Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Draga braćo i sestre!
Evanđeoski tekst koji smo čuli uvodi nas u ozračje užurbane uznemirenosti prvog dana u tjednu, zabrinutosti žena i učenika. Marija Magdalena, najvjerojatnije sa drugim ženama, nalazi da je kamen sa groba dignut. Žurno javlja slučaj učenicima koji su poslije Kristove osude i smrti negdje u strahu skriveni: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20, 2). Na tu neugodnu informaciju o oskvrnuću groba, učenici ne mogu ostati ravnodušni. Svetogrdno je narušiti dostojanstvo i mir pokojnika, čak i ako je osuđenik, treba poštivati njegov grob. Isto tako ostaju zatečeni sa stanjem u grobu. Sve je uredno složeno: i povoji i ubrus koji bijaše na glavi. Otvoren i prazan grob ostaje nerazumljiv sve do očitovanja Raspetoga svojima: Magdaleni, Petru, dvojici na putu u Emaus, jedanaestorici bez Tome i sa Tomom, Jakovu… A kao posljednjem Pavlu, mrzitelju i progonitelju onih od ovoga Puta. Evanđelist naglašava da: „Oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“ (Iv 20, 9).
2. Teško je bilo za učenike prihvatiti činjenicu osude i križa, smrti i groba. Nade koje je Krist budio s njime su bile pokopane. To najbolje svjedoče ona dvojica njegovih učenika koji se razočarani nakon svega vraćaju kući. Ovu dvojicu, razočarane, umorne i snuždene, sustiže jedan stranac kojemu iznose svoja razočaranja. „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21). Čuli smo u današnjem odlomku Ivanova evanđelja: „Oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“ (Iv 20, 9), kao da opisuje ovu dvojicu. Stranac koji se pridružio odbjeglim i razočaranim učenicima upravo im je pokušao tumačiti ta Pisma. Njegova tumačenja putem zagrijala su njihova srca i otvorila oči tako da su u tom strancu na kraju prepoznali svoju razočaranu nadu uskrslu. Doista, samo ukazanja vraćaju odbjegle učenike Raspetom i Uskrslom Kristu. Tako će i nevjerni Toma moći reći: „Gospodin moj i Bog moj“ (Lk 24, 28).
3. Braćo i sestre! Niti dignut kamen s groba, niti prazan grob sa svojom urednošću, nego tek ukazanja Uskrsloga razlog su da se razočarani i odbjegli učenici vraćaju Isusu iz Nazareta. Oni plašljivi, postaju hrabri! Oni beznadni, postojani u nadi! Uostalom, svoju vjeru i nadu u Krista Raspetog i Uskrslog svi posvjedočiše mučeničkom smrću. Život se ne daje lako za ideje, pa čak ni za istinu, a za laž i neistinu je suludo dati život! Progonitelj Krista i kršćana - Savao - ponizno će i iskreno reći: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud je i naša vjera. Zatekli bi smo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio… a ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera vaša… ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 14-19). Tako će Petar odvažno naviještati Uskrslog Gospodina, osuđenika, u sredini koja ga je osudila na smrt: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4. 12).
4. Braćo i sestre! Ono što odbjegle učenike oduševljeno ponovno vraća Raspetom Kristu - odbačenoj nadi - kao jedinoj nadi, jest Božji zahvat u Kristov grob i smrt. Bog Stvoritelj u Isusu Kristu, svojoj Ljubavi prema nama, ostvaruje i daje konačni smisao ljudskoj egzistenciji i povijesti svijeta. U svome Sinu, našem Spasitelju, prihvaća našu patnju, svu moralnu i fizičku bijedu ljudskoga života, dajući joj snagom ljubavi svoga križa smisao i preobraženje.
