Ako naš odnos s Kristom nije takav, nikada u kršćanstvu nećemo naći radost.

7. Trebamo imati na pameti da nas je Krist izabrao za radost. Koliko god kršćanski put bio težak, kako tijekom puta tako i na cilju, ali ipak to je put radosti.  Uvijek postoji radost u činjenju ispravne stvari. Kršćanin je čovjek radosti. Tmurni kršćanin je kontradikcija u sebi i možda ništa nije nanijelo više štete kršćanstvu, u prošlosti kao i u današnje vrijeme, od krutosti i namrgođenosti njezinih službenika. Istina je da je kršćanin grešnik, ali je otkupljeni grešnik; i u tome leži njegova radost. Kako bilo koji čovjek može ne biti sretan kada hoda putevima života s Isusom?

Neka se ta radost nastani u vašim srcima i učini vas istinskim svjedocima.