Što se i kako se to točno dogodilo, za sada nadilazi naše ograničene domete i ostaje u kategoriji otajstva, ali mogli bismo za to upotrijebiti jedan novi termin koji nas prati ovih dana. Ljudska ruka svojom zloćom zarobila je i osudila Isusa na smrt, zapečatila je grob, proglasivši slučaj Isusa iz Nazareta lockdownom. Ali svemoguća Božja ruka razbila je taj lokot i otvorila zatvorenost groba uskrisivši Isusa i postavivši ga začetnikom života - „Prvorođencem među mnogom braćom“ (usp. Rim 8, 29).
5. Upravo ovu Božju istinu, sudbinsku za naš život, ispovijedamo u Vjerovanju: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje… i iščekujem uskrsnuće mrtvih, i život budućega vijeka“. Uskrsli Gospodin isto tako otvara, svojim učenicima kao i nama danas, jedan drugi lockdown našega uma i srca - ne poznavanje Pisma. Ovi zahvati - Kristovo uskrsnuće, ukazanjâ i poznavanje Pisma - Božje su djelo, kakvo čudo u očima i srcima našim. Očevu Božansku ljubav od nas ništa ne može rastaviti: ni osuda križa, ni poniženje groba! Zar bi nešto nas trebalo i moglo rastaviti od ove spasiteljske Božje ljubavi?! Obraćenik i zaljubljenik ove ljubavi, sveti Pavao svjedoči: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5, 5) - po daru krštenja, potvrde, Pisma, euharistije, bližnjih… „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8, 35). Ovim Pavlovim izazovima mogli bismo nadodati i naše današnje izazove: idole, ideologije, pandemiju koronavirusa, nezaposlenost, nepravde, siromaštvo, kao i prometejsku oholost, narcisoidnu samodostatnost... „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8, 37) - Kristu Raspetom i Uskrslome! Utjelovljena Božja ljubav, u svemu nama slična osim u grijehu, u sudbonosnom finalu života i smrti, pobjeđuje grijeh ljubavlju, smrt životom, grob uskrsnućem.
6. Braćo i sestre! Duh ljubavi Sina Božjega čini nas sinovima i kćerima Oca nebeskoga, a međusobno braćom i sestrama. Čini nas vjernicima i građanima prvog dana novoga tjedna. Radosni događaj Kristova uskrsnuća temelj je stvaranja i ostvarivanja novoga života, društva i svijeta; božanski je pouzdan temelj, izvor i vrhunac djelatne ljubavi i sigurne nade. Sve naše ljudske nade mogu nas samo poticati re-animirati, ali pred smrću su nemoćne. Mi danas poput one dvojice učenika na putu u Emaus imali smo i imamo svoje nade. A mi smo se nadali da će prvo stoljeće trećeg tisućljeća biti vrijeme blagostanja, sigurnosti, napretka, vrijeme novih medicinskih saznanja. Jasno, nove ljudskosti: čovjeka duhovno-moralne nepokvarljivosti i s produženim vijekom tjelesnoga života. Nažalost, sa svime što nas sada prati mogli bismo reći da smo usporeni ili možda pored puta budućnosti. Samo nada koja je uskrsnula, koja je otvorila grob i pobijedila smrt ima svoje čvrsto sidro u nebeskim božanskim temeljima. Zato smo kršćani jer smo ljudi ove uskrsnule nade. Ova nada sposobna je pobijediti silu teže svakoga tijela i preskočiti našu vlastitu sjenu. Tko ima ovu nadu, taj ima život i budućnost. Stoga, ostanimo i budimo odgovorni pred Bogom i pred bližnjima, pred ovom božanskom ljubavlju i za ovu uskrslu nadu prvoga dana novoga tjedna.
Na dan uskrsnuća Gospodinova, zamolimo Onoga koji je otvorio lokot groba i sljepoću srca, da i mi s njime uskrsnemo na novost života; da budemo svjesni i odgovorni vjernici koji će živjeti i svjedočiti razlivenu Božju ljubav u srcima našim, a svima znati opravdati i dati razlog naše uskrsle nade.
Aleluja! Hvalimo i slavimo Gospodina! Aleluja!
